ZAŠTO POSVEĆENE OSOBE ŽIVE U CELIBATU? Nasljedovanje kao pristanak uz osobu Isusa Krista

Snimio: B. Čović | Kardinal Josip Bozanić podijelio je u zagrebačkoj prvostolnici sveti red prezbiterata šesnaestorici đakona

Kršćansko nasljedovanje Krista ponajprije je pristajanje uz živu osobu Isusa Krista, a tek onda i uz njegov nauk. Samo živeći s Kristom i u Kristu kršćaninu je moguće ostvariti puni razvoj svoga bića.

Usmjerenost na osobu Isusa Krista pokazuje se još nužnijom kad je riječ o redovnicima, redovnicama i svećenicima koji su s njim povezani celibatom odnosno zavjetom djevičanstva. I za taj tip kršćana vrijedi naravni zakon zajedništva, to jest ostaje obveza biti poslušan zakonu ljudske naravi, prema kojem ni jedna osoba nije stvorena da bude dostatna samoj sebi te svaka osoba uspijeva ostvariti vlastiti identitet samo u zajedništvu s drugim. Za njih kao kršćane druga osoba nije žena ili muž, nego osoba Kristova i u Kristu druga braća i sestre u vjeri. Ako je samo u zajedništvu s drugim moguće ostvariti vlastiti identitet, potrebno je vjerovati da samo prisutnost osobe Kristove i iskustvo zajedništva s njim mogu dati smisao i puno značenje posvećenoj kršćanskoj osobi.

To dovodi do ozbiljnoga propitkivanja tradicionalne koncepcije uloge askeze u duhovnom izrastanju. Naime, obvezatnost askeze ne nalazi više svoje opravdanje u poimanju kršćanske savršenosti kao »ploda napora i čovjekovih krjeposnih vježba«, nego u samom zahtjevu strukture kršćanskoga života milosti. Zapravo, smatrajući kršćansku savršenost rezultatom i plodom ljudskoga djelovanja, asketsko nastojanje biva odvojeno od teologalne dimenzije, a time i dimenzije besplatnosti. Tako poimanju askeze nedostaje bitni i kvalificirajući element koji se sastoji u povezanosti s Kristom i s poviješću spasenja.

Samo u povezanosti s Kristom i s poviješću spasenja izlazi na vidjelo sva vrijednost askeze koja ponovno zadobiva teološku dimenziju. Asketsko obilježje kršćanskoga života mnogo je očitije ako ga se promatra na liniji nasljedovanja osobe Isusa Krista. Nasljedovanje ističe dinamički aspekt i aspekt hoda; daje razumjeti da za rast i napredak u duhovnom životu kršćanin treba slijediti Isusa i »biti« odnosno boraviti s njim osluškujući njegov glas u vjernoj poslušnosti. Isus jest i treba biti središte čitavoga kršćanskoga života, i biti kršćanin znači upravo slijediti ga stavljajući mu se svakoga dana na raspolaganje. Samo Krist može dati smisao životu. Stoga biti pozvani slijediti ga znači ići onomu i s onim koji može dati vrijednost vlastitoj egzistenciji i ispuniti je smislom. Činjenica da on daje smisao životu ne samo da potiče odluku kršćanina da ide k njemu, nego opravdava i zahtjev radikalnoga odricanja da se ostavi sve kako bi steklo Sve.

IZVORGlas Koncila br. 46/2019.
Prethodni članakUZ GODIŠNJICU VUKOVARSKE TRAGEDIJE GOVORI VINKOVAČKI RATNI PATOLOG DOC. DR. DRAŽEN ŠVAGELJ Prenošenje istine o ratnoj žrtvi zalog je budućnosti
Sljedeći članakNIKOLA KRUŠELJ, MATEMATIČAR I ŽUPNI VIJEĆNIK KOJI SE »ZBROJIO« U VJERI »U krizi ili u ‘supersituacijama’ pokušavamo se ponašati prema Božjoj volji«