ZAVRŠIMO 2020. POZITIVOM Došašće donosi optimizam, nadu i vjeru u život

Foto: Shutterstock | Pri kraju smo vrlo izazovne godine, ali došašće nam donosi nadu

Vrlo izazovna godina gotovo je iza nas. I iako još nije završila, 2020. godinu pamtit ćemo po globalnoj pandemiji, potresima, poplavama i nagovještaju ekonomske krize. A nas su svi ti događaji potaknuli na razmišljanje o važnosti strpljivosti u životu, posebno kada je teško, te o odgovornosti za sebe i druge u takvim »posebnim vremenima«. S tim mislima uvodimo vas i u došašće, vrijeme radosnoga iščekivanja kojim započinjemo novu crkvenu liturgijsku godinu. Kršćani se u došašću pripremaju za Božić, na slavlje prvoga Kristova dolaska na zemlju, a to nam s početkom nove liturgijske godine i skorim početkom kalendarske može biti razlog za optimizam i prilika za unaprjeđenje našega duhovnoga života. Stoga se u ovom broju kratko osvrćemo i na izazove koje je ova godina donijela, ali i ističemo razloge za nadu u bolje sutra.

Suočavanje s potpuno novim životnim situacijama izaziva osjećaj straha i nesigurnosti, ali i potiče na promišljanje o odgovornosti prema bližnjemu. Borba protiv pandemije podrazumijevala je i podrazumijeva ograničavanje nekih sloboda, ali prihvaćanje tih granica izraz je poštovanja prema ugroženim skupinama. Razvijanje empatije i razumijevanja nije samo dokaz ljubavi prema čovjeku, nego i prema našemu zajedničkomu Stvoritelju. Ova je godina bila prilika za iskazivanje ljubavi prema bližnjima, ali donijela je i neke novosti u načinima na koje se povezujemo. Više nego ikad prije, oslanjali smo se na medije i društvene mreže u radu, učenju, komuniciranju i ohrabrivanju u ova nesigurna vremena. Kako je uporaba medija sve učestalija, pa i nužna, raste i naša ovisnost o njima, pa valja imati na umu činjenicu da nas mediji uče povezivanju i suradnji, a ne podjelama. Upravo je nadilaženje podjela olakšalo prilagodbu na ovo vrijeme koje neki nazivaju »novo normalno«. Krizno razdoblje koje je djelomično iza nas može nam biti poticaj za nadu i iščekivanje radosti. Mjesta optimizmu uvijek ima, a osobito na početku došašća.

Završimo 2020. pozitivom

Koliko smo puta u posljednje vrijeme čuli rečenicu: »Jedva čekam da 2020. završi!«? Posljednja je godina bila zaista izazovna, fizički i mentalno, za cijeli planet. Hrvatsku i mnoge zemlje pogodila je pandemija koronavirusa, potresi, požari i poplave i činilo se da je svaki tjedan »rezerviran« za novu prirodnu nepogodu. Uz fizičko distanciranje, »zatvoreni Uskrs« i blagdan Svih svetih »pod maskama«, tek ćemo vidjeti kako ćemo provesti ovaj Božić. U okruženju najmilijih sasvim sigurno, a jedno je pitanje hoće li ono biti online ili uživo.

No, 2020. nije bila u potpunosti »crna«, jer naučili smo i proživjeli mnogo toga – naučili smo biti strpljivi, odgovorni, više brinuti o drugima oko sebe, razgovarati i razmatrati opcije koje donose najviše dobra za najveći broj ljudi … Stoga, u ovome došašću s radošću se okrećemo novome svjetlu i pozitivi – dolazi nam Božić!

No 2020. nije bila u potpunosti »crna« jer naučili smo i proživjeli mnogo toga – naučili smo biti strpljivi, odgovorni, više se brinuti o drugima, razgovarati i razmatrati opcije koje donose najviše dobra za najveći broj ljudi… Stoga u ovom došašću s radošću se okrećemo novomu svjetlu i pozitivi – dolazi nam Božić! Došašće je vrijeme ljubavi, darivanja i pripreme za Isusovo rođenje. Pripremajmo se zdušno, strpljivo i smjerno – naša je zadaća u ovim posebno izazovnim vremenima moliti više, voljeti više, ići na zornice s nakanama, volontirati i posvećivati drugima svoje vrijeme i pažnju. Ako smo nešto izvukli kao pouku iz proteklih mjeseci, to je da pomoći drugima zbilja nikad nije dosta, kao i da potrebiti postoje i mnogo su nam bliže nego što to mislimo. Došašće je vrijeme povezivanja i zajedništva – okrenimo se onima koji nisu blagoslovljeni obiteljima kao što smo mi. Posjetimo ih, darujmo im namirnice, pomoć ili neku drugu sitnicu – može se to i uz pridržavanje svih epidemioloških mjera koje će štititi i njih i nas.

