Državna je politika uvijek politika pobjedničke stranke i njezinih koalicijskih partnera. Sa stajališta građana državna politika morala bi biti doživljavana pravednom u postupanju prema svima. Dakle, poštenje i moralnost u postupanju bitne su smjernice koje treba poštovati, kako kod predlaganja i izglasavanja zakona tako i u njihovoj provedbi. Posebno treba izbjegavati pogodovanje pojedinim skupinama jer to izaziva moguće podjele i nepovjerenje. Međutim, to ne znači da neke skupine nemaju pravo na posebnu zaštitu priznavanjem nekih posebnih prava zbog određenih zdravstvenih razloga ili zbog specifičnosti zanimanja ili zbog posebnih zasluga. To se posebice odnosi na invalide, djecu s određenim poteškoćama, na određene zahtjevne profesije, braniteljska prava i slično.
Nažalost, u donošenju, pa i u provedbi propisa ispuštaju se ili isključuju neke skupine, a druge se pretjerano favoriziraju. Tako se događa da pojedina prava koja imaju svrhu zaštite postaju zapravo povlastice. U čemu je razlika vidjet će se na primjeru zaštite određenih invalida s tjelesnim oštećenjima.
Svrha je posebne zaštite invalida da njegova osobna invalidnost ne bude razlog njegova težega položaja u društvu glede zaposlenja ili plaće. Ta se zaštita ostvaruje zakonskim propisima mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja koji se odnose na tzv. »invalide rada«, što je zadovoljavajuće iako bi moglo biti i bolje. Međutim, kada se taj pojam »invalid rada« proširi i na sve skupine osoba s tjelesnim oštećenjem, moguće su i zlouporabe. Naime, utvrđivanje određenoga stupnja tjelesnoga oštećenja ne bi trebalo vezati s priznavanjem statusa invalida rada. Budući da u takvim slučajevima postoji tendencija proširenoga tumačenja, događa se da brojni pojedinci ostvaruju neka prava koja im ne bi trebalo priznavati. Dakle, zlorabi se status tobožnjega invalida, što ima za posljedicu da tako stečeno pravo postaje neopravdana povlastica. Najčešći su i u javnosti najpoznatiji slučajevi iskorištavanja prava na povlastice vezane uz povlaštena parkiranja i popuste na cestarinama. Mogućnost zloporabe takve povlastice potiče brojne pojedince na pokretanje postupaka za utvrđivanje određenoga stupnja tjelesnoga oštećenja, što je često povezano s korupcijom. Zanemaruje se činjenica da bi ostvarivanje toga prava trebalo pripadati samo osobi s velikim poteškoćama u kretanju. Takva mogućnost stvara pogrješnu statističku sliku koja pokazuje da imamo previše takvih invalida u odnosu na broj stanovnika. Svojedobno je pravljena određena statistička kontrola, koja je pokazala da su najbrojniji korisnici znaka invalidnosti osobe zaposlene u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, među njima najčešće liječnici, razni savjetnici i drugo rukovodeće osoblje, a nisu isključeni ni političari. S druge strane ne provodi se zakon koji obvezuje poslodavce da se na svakih 60 zaposlenih zaposli jednoga težega invalida rada.
U toj, moglo bi se ustvrditi, čak namjernoj nedorečenosti ili nejasnoći znatno bi mogla pomoći medicinska i pravna struka. Nažalost nema dobronamjerne komunikacije između politike i struke jer u takvoj nedorečenosti svi ostvaruju svoje pojedinačne interese za pojedinačna prava, koja se u očima ostalih građana doživljavaju kao povlastice. Očito je da poštenje i etika nisu načela kojima bi se rukovodilo u donošenju i provedbi određenih propisa. Zato sociološka slika našega društva sa stalnim promjenama i dopunama zakona, koji nikad nisu dorečeni, pobuđuje zabrinutost. Mnogi zakoni doživljavaju po desetak i više naknadnih izmjena i dopuna, a rijetko kada građani mogu biti sigurni da čitaju izvorni važeći tekst ili barem pročišćeni tekst nekoga zakona. S druge strane, za slučaj nepoznavanja zakona, država se poziva na načelo da »nepoznavanje zakona nikoga ne ispričava«, što je ispravno, ali nije dovoljno jer zakoni moraju biti jasni prosječnomu čovjeku, što nažalost nisu.
Naši vodeći političari pred svojom javnošću pokazuju i potvrđuju da ne znaju da riječ »etika« (moral, ćudoređe) znači kritičko vrjednovanje vlastitoga ponašanja uz istodobno upozoravanje na prave i istinske vrijednosti kao što su razlikovanje dobra i zla, odnosno poštenja i nepoštenja. Iako etičko ponašanje nije zakonom propisano kao obvezujuće, dakle nije sankcionirano kao kazneno ili prekršajno djelo, ipak je sa stajališta općega ljudskoga morala obvezujuće. Naime, sa stajališta svih društvenih, civilizacijskih i religijskih shvaćanja moralnost je obvezujuća pa nepoštena ponašanja doživljavaju opću osudu, a neizravno izoliraju i osuđuju prekršitelje. Zato je i moguće da u nekim anketama prvo mjesto ne pripada nekomu političaru, nego to pripada gospodinu koji se zove »Nitko«.
Za volju istine valja još napomenuti da nisu samo političari neetični, jer usporedno s njima mogu im se pridružiti i znanstvenici. Njihova neetička ponašanja očituju se u znanstvenim skandalima vezanim uz falsificiranje i plagiranje tuđih ili vlastitih radova. Čak i stručnjaci podliježu izazovima neetičkih ponašanja, što se sve češće pokazuje u razlikama raznih revizijskih nalaza vještaka, pa i sudskih vještaka (u kaznenim postupcima). U gospodarskom području taje se prošli promašaji pa se osobni neuspjesi nadomještaju prelascima u vladajuće političke stranke ili neprincipijelne koalicije. Mnogi političari čak »ne znaju« što je njihova imovina.
Toj općoj zbrci pridružuju se ili se poziva »u pomoć« suprotstavljene ideologije, umjesto da se gleda u budućnost. Političari se bave sami sobom, a zanemaruju stvarne probleme države i građana. Mali prosječan čovjek ostaje zbunjen i postaje nesiguran pa svoju budućnost sve više traži pogledom preko granice. Zato se politika treba vratiti poštenju i etičnosti u svim odnosima u društvu i to tražiti i od znanosti i od svake struke.
