Visoke i rastuće ekonomske nejednakosti na globalnoj razini poprimaju zabrinjavajuće razmjere i ta je činjenica, nažalost, dobro poznata. Međutim novost je to da posljednjih nekoliko godina dolaze sve ozbiljnija upozorenja i iz akademskih ekonomskih krugova, poput upozorenja francuskoga ekonomista Thomasa Pikettyja, autora glasovitoga Kapitala, ili nedavne izjave zabrinutosti istraživača Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) zbog rasta nejednakosti u najrazvijenijim zemljama. Koliko su velike ekonomske i socijalne nejednakosti na globalnoj razini i u Hrvatskoj te koji su im uzroci i posljedice? Ima li država instrumente u rukama kojima može utjecati na ublažavanje ekonomskih nejednakosti? Koliko je Hrvatska u tome uspješna? Što reforme nove Vlade, posebice porezna reforma, mogu značiti u pogledu utjecaja na ekonomske nejednakosti? O ispravnim odgovorima na ta pitanja, u vidu adekvatnih mjera ekonomske i socijalne politike, u velikoj mjeri ovisit će budućnost sadašnjih i budućih naraštaja.

S približavanjem kraja godine mediji u Hrvatskoj i svijetu pokazali su veliko zanimanje za procjenu svjetske raspodjele bogatstva koju jednom godišnje rade stručnjaci švicarske financijske grupacije »Credit Suisse«. To je izvješće pokazalo da 0,7 posto svjetskoga stanovništva odrasle dobi, tj. oko 33 milijuna ljudi raspolaže s otprilike polovinom (45,6 posto) ukupnoga svjetskoga bogatstva; približno 10 posto najbogatijega svjetskoga stanovništva odrasle dobi, koje dominantno živi u Sjevernoj Americi, zapadnoj Europi, Japanu i Australiji, posjeduje 90 posto ukupne svjetske imovine; a preostalih 90 posto svjetskoga stanovništva raspolaže tek sa 10 posto svjetske imovine.

Tih 90 posto siromašnijih dominantno živi u Africi (napose u središnjoj) i u južnoj Aziji. Sljedeće brojke najbolje ilustriraju te razlike: dok je odrasli stanovnik Švicarske, koja je imala najbogatije stanovništvo 2016. godine, prosječno raspolagao sa 561 854 američka dolara imovine, odrasli stanovnik mnogoljudne Etiopije (približno 100 milijuna stanovnika) raspolagao je u prosjeku sa 422 dolara imovine. Ili, primjerice, odrasli stanovnik Bangladeša u južnoj Aziji (približno 150 milijuna stanovnika) posjeduje imovinu od oko 2347 dolara, a za Hrvatsku je taj prosjek iznosio nešto više od 22 tisuće dolara. Socijalne posljedice navedenih brojaka za siromašnije zemlje očituju se u slabijoj prehrani i stanovanju stanovništva, lošoj i nedostupnoj zdravstvenoj skrbi, lošijem i nedostupnom obrazovanju i u svemu onom što se stanovnicima u Hrvatskoj čini sasvim normalnim u svakodnevnom životu. Jedna od ekstremnijih posljedica ogleda se u prosječno bitno kraćem očekivanom trajanju ljudskoga života. Prema podatcima Ujedinjenih naroda, prosječni očekivani životni vijek od 83 godine za stanovnika Švicarske za gotovo je 20 godina dulji od očekivanoga životnoga vijeka stanovnika Etiopije – približno 64 godine.

Ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj

Hrvatski Državni zavod za statistiku i Eurostat za europske zemlje nejednakost u raspodjeli dohotka mjere indikatorima kao što su Gini koeficijent i kvintilni omjeri. Gini koeficijent kreće se u rasponu od 0 do 1. Što je u nekoj zemlji taj koeficijent bliže 1, nejednakosti su veće. Tako je Hrvatska prema Eurostatu s Gini koeficijentom nejednakosti dohotka 2015. godine od 0,306 bila na razini prosjeka EU27, koji je iznosio 0,31, iz čega bi se moglo zaključiti da Hrvatska baš i nema problema s dohodovnim nejednakostima, ali samo na prvi pogled.

Naime, stvari i nisu baš tako jednostavne, budući da prosjek EU-a podižu Bugarska, Rumunjska sa indeksom 0,37 i baltičke zemlje koje su slijepo slijedile neoliberalne ekonomske reforme i sada bilježe najviše indekse nejednakosti u EU s indeksom između 0,35 i 0,38 te južnoeuropske zemlje (Španjolska, Cipar, Grčka, Italija i Portugal) koje tradicionalno imaju veće ekonomske nejednakosti. Međutim, odmah iza te skupine zemalja koje karakteriziraju veće ekonomske nejednakosti dolazi Hrvatska koja s koeficijentom 0,306 ima mnogo veće nejednakosti dohotka nego, primjerice, njezini srednjoeuropski susjedi Slovenci, Česi i Slovaci, u kojima Gini iznosi oko 0,25, a s kojima Hrvatska ima mnogo više zajedničkoga nego s prethodnom skupinom zemalja (misli se na austrougarsku tradiciju i socijalističko iskustvo).