Božić nije toliko daleko i stići će vrlo brzo, a naše duhovne pripreme za Kristov novi dolazak moraju biti snažne. Ova će godina proći, a s njom i sve nedaće koje su nas u njoj zatekle. Budimo dio nove pozitive, novoga svjetla, nove nade, nove ljubavi i prave vjere kako bismo ovu godinu završili u maksimalno pozitivnom okruženju.

Iščekujući Kristovo svjetlo i u krizi

Čovječanstvo je danas na svjetskoj razini u razdoblju krize. Naime, godina 2020. zasigurno će nam ostati u sjećanju zbog brojnih problema s kojima smo se susreli. Pandemija COVID-19, teroristički napadi, strah od egzistencijalnih problema i gubitak posla samo su neki od problema zbog kojih se pitamo što nam nosi budućnost, ali i zašto se ne smijemo prestati nadati da ona bude bolja.

S obzirom na to da u razdoblju krize čovjek osjeća nesigurnost i bespomoćnost, možemo reći da živimo u društvu rizika, kao što to ističe sociolog Ulrich Beck. Javljaju se razne rizične situacije i svjetske prijetnje, zbog čega se treba usmjeriti na čovječanstvo i njegove potrebe. Naime, ne postoji osoba ili zemlja na koju ne utječu rizične situacije. Prije ili kasnije svatko od nas se suočava s problemima, a posebice onima koji su postali izraženiji u 2020. godini kao što su kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa, teroristički napadi, strah od gubitka posla i egzistencijalnih problema. Problemi dovode i do stvaranja straha – emocije koja nam je urođena zbog biološke i evolucijske prirode, a definira se kao čovjekov obrambeni mehanizam koji se aktivira kao odgovor na neku rizičnu situaciju ili problem. No upravo bismo ovo krizno razdoblje trebali shvatiti kao vrijeme pripreme i nadu za ono novo i bolje što dolazi baš kao što u nadi koja donosi radost očekujemo došašće. »Nema nade koja nije isprepletena strahom i straha koji nije isprepleten nadom«, tvrdi Spinoza. Ipak, nada ne može postojati bez molitve jer se upravo poniznom molitvom oslobađamo straha i iščekujemo Kristovo svjetlo. Svjesni ozbiljnosti situacije s kojom se svakodnevno suočavamo, kao kršćani nadu moramo shvaćati kao bitni temelj vjere koji je usmjeren prema dobru u budućnosti.

Naposljetku, vođeni ovom porukom, ostanimo pozitivni i nadajmo se da će nam budućnost biti svijetla. Neka nam i ova godina bude poticaj da maksimalno radimo na sebi kako bismo budućnost dočekali spremni.

Mediji koji čine dobro

Ova je godina bila obilježena posebno velikom ulogom medija u svakodnevnom životu. Zbog epidemije koronavirusa i mjera fizičke distance oslanjali smo se na medije i društvene mreže u radu, učenju i komunikaciji s drugima. U takvoj je situaciji nužno razvijati kritičnost prema medijima, ali i ulozi publike.

Foto: Shutterstock | U blagdansko vrijeme koje je pred nama tehnologiju možemo iskoristiti kako bismo se povezali s drugima

Svjedoci smo toga da mediji više nisu samo sredstva priopćavanja, nego igraju puno važniju ulogu u našem svakodnevnom životu i u društvu općenito. Mediji sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Stoga je uvjet za njihovu ispravnu uporabu primjena istih moralnih vrijednosti i načela kojima se vodimo u svakodnevnom životu, na ulici, u školi ili na faksu, kao i u vlastitoj obitelji. Iako mediji mogu poticati inkluziju i toleranciju, razumijevanje i zajedništvo, solidarnost i brigu za drugoga, u njihovoj uporabi nužna je umjerenost. Kritički je pristup medijima uvijek dobrodošao, ali valja se prisjetiti da je komunikacija dvosmjeran proces. Velika odgovornost, dakle, leži i na nama – na publici. Potrebno je neprestano propitivanje etičnosti pri uporabi medija, a osobito društvenih mreža. Upravo na početku došašća važno je razumjeti kako malim djelima možemo napraviti puno te da nam mediji i društvene mreže mogu biti izvrstan alat da to ostvarimo. U blagdansko vrijeme koje je pred nama možemo ih iskoristiti za povezivanje s dragim osobama, ohrabrivanje u teškim trenutcima ili pak pomaganje nekomu u potrebi. Sjetimo se da su mediji i društvene mreže stvoreni s idejom da nas spajaju i povezuju, a ne razdvajaju.

