»Žalosti me što je djeci u školama hrvatski jezik najgori predmet«, naslov je intervjua koji je za sveučilišne novine »Universitas«, koje se objavljuju i u sklopu Jutarnjega lista, dala istaknuta hrvatska jezikoslovka Nives Opačić, a s njom je razgovarao Branko Nađ. »Jeziku veću važnost pridaju stariji obrazovani ljudi, koji su ionako odgojeni na pisanoj riječi (knjizi), a mlađi hrvatskom jeziku ne pridaju gotovo nikakvu važnost, osim malobrojnih pripadnika, koji su više iznimka nego pravilo. Kod mladih prevladavaju mediji koji uopće ne trebaju hrvatski jezik (a često ni ikoji drugi). Njih u medijima više zanima zabava, igre (ne znam zašto im se tepa igrice), a u tome je hrvatski jezik nepotreban. A kako takvi sadržaji zauzimaju dobar dio njihova vremena, jasno je da na takvim platformama neće produbiti svoje znanje hrvatskoga jezika, koji im je postao (nažalost) asocijacija na dosadnu školu. Njihov je i pisani i govoreni izričaj postao hibridan«, smatra jezikoslovka koja je i u široj javnosti postala poznata po knjigama »Reci mi to kratko i jasno«, »Hrvatski za normalne ljude«.
»Oko pravopisa (rjeđe oko gramatika) u Hrvatskoj se svako malo digne graja, no ne zato što bi Hrvati bili silno zabrinuti za svoj pravopis. Jer da ih je briga, odavno bi naučili bar jedan pošteno; kad čovjek zna jedan pravopis, lako će pohvatati ono malo razlika ako ih neka druga verzija pravopisa preporučuje ili službeno nametne. U našem društvu od svega se stvori fama, pa onda ispada da se u tom kaosu nitko ne može snaći. No, takvo stanje ljudima zapravo pogoduje da im posluži kao izlika: tu se ništa pravo ne zna, pa čemu onda išta učiti?! Kad već govorim za list koji se bavi sveučilišnom nastavom, reći ću vam i ovo. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radila sam 30 godina. Studenti su mi se znali žaliti kako na našem fakultetu vlada nered u ispitima, a na prostorno nedalekom FER-u vlada red, o ispitnim rokovima sve se zna na početku akademske godine itd. Odgovorila sam im da njima ta tzv. zbrka na našem fakultetu samo pogoduje, jer da se striktno držimo reda kao na FER-u, većina njih već bi odavno izgubila pravo na studij. Slično je i s pravopisima. Onima koji ionako ne žele naučiti, ta tobožnja zbrka služi kao dobar izgovor.«
Na novinarov upit: »Što mislite o sve većoj uporabi stranih izraza, posebice anglizama – bekstejdž, ivent, selebriti… Kako izbjeći taj trend i možemo li se vratiti hrvatskim istoznačnicama?« jezikoslovka i lektorica Opačić je odgovorila: »Hrvati i inače više vole viriti u tuđa dvorišta nego da se brinu o vlastitu. Razloge bi mogli objasniti sociolozi i psiholozi. Obično se takva poplava stranoga lakše širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti, pa upotrebom nečega svjetskog misle da samim tim i oni pripadaju tom širokom svijetu. Ne znači da sam protiv svih tuđica, one su u svakom jeziku (jer među jezicima vlada miješanje i posuđivanje, ipak ne takvim tempom kakav je danas), no pitanje je treba li nam strana riječ (ako domaće nema) ili samo kao papige ponavljamo uglavnom ono što nam dolazi (nerijetko preko medija) izvana. Ja nipošto nisam purist (premda me neki koji nisu valjda pročitali previše mojih knjiga) potezima svojih žustrih pera u to kolo svrstavaju. Pitala bih: kako mogu biti purist, jezična čistunka, ako se npr. jedna moja knjiga zove Riječi s nahtkasna i kantunala?! I u mojim drugim knjigama ima mnogo tuđica, no treba znati kad koju tuđicu upotrijebiti.«
U Večernjakovoj kolumni »Pogled kroz dvogled« Borislav Ristić piše da se u »novom normalnom« izgubilo povjerenje u znanost i demokraciju. »Nitko ne može reći kako je strah od zaraze koronom neopravdan, ali kada strah preraste u paniku, razum postaje prva žrtva. Korona je užasna tragedija, ali postoje i druga zla na svijetu, koja odnose milijune života, pa im se ne posvećuje ni približna pažnja. Korona ni u jednom trenutku nije bila na vrhu ljestvice uzroka smrtnosti«, mišljenja je Ristić, koji smatra i da je panika inducirana s društvenih mreža neizbježno izbacila raspravu o koroni izvan svakoga racionalnoga okvira. »U ovoj nam krizi nije od velike pomoći bila ni znanost, jer znanstvenici nisu imali jedinstven stav gotovo ni o jednom aspektu pandemije. Još i gore, gotovo da nema znanstvenika koji tijekom ovih godinu dana nije nekoliko puta promijenio svoje mišljenje. Umjesto znanstvenog odgovora dobivali smo pitijska proročanstva, koja su zvučala strašno dubokoumno, tako da ni najbolji auguri nisu uspijevali prodrijeti do njihova racionalnog jezgra. U stvari, znanstvenici su više podsjećali na političare koji su nad nama vježbali svoje moći nego na stručnjake koji su naučili strpljivo i korak po korak dolaziti do istine. Znanost je poniznost pred istinom, a ne božanski nadahnuto općenje s olimpskim bogovima. Pa se onda pitamo otkud toliko teorija urote oko korone i skepticizma oko cjepiva«, napisao je Ristić.
