ZAŠTO PJEVAČI ŽELE BITI GURUI Kada glazbenici prodaju maglu…

Foto: Shutterstock

Mjesecu kad se Crkva spominje sv. Cecilije (22. studenoga) prethodilo je nekoliko zanimljivih događaja na glazbenoj sceni u kojim su se glazbenici našli u ulogama »novih proroka«, vežući sebe i svoje djelovanje uz duhovne poruke koje žele podijeliti svojoj sljedbi. O slučaju jedne nekad popularne pjevačice koja organizira duhovna krstarenja Jadranom putem medija oglasili su se čak i neki svećenici smatrajući da se na tim »duhovnim« putovanjima kriju potencijalni putovi new age duhovnosti, a dogovor o zajedničkoj praksi duševne kiropraktike jednoga popularnoga pjevača i nekoliko new age gurua potaknuo je pozornost medija. Sv. Cecilija bila je žena koja je radi zavjeta čistoće i svoje vjere bila mučena, a zaštitnicom glazbe i glazbenika postala je zbog svoje veze s glazbom, jer predaja kaže da je bila toliko bliska nebu da je mogla čuti i glazbu anđeoskih korova. Zato joj je Crkva dodijelila titulu zaštitnice glazbe i glazbenika, posebice onih crkvenih, a u ikonografiji uz nju stoji uvijek poneki glazbeni instrument, najčešće orgulje.

Glazbi se i prije sv. Cecilije pridavala posebna uloga u društvenom razvoju, što je posebice afirmirala helenistička tradicija, te u duhovnom razvoju pojedinca, što je kasnije posebice afirmirala upravo kršćanska tradicija. Je li duhovna sastavnica glazbe njezina vanjska ili unutarnja značajka, o tome postoji mnogo teorija: jedni tvrde da je duhovnost obuhvaćena samom glazbom, dakle da glazba »posjeduje« duhovnu sastavnicu sama po sebi, a drugi tvrde da glazba tek može izazvati efekt koji posredno može imati utjecaj na duh. Bilo kako bilo, neprijeporno je da je glazba važna kako za pojedinca tako i za društvo. Što se tiče onih koji se glazbom bave, teško je dati neku generalnu tvrdnju kako tko glazbu doživljava, što mu znači, što se uopće smatra da je zadaća glazbe, jer stvari koje su se nekad činile kristalno jasnima, danas i nisu više toliko samorazumljive. Dojam je da u pogledu na te ciljeve vlada opća konfuzija, kako publike tako i profesionalnih glazbenika. Stoga je ta poplava životnih trenera, propovjednika gestalt psihologije, scijentizma, raznorodnih new age pokreta i drugih mudroslovljenja zapravo i prirodan rezultat te konfuzije.

Slijepa ulica

U potrazi za korijenima sadašnje konfuzije zanimljivo je promotriti izazove koji se nalaze pred onima koji bi trebali stvoriti nove naraštaje glazbenika, dakle glazbene škole i visokoškolske ustanove, akademije i sveučilišta. Naime, te su institucije – bez obzira na činjenicu da je udjel djece i mladih u općoj populaciji koji sudjeluju u nekom tipu glazbenoga obrazovanja najveći u povijesti – u realnoj krizi i to možda u onoj najgoroj, u krizi samoga koncepta. O tome je seriju eseja objavio Andrew Balio, poznati klasični glazbenik, trubač i osnivač organizacije Future Symphony Institute koja okuplja umjetnike, filozofe, teoretičare kulture i sociologe. Njihov je primarni cilj promatrati fenomene vezane uz tradiciju klasične glazbe u svijetu, publicirati radove te predlagati rješenja kako tu tradiciju očuvati, tj. obnoviti. On se pozabavio pitanjem uloge glazbenika u zapadnoj kulturi danas promatrano kroz krizu koju prolazi koncept glazbenoga obrazovanja. Svoju analizu počinje pitanjima primarnih ciljeva glazbenoga obrazovanja: je li to poticanje kreativnosti ili je to poticanje poduzetnosti mladih ili je primarni cilj ipak pripremiti ih na aktivniji društveni angažman? Balio pritom povlači nekoliko »heretičnih« tvrdnja, a prva je ta da bavljenje umjetničkom glazbom uistinu jest elitna disciplina, da kreativnost mora biti podređena tehničkoj perfekciji i interpretativnoj izvedbi i da primarna svrha glazbenika i glazbe nije socijalno aktivistička. Tvrdnju o elitizmu glazbe potkrjepljuje činjenicom da je »mnogo zvanih, a malo odabranih«, jer uistinu, možda manje od jedan posto onih koji uđu u glazbeno obrazovanje iz njega iziđu kao vrhunski glazbenici. Međutim, tvrdi da je svima danas teško odoljeti tomu egalitarističkomu zovu u kojem je teško shvatiti da nije svako dijete samo zato što voli glazbu, ima san i talenta predodređeno da bude vrhunski glazbenik, ali nekako kao da pred sustavom stoji ta konstantna optužba da je promašen ako nije isporučio baš taj cilj svakomu tko ga želi, a na kraju taj sustav može postati i nepotreban jer je nesposoban. Subjektivno neizbježno nagriza objektivno pa se institucije koje same postaju samo isporučitelji naručene robe počinju instinktivno tako ponašati i prema studentima pa ih na kraju i same počinju odgajati kao – poduzetnike.