U osiguravanju etičnosti masovne komunikacije svatko ima ulogu – od vlasnika medija i novinara do korisnika njihova sadržaja. Svaki je čovjek pozvan na sudjelovanje u dostizanju općega dobra. Ukoliko je publika medijski pismena, kritična i savjesna, utoliko ima moć u odlučivanju kakav će sadržaj u medijima pratiti. Nemojmo to zaboraviti, potaknimo i druge da u medijima traže i dijele pozitivne i duhovne sadržaje.

Nemirno je srce naše

Povijest je obilježena brojnim revolucijama i ustancima kojima su »mali, obični ljudi« željeli izići iz okova ropstva kako bi živjeli u slobodi, blagostanju i miru. S vremenom, kako je civilizacija napredovala, sloboda je postala jedno od temeljnih ljudskih prava, a to propisuju i brojne odredbe zapisane u dokumentima različitih međunarodnih organizacija. Na trenutak se učinilo da su rasprave o slobodi došle svomu kraju, ali brojni događaji u ovoj godini ponovno su otvorili temu slobode i njezina ograničavanja. Stoga se opet postavlja pitanje o pravu na slobodu i njezinim granicama.

Na trenutak se učinilo da su rasprave o slobodi došle svome kraju, ali brojni događaji u tekućoj godini ponovno su otvorili temu slobode i njezinog ograničavanja. Stoga se opet postavlja pitanje o pravu na slobodu i njezinim granicama.

U ne tako davnoj prošlosti rasprave o slobodi bile su »rezervirane« za filozofske krugove, ali danas se ta rasprava ponajviše odvija na virtualnim prostorima, odnosno na društvenim mrežama. Analizirajući te virtualne rasprave, vidljivo je da su ljudi pomalo frustrirani činjenicom da nam danas neke slobode ipak moraju biti ograničene, a uzrok tomu je epidemija prouzrokovana pojavom koronavirusa. Međutim, ograničavanje slobode ne mora nužno biti zlo jer neka su tu kako bi nas spasila. Tako su uvedene mjere po kojima danas živimo kako bismo sačuvali vlastito zdravlje, a potom i zdravlje naših djedova i baka koji su najviše ugroženi. Drugim riječima, ponekad naša sloboda može ugroziti slobodu drugoga i, htjeli mi to priznati ili ne, sloboda kao takva ima svoje granice i svoja ograničenja. Uostalom, granice kojima smo trenutačno okovani samo su privremene, a možda nas baš ovo izazovno vrijeme u kojem živimo nauči strpljivosti koja može biti lijek našoj frustriranosti i ubrzanosti.

»Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Gospodine«, riječi su svetoga Augustina koje nas podsjećaju da ćemo pravi mir i slobodu pronaći u onome koji nam uskoro treba doći – u liku malenoga djeteta u prohladnoj betlehemskoj štalici.

Vjera je ljubav i prihvaćanje, a ne nasilje

Svjedoci smo nasilnih scena koje se događaju u svijetu, a među počiniteljima nasilnih djela i terorističkih čina ima i onih koji ih opravdavaju – vjerom. Neki idu tako daleko da misle da će po svojim nasilnim činima svoju religiju proširiti, učiniti je prihvaćenom kod širih slojeva ljudi te da će joj opravdati dostojanstvo. No takva i slična stajališta nemaju veze s vjerom ni s poimanjem Boga koji je za kršćane ljubav i koji je zbog ljubavi prema ljudima »sišao s nebesa i postao čovjekom«, kako molimo u Vjerovanju. Zašto ljubav? Zato što je ljubav između vjere i ufanja najveća (1 Kor 13, 13). Ljubav prema bližnjemu, bio on istomišljenik, pripadnik iste vjere ili ne, uvijek mora biti na prvom mjestu. Naša nas vjera uči da prihvaćanjem različitosti i poštovanjem drugoga iz ljubavi ostvarujemo dobro na ovoj zemlji i pripremamo se za vječni život, jer i Bog nam govori da treba ljubiti svoje bližnje kao same sebe. Isto tako, ljubeći i brinući se za svoje bližnje, preko njih ljubimo Boga, Otca našega.