Kada je riječ o financijskoj imovini koju hrvatski građani imaju u obliku štednih depozita u bankarskom sustavu, u Hrvatskoj, prema podatcima Hrvatske narodne banke, nejednakosti su još izraženije. Publikacija HNB-a »Financijska stabilnost« donosi da je Ginijev koeficijent koncentracije oročene štednje u bankama 2014. godine bio iznimno visok te je prema procjeni analitičara HNB-a iznosio 0,73. Dnevne novine su, kada je objavljena ta publikacija, propitale statistiku HNB-a i objavile da od ukupno 138 milijarda kuna oročenih depozita, jedan posto štediša s najvećim depozitima, preciznije 7427 osoba, drži čak 34 milijarde kuna štednje. Dakle, sa 25 posto (ili jednom četvrtinom) ukupne oročene štednje raspolaže jedan posto štediša s prosječnom ušteđevinom po računu skupine najbogatijih jedan posto štediša od 4,5 milijuna kuna, a prosječna je ušteđevina po prosječnom štednom računu iznosila, s druge strane, oko 186 000 kuna. U većini su zemalja nejednakosti u posjedovanju financijske i ukupne imovine izraženije od nejednakosti u dohotku i Hrvatska po tome nije iznimka. Ipak, i sami analitičari HNB-a iznijeli su ocjenu da je riječ o prilično visokoj nejednakosti raspodjele financijske štednje u bankama.

Jedinice lokalne samouprave koje su razvijenije i imaju manji broj siromašnih i potrebitih, imaju brojnije i izdašnije socijalne programe od nerazvijenijih lokalnih jedinica, koje imaju mnogo veće potrebe za socijalnim programima, ali ih često nemaju otkuda financirati

Osim spomenutih nejednakosti u raspodjeli dohotka i imovine, u Hrvatskoj su vrlo izražene i ekonomske nejednakosti među županijama. Kada se te nejednakosti mjere razlikom pokazatelja bruto društvenoga proizvoda po glavi stanovnika, one i danas, unatoč svim bivšim programima namijenjenim »uravnoteženju« i smanjenju regionalnih nejednakosti, i dalje rastu. Tako grad Zagreb prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku s BDP-om od približno 18 000 eura po stanovniku ima tri puta viši BDP od četiriju slavonskih županija (Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Virovitičko-podravske i Požeško-slavonske) s BDP-om od približno 6000 eura.

Negativne su posljedice takvih prostornih ekonomskih nejednakosti u Hrvatskoj goleme i odražavaju se kako u visokim socijalnim nejednakostima tako i u »demografskom pražnjenju« radno sposobnoga stanovništva iz pojedinih dijelova Hrvatske. Da je stanje s regionalnim ekonomskim i socijalnim nejednakostima u Hrvatskoj postalo dramatično, potvrdili su i posljednji objavljeni rezultati istraživanja statističkoga zavoda o stopama i riziku siromaštva stanovništva po općinama, gradovima i županijama u Hrvatskoj. Tako je postalo razvidno da neke općine i gradovi imaju stope rizika od siromaštva čak oko 50 posto, to jest da im polovina stanovništva živi na granici siromaštva (Drenovci, Gundinci, Voćin, Dvor, Hrvatska Dubica), a neke razvijenije županije kao Grad Zagreb i neki gradovi i općine Istarske i Primorsko-goranske županije tu stopu mjere ispod 10 posto.

Rastuće ekonomske i socijalne nejednakosti u prostoru Hrvatske dovode do toga da stupanj ostvarenja socijalnih prava i socijalne sigurnosti građana Hrvatske u velikom dijelu ovisi o mjestu stanovanja, što je u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelom jednakosti građana u ostvarivanju socijalnih prava koje bi trebalo vrijediti na cijelom prostoru države – što je temeljno načelo socijalnih država. Naime, ne samo da podatci pokazuju da je socijalna situacija hrvatskih građana u velikoj mjeri ovisna o mjestu stanovanja, nego također i činjenicu da su određeni socijalni programi decentralizirani te županije i gradovi mogu na svojem teritoriju u skladu s principom supsidijarnosti provoditi i vlastite dodatne programe socijalne politike. Rezultat je kontradiktorna situacija: jedinice lokalne samouprave koje su razvijenije i imaju manji broj siromašnih i potrebitih, imaju brojnije i izdašnije socijalne programe od nerazvijenijih lokalnih jedinica, koje imaju mnogo veće potrebe za socijalnim programima, ali ih često nemaju otkuda financirati.