Prodavanje duhovnosti i psihološke pomoći kao još jednoga proizvoda koji nudi današnji glazbenik, koji je više na društvenim mrežama nego uz instrument, znak je da njegova glazba više nema ni duha ni ideje. Da je prazna, tek karikatura prave stvari

Balio navodi primjere nebrojenih intervencija u kurikule gdje nastaju kolegiji i predmeti koji tematiziraju strategije samopromocije, prisutnosti na društvenim mrežama, načine dopiranja do publike koji moraju biti osmišljeni posve marketinški i tako dalje. No ono što se događa jest istiskivanje predmeta koji pripadaju kanonu. Učenici dobivaju više znanja o tome kako se dobro prodati, a manje o samoj glazbi. Tako dolazi do drugoga cilja, kreativnosti. Ali ne one prave, nego one koja se povezuje s prvim ciljem. Poduzetni glazbenik naime mora biti prvo originalan jer ono što je konstantno isto, na tržištu prolazi loše, treba stalno stvarati novo. Ali kreativnost shvaćena isključivo kao originalnost je loša jer je vidljivo da se u tim potragama malo-pomalo počinju podvaljivati notorne gluposti, a to na kraju potkopava sve institucionalne okvire poput festivala, orkestara, koncertnih sezona i opernih kuća koje također, umjesto da trče za kvalitetom, počinju trčati za – kreativom. No time, dokazano je, same sebe ruše jer se publika od njih počinje okretati, ona naime ipak zna prepoznati kvalitetu jer nekvalitetnoga zabavnoga proizvoda imaju ionako u neograničenim količinama u današnjem medijskom prostoru.

Suprotno tomu, svakomu je dobro obrazovanomu glazbeniku jasno kako, da bi se moglo uistinu biti kreativan i da bi se uopće mogle istražiti granice vlastitih kreativnih mogućnosti, prvo treba jednostavno naučiti svirati, a to je veoma iscrpljujući, detaljan i dugotrajan proces, proces koji nisu svi sposobni proći, bez obzira na san. U tom smislu kreativnost mora biti podređena tehnici. Treći trend koji Balio obrađuje socijalni je aktivizam glazbenika, u svjetlu prvih dvaju problema. Naime, citirajući školska i fakultetska mota, uvjerenja i programske ciljeve primjećuje se da ima sve više pozivanja na društvenu ulogu tih institucija pa se tako može čitati kako je njihov cilj povećati društvenu koheziju, ojačati lokalnu zajednicu, poboljšati međurasno i međureligijsko razumijevanje, povećati vidljivost depriviranih društvenih skupina, otvoriti perspektive queer pokreta, feminističkih i rodnih teorija… Kakve sve to ima veze s glazbom? Kako iza tih krilatica ne stoji ništa osobito konkretno, nema nikakve, radi se samo o tome da se glazbene ustanove žele pokazati kao društveno aktivne i društveno važne, što bi one dakako i trebale biti, ali sasvim sigurno ne po tome.

»Što im je dakle činiti?«

Navedena sličica o stanju na glazbenom akademskom polju ocrtava ukupnu krizu koncepta u koji je zapala glazba danas. Ono što se sada pomalo počinje događati na glazbenoj sceni likovnu scenu već je davno opustošilo. I to do te mjere da su se nasuprot akademskim krugovima počele otvarati škole koje se ponegdje nazivaju »Atelier mouvement« – gdje studenti likovnih umjetnosti uče osnovna znanja slikarstva i kiparstva jer su oni na fakultetima gotovo u potpunosti zamrli, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Njihovo stavljanje kreativnosti ispred tehnike dovelo je do toga da studenti ne znaju osnove crtanja. Ali zato znaju napraviti dobar konceptualni rad. Balio iz svega toga iznosi klasičnu tezu o važnosti intrinzičnoga u umjetnosti i glazbi. Glazbena umjetnost do te je mjere duboka, kako u tehničkom tako i u duhovnom smislu, da joj dodana vrijednost nije potrebna. No da bi se do te dubine stiglo, potreban je težak i dugotrajan – rad. Ne priče i pričice, nego doslovno – rad, sati i sati, tjedni i tjedni, mjeseci i mjeseci, godine i godine. To je glazbenicima činiti, samo tako mogu se približiti rubovima svoje kreativnosti. Konfuzija koja je nastala o pitanju što glazbenik uopće jest i što bi on zapravo trebao raditi, tj. biti, konfuzija je samoga smisla glazbe, bila ona umjetnička ili zabavna. Prodavanje duhovnosti i psihološke pomoći kao još jednoga proizvoda koji nudi današnji glazbenik, koji je više na društvenim mrežama nego uz instrument, znak je da njegova glazba više nema ni duha ni ideje. Da je prazna, tek karikatura prave stvari. Nema veze ni s nebom, ni s anđelima, ni s duhom. Miljama je daleko od mistike kojoj su se približavali svetci i od tajna koje su otkrili neki umjetnici. Oni tako sve više postaju kreativni društveni aktivisti i prodavači magle, ništa više od toga.

IZVORPrilika br. 11/2018.
Prethodni članakEPOPEJA HRABROSTI U NOVOONJAVLJENOM ROMANU »DRUŽBA BADEMA« Zar se može spavati mirno dok drugi putuje na odstrjel?
Sljedeći članakUZ DOKUMENTARNI SERIJAL »POBJEDNICI« Istina o Domovinskom ratu