Jedan od filozofa nenasilja ističe kako bi religije trebale što više poučavati svoje vjernike o nenasilju i posljedicama koje nasilje ima na društvo, ali i vjeru u cjelini. Kada se religijska pitanja ne bi pogrješno tumačila, ne bi se u nekim krugovima nasilje opravdavalo »višim ciljevima«.

Na takve »više ciljeve« pozivaju se fundamentalistički pokreti kojima je nasilje jedini način obračuna s neistomišljenicima. Kod fundamentalističkih pokreta karakteristično je da nameću svoj svjetonazor protiveći se Božjim zakonima, ali i općeljudskim vrijednostima. Zbog fundamentalističkoga gledanja na sebe i druge može doći i do vjerskoga fanatizma, a on pak najčešće dovodi i do konkretnih terorističkih čina diljem svijeta. Vjerski fanatici uvjereni su u ispravnost svojih nasilnih i zastrašujućih djela jer će im takvo postupanje tobože osigurati raj, jer to čine »u Božje ime«. No ono što zapravo čine je grijeh – pred Bogom i prema ljudima.

Zato bismo svi trebali prihvatiti da samo čineći jedni drugima dobro i pazeći na druge osiguravamo bolji život za sve nas i buduće naraštaje. Na to nas potiče i papa u miru Benedikt XVI. koji kaže: »Kao što Bog ljudima dolazi samo preko ljudi, tako i ljudi samo preko Boga dolaze jedni do drugih.« Stoga možemo zaključiti: što smo bliže ljudima, to smo bliže Bogu.

Čini dobra djela i nadaj se vječnosti

Naš je zemaljski život zapravo veliko dugo iščekivanje. Naši su roditelji devet mjeseci iščekivali naš dolazak na svijet da bi nas mogli odgojiti i podići na noge, a svaka je godina i svaki dan donio neko novo iščekivanje. Roditelji nadalje čekaju našu prvu izgovorenu riječ, prve korake, odlazak u vrtić, školu, na fakultet ili posao. Mi s druge strane čekamo prvu igračku, prvu ljubav, prvu pričest, krizmu, ženidbu, sveti red…

Foto: Shutterstock | Nadajmo se i radujmo vječnosti s Bogom u kojoj čekanja nečega boljega ne će više biti

I većinu stvari – dočekamo. Ljudi su čekali i dolazak Spasitelja pa mnogi nisu bili svjesni da žive zapravo u njegovo vrijeme te mu nisu pomagali, a tako i mnogi od nas nisu svjesni kako mnoge stvari iščekuju, a možda su ih već dočekali i propustili. Bilo kako bilo, na tom nas životnom putu nauče i kako postoji vrijeme iščekivanja najvećih kršćanskih blagdana – Uskrsa i Božića. Dakako, došašće je vrijeme iščekivanja novoga početka, sjećanja na prvi Kristov dolazak. Kršćani čekaju i pripremaju se za Božić, odano i radosno. Ali nije to jedino što se iščekuje. Prilike su to za novi početak, počinje nova liturgijska, ubrzo i nova kalendarska godina, a mnoge se odluke »zakapare« baš u to razdoblje. Prilika je to da donesemo odluku o promjeni života nabolje. Krist je milosrdan i milostiv te nam daje mnoge prilike za popravak, ali to moramo znati iskoristiti.

Ovo pandemijsko vrijeme bliži se kraju i kroz neko vrijeme sve će biti po starom, a sada nam govore da se ravnamo po »novom normalnom«. U nama je pak živa nada da ćemo se jednoga dana ovoga svega samo prisjećati. Ali jednoga ćemo dana dočekati i drugi Kristov dolazak na svijet premda ne znamo »ni dana ni časa«, pa za svaki dan koji živimo – pa i u nesigurnosti – vrijedi: Carpe diem! Čini dobra djela i raduj se vječnosti s Bogom u kojoj čekanja nečega boljega više ne će biti.

Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec

IZVORGlas Koncila br. 48/2020.
Prethodni članakKRIST JE POPUT ZLATNOGA RUDNIKA S BEZBROJ RUKAVACA Čežnja za Božjim licem
Sljedeći članakIDEAL UDOVICE IZ EVANĐELJA SLIJEDI – ZAJEDNICA Kako pomagati onima koji nemaju?