ZAŠTO SU TOLIKO ČESTE PROMJENE ZAKONA I PRAVILNIKA? Zakonodavnu politiku ugrožava brzopletost

Snimio: B. Čović
Propisi su se pretežito donosili nepromišljeno, neodgovorno, površno i brzopleto, nakon čega su se brojnim izmjenama, dopunama i ispravcima, pa i tumačenjima, pokušavale ispravljati nelogičnosti.

Svaki narod pridržava oprez prema žurnim rješenjima. Tako su već stari Latini imali upozoravajuću uzrečicu: »Žuri polako«, Nijemci: »Polako ali sigurno«, a i Hrvati imaju takve uzrečice. Sve su to iskustva narodne mudrosti koja savjetuju izbjegavanje donošenje brzopletih odluka. Ta pravila vrijede i u donošenju zakonskih i drugih propisa. Nažalost u Hrvatskoj se uvijek žuri s donošenjem brojnih zakona i odluka. Često je to želja vladajućih struktura da samo sebi pripišu, zapravo prisvoje zaslugu za nešto pozitivno. U razdoblju pred primanje Hrvatske u Europsku uniju prihvaćalo se nekritički sve što se od nas tražilo. Tako smo brzopleto uletjeli u granični spor sa susjednom Slovenijom, što nam se pomalo osvećuje. Slično je bilo i s odustajanjem od zaštite ribolovnoga pojasa, na štetu naših ribara, a drugi su grčevito i uspješno branili interese svojih ribara. U pitanju povratka Ine također ublažujemo zauzeta stajališta, a zapravo odustajemo od svojih stajališta očekujući podršku Mađarske glede schengenske granice.

Pogrešno vođena politika

Moglo bi se nabrojiti još dosta primjera takvih popuštanja i propuštanja na vlastitu štetu, a sva su posljedica osobnih taština vodećih političara ili političkih stranaka, sve sa željom prisvajanja »povijesnih zasluga« da su baš oni tomu pridonijeli. No ako bismo danas upitali prosječnoga građanina tko je npr. bio vodeći političar, odnosno predsjednik Vlade kada je Hrvatska primljena u EU, malo tko bi znao. Osim toga, nikad nije to isključivo zasluga samo jednoga čovjeka, pa ni jedne stranke, jer odluke se pripremaju u određenom procesu koji je započet često prije početka izbornoga mandata, a često se nastavlja i nakon isteka toga mandata. Građane više zanima minimalna socijalna košarica, kvalitetnija zdravstvena zaštita, bolja zarada ili veće mirovine, a ne tobožnja zasluga nekoga pojedinca. Dakle, žurba u donošenju životno važnih odluka za građane, za narod ili državu nije uvijek prijeko potrebna.

Ako se na svaku negativnu društvenu pojavu, nemoral ili kazneno djelo pokušava odgovoriti donošenjem novoga propisa, potvrđuje se da postojeći propisi ne valjaju.

Pretjerana žurba na zakonodavnom području ne će ublažiti posljedice godinama vođene pogrješne politike. Tako se u mirovinskom s jedne strane provodilo demagoško davanje mirovinskih prava osobama za koje nisu uplaćivani doprinosi, što je poticalo iseljavanje Hrvata iz drugih republika bivše Jugoslavije, a s druge se strane ustezalo onima koji su najduže radili u Hrvatskoj i najviše uplaćivali doprinosa. Kad je »voda došla do grla«, počelo se stvarati lažno ozračje da Hrvati premalo rade, da žele što prije pobjeći u mirovinu, a onda raditi neprijavljeni »na crno« i tako ostvarivati dopunsku zaradu. Usprkos takvim brzopletim i netočnim prosudbama, vrijeme je pokazalo da hrvatski građani, a posebice mladi, žele i znaju raditi. Nažalost, uslijedio je egzodus mladih, školovanih i stručnih u zemlje zapadne Europe.

Tendencija iseljavanja

Posljedice su trostruke. Prvo, Hrvatskoj nedostaje radne snage. Drugo, sve starija populacija, koja ostaje u Hrvatskoj, uzrokuje veće troškove za zdravlje, a mladih i zdravih od čijega bi se rada naplaćivali doprinosi nema dovoljno. Treće, uvoz potrebne radne snage ne će moći stručno ni kvalifikacijski odgovarajuće nadomjestiti odlazak mladih, a osobito ne će biti zaustavljen proces depopulacije. Za sve to ne može se okrivljavati građane, a posebice ne mlade. Država, narod i gospodarstvo trpe štetu. Uzalud brojni mikroekonomisti i makroekonomisti, kako domaćega tako i svjetskoga ranga, svi pretežito u službi dnevne politike i kapitala (pretežito financijsko-bankarskoga), predlažu restrikcije i to opravdavaju prigodno sklepanim teorijama, problemi se ne rješavaju.

Naime, činjenica je da je velik broj gospodarskoga i financijski relevantnoga potencijala u vlasništvu stranoga kapitala, kojega nije briga hoće li i kako će živjeti hrvatski građanin. Posebno je začuđujuće da je ostala bez odjeka nedavna tvrdnja predsjednika uprave tvrtke »Končar« koji je upozorio na opasnost da velike strane korporacije svojim investicijama u Hrvatskoj nastoje ostvarivati svoje monopolske položaje. Zna se da monopol ima za posljedicu nestanak konkurencije i nestanak malih i srednjih tvrtki, nakon čega slijedi divljanje cijena i gašenje radnih mjesta. Dakle, daljnja tendencija iseljavanja. Politika treba shvatiti da su političari radi građana, a tako i država. Prema tome politika i država koja ne štiti dovoljno interese svojih građana zapravo je u sukobu s građanima, čime dokazuje svoju otuđenost. Hrvatska politika ne smije čekati događanja koja se javljaju u Francuskoj, Mađarskoj, Srbiji i BiH. Potrebno je reagirati prije, dakle preventivno, a ne nakon što se problemi javno demonstriraju na ulici.

Što je »zakonomanija«?

Propisi su se pretežito donosili nepromišljeno, neodgovorno, površno i brzopleto, nakon čega su se brojnim izmjenama, dopunama i ispravcima, pa i tumačenjima, pokušavale ispravljati nelogičnosti. To se manifestiralo kao neka vrsta bolesti donošenja zakona kada treba i ne treba, koju bi se moglo nazvati »zakonomanija«. No ako se na svaku negativnu društvenu pojavu, nemoral ili kazneno djelo pokušava odgovoriti donošenjem novoga propisa, potvrđuje se da postojeći propisi ne valjaju, dakle nisu bili prethodno dobro osmišljeni, što može biti posljedica neznanja, brzopletosti, ali i namjerne sračunatosti. Odgovornost je na onima koji propise donose, što ne isključuje ni one koji ih primjenjuju a ne upozoravaju na njihovu nelogičnost. Sve to utječe na mišljenje građana o našem zakonodavstvu i pravosuđu.

IZVORGlas Koncila br. 2/2019.
Prethodni članakARHITEKT MIROSLAV ŠKODA O IZAZOVIMA SUVREMENE SAKRALNE ARHITEKTURE Sakralna arhitektura mora biti u kanonu križa
Sljedeći članakDIVAN PLOD SAKRAMENTA KRSTA Sve s Bogom