Zašto toliko ekonomskih nejednakosti

Ekonomske nejednakosti mogu biti rezultat legalnih razlika u tržišnim dohodcima građana i takve ekonomske nejednakosti koje dolaze iz legalnih izvora građanima su prihvatljivije. Štoviše, ako one nisu previsoke i ekstremne, mogu imati pozitivno, motivirajuće djelovanje. Izvori takvih nejednakosti često leže u činjenici da se ljudi rađaju jednaki u svojem dostojanstvu, ali nejednaki u sposobnostima i talentima, koje onda neki obrazovanjem i upornim radom dodatno razvijaju, a drugi ih možda zanemaruju u skladu s novozavjetnom prispodobom o talentima. Pojednostavljeno govoreći, krajnji rezultat jest da poslije na tržištu rada prvi ostvaruju mnogo veće dohotke od drugih i većini se ljudi takve nejednakosti čine pravednima i odobravaju ih ako ne odlaze u neke ekstreme. No osim tih individualnih izvora, s druge strane, nažalost, kod uzroka za legitimne nejednakosti moguće je da se dio izvora nalazi u strukturalnim razlozima izvan kontrole pojedinca, kao što je primjerice mjesto stanovanja, dostupnost i kvaliteta obrazovnih institucija, društveno-ekonomska pozicija obitelji iz koje tko dolazi i slično. To su, dakle, svi oni faktori koji mogu utjecati na činjenicu da neki pojedinci imaju »bolji start« od nekih drugih te je tu narušeno načelo jednakih izgleda sudjelovanja u tržišnoj utakmici. Međutim, još je veći izazov dio ekonomskih nejednakosti koji ne dolazi iz legitimnih izvora, kao što su siva ekonomija, porezna evazija, hrvatska negativna iskustva s pojedinim privatizacijskim procesima… protiv kojih sve države provode mjere za suzbijanje nelegitimnih izvora »stjecanja imovine«. Također je vrlo važno da se strukturalni izvori ekonomskih nejednakosti kvalitetnim državnim mjerama i socijalnim programima svedu na minimum.

Većina država, naime, mjerama porezne i socijalne politike vrši preraspodjelu tržišnoga dohotka jer bi čista tržišna raspodjela dohotka, makar bila u potpunosti legalna, dovela do prevelikih i nepravednih nejednakosti. Primjerice, u svakom društvu postoji određeni broj građana koji zbog bolesti ili drugih osobnih poteškoća nisu uopće u mogućnosti participirati u tržišnoj utakmici i bez preraspodjele putem poreznoga i socijalnoga sustava neki od njih ostali bi bez ikakvih primanja. S druge strane, određena razina ekonomskih nejednakosti utemeljena na individualnim razlikama u sposobnostima i zauzimanju pojedinaca nekoga društva potpuno je legitimna. Negativno socijalističko iskustvo koje je zagovaralo utopijsku jednakost najbolje svjedoči njezinu neostvarivost u praksi.

No većina država koje su izgradile svoje institucije na načelima tržišno-demokratskih odnosa nastoji mjerama ekonomske i socijalne politike ublažavati ekonomske nejednakosti i države se upravo i razlikuju prema razini te intervencije u tržišnu razdiobu. Naime, s obzirom na različite povijesne i kulturološke faktore, građani pojedinih društava razlikuju se po toleriranju nejednakosti pa tako građani skandinavskih zemalja značajnije vrjednuju jednakost od britanskih i američkih građana i to se onda upravo i očituje u provođenju snažnije politike preraspodjele sredstava putem poreznoga i socijalnoga sustava u skandinavskim zemljama.

Mjere socijalne politike

Republika Hrvatska kao socijalna država također poreznim sustavom i mjerama socijalne politike i socijalnih transfera provodi politiku preraspodjele dohotka i mogla bi se iznijeti ocjena da je učinkovitost dvaju temeljnih sustava, poreznoga i socijalnoga, u ublažavanju nejednakosti do sada bila nešto veća usporedi li se s baltičkim zemljama, ali mnogo slabija od Slovenije i Češke. Međutim, nakon provedbe najavljene porezne reforme kojom se smanjuje porezna progresivnost i ukidaju neke olakšice, poput one za kupnju prvoga doma mladim obiteljima, ako ne bude određenih kompenzacija u sustavu socijalnih transfera, ukupna učinkovitost mehanizma preraspodjele mogla bi dodatno oslabjeti, a ekonomske se nejednakosti povećati te će se Hrvatska još više približiti skupini europskih zemalja koje imaju naglašenije ekonomske nejednakosti. No ima još vremena da se mjerama socijalne politike i reformom unutar socijalnih transfera ublaže očekivani negativni efekti porezne reforme na porast ekonomskih nejednakosti. Pitanje je samo hoće li sadašnji nositelji ekonomske i socijalne politike prepoznati vjerojatni porast nejednakosti i pokrenuti reforme socijalne politike.

IZVORPrilika br. 12/2016.
Prethodni članakBOŽIĆ JE »OSVOJIO SVIJET«, A KRŠĆANI? Kristovo rođenje kao sinonim za trgovačke ponude i »blagdanske« sajmove
Sljedeći članakKAKO POMOĆI ČOVJEKU KOJI POMIŠLJA NA SAMOUBOJSTVO? To je urlik koji zove u pomoć, to je urlik koji para uši