ZAŠTO SE LJUDI BOJE LJUBITI Srce za bijednika

Foto: Shutterstock

Pokušati objasniti prosječnomu čovjeku koliko Bog ljubi svakoga čovjeka jedna je od najtežih dužnosti svećenika. Govore svećenici i o ljepoti stvorenoga svijeta – za čovjeka, i o daru života – za čovjeka, i o daru Sina – za čovjeka. No ponekad imaju dojam da je to sve na kraju pucanj u prazno jer ljudi i dalje pate od nedostatka ljubavi, samopoštovanja, zdravoga samopouzdanja, tjeskobe, iracionalnoga straha i ponajviše – nepraštanja. Jednostavno, ljudska su srca toliko ranjena kroz život da se boje ljubavi. Ljudi se ljubavi boje vjerojatno zbog toga što znaju da ona iziskuje čin darivanja sebe u cijelosti – onako kako je to Krist učinio u svojoj muci, smrti i dovršio u uskrsnuću. Strah ih je biti (opet) povrijeđenima. Ulovi mnoge panika na samu pomisao na izlaganje svoje nutrine ikomu, pa i samomu Bogu. A Bog? Bog svoju nutrinu otvara svakomu jednako i do kraja, bez obzira na posljedice; bez obzira na vlastitu ogoljenost pred čovječanstvom koje ga je i izrugalo, i izmučilo, i ubilo. I to čini i danas.

Jednostavno, ljudska su srca toliko ranjena kroz život da se boje ljubavi. (…)A Bog? Bog svoju nutrinu otvara svakomu jednako i do kraja, bez obzira na posljedice; bez obzira na vlastitu ogoljenost pred čovječanstvom koje ga je i izrugalo, i izmučilo, i ubilo. I to čini i danas.

Bog neprestance iznova odabire vjerovati u čovječanstvo, vjerovati ljudima. Dokle god čovjek diše, do tada ima priliku doživjeti tu predivnu, beskonačnu, nemjerljivu i neusporedivu ljubav Božju.

Ljubav Božja prema ljudima najviše se očituje u opraštanju, a tako i njegova svemoć. Nije to neka sladunjava, romantična emocija, nego čvrsta, duboka, utemeljena i najvažnija istina vjere i najsjajnija odrednica povijesti spasenja – konstanta odnosa između milosrdnoga Boga i njegova izabranoga naroda – od Izraela do nas danas. Mnogi se pitaju kako osjetiti, doživjeti tu ljubav. Moleći i ljubeći. Imajući srca za bijedne – iskazujući milosrđe jedni prema drugima. Jedino se darivanjem prima, jedino se izlaženjem iz sebe, iz vlastitoga prostora ugode, ulazi u beskonačan i vječan svijet odnosa s Bogom koji neizmjerno ljubi, beskonačno i preko svake mjere prašta i čeka čovjeka širom raširenih ruku!

IZVORGlas Koncila br. 15/2021.
Prethodni članakI NEKI ANTIVAKSERI U KRIZI SE »OBRAĆAJU« Korona poziva na novi početak
Sljedeći članakVJERA I CRKVA U KOLIJEVCI POKRETA BOŽJEGA MILOSRĐA »Tko bi želio uništiti Crkvu u Poljskoj, trebao bi najprije uništiti štovanje sv. Ivana Pavla II.«