ZAVRŠNI DOKUMENT PREDSINODSKOG SUSRETA MLADIH U RIMU »Tražimo Crkvu koja će nam pomoći pronaći naš poziv«

Snimio: Z. Atletić

U subotu 24. ožujka završio je s radom predsinodski susret mladih kao priprava za 15. Opće redovito zasjedanje Biskupske sinode koje će se održati u listopadu ove godine na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«. Na samom skupu u Rimu sudjelovalo je nešto više od 300 mladih iz svih dijelova svijeta, a još ih je oko 15 tisuća sudjelovalo putem društvenih mreža. Većinom su to bili mladi katolici, predstavnici različitih »mladenačkih« stvarnosti u Crkvi, no bilo je i predstavnika drugih kršćanskih zajednica, drugih vjerskih zajednica, drugih svjetonazorskih usmjerenja, kao i različitih područja koja se na poseban način tiču mladih, primjerice odgoja i obrazovanja, ustanova i zajednica koje se bave problematičnim aspektima mladosti…

Mladi znaju ozbiljno zasukati rukave

Osim što su pokazali da znaju pjevati, plesati, ugodno se družiti i radovati se, mladi su pokazali – kao što je na tiskovnoj konferenciji na završetku skupa primijetio generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Lorenzo Baldisseri, prepoznavši i u tome velik znak nade – da znaju ozbiljno zasukati rukave. Na završetku skupa je, naime, objavljen završni dokument, koji će uz uobičajene druge izvore služiti kao polazište sinodskim otcima na zasjedanju sinode o mladima. Uistinu je divljenja vrijedno to što su radne skupine mladih uspjele sabrati mnoštvo doprinosa sa skupa, kao i onih pridošlih s društvenih mreža, odabrati one prijedloge, razmišljanja i primjedbe koji su se češće ponavljali, sve to prevesti na engleski, sažeti u dokument, potom ga predstaviti svim sudionicima i čuti njihove primjedbe te ih unijeti u dokument – sve to u samo nekoliko dana (u praksi to znači nekoliko noći).

»Sanjamo veće prigode, društvo koje je dosljedno i koje ima pouzdanja u nas. Tražimo da nas se sluša; ne samo da budemo promatrači u društvu, nego i aktivni sudionici. Tražimo Crkvu koja će nam pomoći pronaći naš poziv, u svim njegovim značenjima. K tomu, što je žalosno, ne vjerujemo svi da je svetost nešto što je dohvatljivo i što je put k sreći…«

Uobičajeno je da crkveni pastiri upućuju vjernicima različite poruke, pisma, izjave i slično. Dokument mladih, jasno je, polazi odozdol, od samih mladih i u tome je njegova posebna vrijednost. U uvodu dokumenta, naime, stoji: »Današnji se mladi suočavaju s nizom vanjskih i unutarnjih izazova i prigoda, od kojih su mnogi tipični za njihova pojedinačna okružja, a neki su zajednički svim kontinentima. U svjetlu toga, nužno je da Crkva ispita način na koji razmišlja o mladima i na koji se za njih zauzima, kako bi bila djelotvorna, relevantna i životvorna voditeljica tijekom njihova života. (…) Važno je imati na umu da je riječ o razmišljanjima mladih 21. stoljeća, pridošlih iz različitih religijskih i kulturnih okružja. U tom bi smislu Crkva trebala promatrati ta razmišljanja… kao izraz onoga gdje se nalazimo, kamo smo usmjereni te kao pokazatelj onoga što treba činiti da bi išla naprijed.«

Otvoreno i iskreno – ali uvijek konstruktivno

Mladi se u dokumentu ograđuju od njegova pogrješnoga tumačenja: »Nadasve je važno razjasniti okvire ovoga dokumenta. Nije riječ o sastavljanju teološkoga traktata niti o uspostavi nekoga novoga crkvenoga nauka, nego je riječ o dokumentu koji odražava posebne stvarnosti, osobnosti, uvjerenja i iskustva mladih u svijetu.« Ove bi riječi nekoga mogle preplašiti. No bilo bi to puhanje na hladno. Odmah treba reći da na više mjesta mladi u dokumentu, istina, opisuju kako Crkvu doživljavaju mladi koji nisu njezini članovi, ili jesu ali ne dijele sva njezina uvjerenja; iznose kadgod iskreno i ono što mladima u Crkvi smeta, no nigdje nije dovedeno u pitanje opće konstruktivno stajalište s kojega mladi progovaraju – stajalište odanih sinova i kćeri Crkve, koji od svoje majke traže pomoć, u svijetu u kojem nije lako biti čovjek i vjernik te razlučiti svoje usmjerenje, svoj poziv, kako bi i sami mogli biti kvasac pozitivnih promjena u svijetu i misionari Crkve među svojim vršnjacima. U tom smislu uvod završava riječima: »Naša je nada da će Crkva i druge institucije izvući pouku iz ovoga predsinodskoga susreta te da će slušati glas mladih.« I doista, dokument svima u Crkvi (ali i izvan nje) koji dolaze u doticaj s mladima, čak uključujući i same roditelje, daje opsežnu građu za razmišljanje kako o mladima tako i o vlastitom djelovanju.

Mladi prepoznaju ključnu važnost obitelji

Sam je dokument podijeljen na tri dijela čiji naslovi glase: »Izazovi i prigode mladih u današnjem svijetu«, »Vjera i poziv, razlučivanje i praćenje« te »Odgojno i pastoralno djelovanje Crkve«. »Oblikovanje osobnosti« mladi su prepoznali kao prvi izazov/prigodu u današnjem svijetu. Pritom, već u prvoj rečenici prvoga dijela, donose dvije riječi, »smisao« i »zajednica«, u kojim očito prepoznaju ključ oblikovanja identiteta: »Mladi traže smisao samih sebe u zajednicama koje će im biti od potpore, koje su izgrađujuće, autentične i dostupne, tj. u zajednicama koje će ih poštivati.« »Povlašteni položaj« među svim takvim zajednicama ima »obitelj«. Mladi su svjesni da obitelj u očima mladih nema jednako mjesto na cijelom svijetu: negdje oni »traže svoj identitet ostajući čvrsto u svojim obiteljskim tradicijama«, a negdje se mnogi nadaju da će upravo oni biti »originalniji od onoga što smatraju ‘blokadom iz prošlosti’ ili nečim ‘izvan mode’«. Da je mladim vjernicima katolicima ipak posve jasno što znači obitelj, iščitava se iz zahtjeva: »Crkva stoga ima potrebu da snažnije podržava obitelji i njihovu formaciju.« Posebno to vrijedi za društva koja nisu slobodna, u kojim nije dopušteno sudjelovati u životu Crkve te stoga »moraju biti odgajani za vjeru (djeca i mladi) u domu svojih roditelja«.

Za oblikovanje identiteta važan je i »osjećaj pripadnosti«. Tu se mladi žale na pojave koje ne dopuštaju ili otežavaju stvaranje toga osjećaja, poput »društvene isključenosti«. »Na Bliskom istoku«, stoji također u dokumentu, »mnogi se mladi osjećaju obveznima konvertirati na druge vjere, kako bi bili prihvaćeni od vršnjaka i od prevladavajuće kulture koja ih okružuje«. U tom se kontekstu spominju i migranti u Europu (iz konteksta bi se moglo naslutiti da se misli na kršćane), koji »k tomu podnose teret društvene isključenosti i napuštanja svojega kulturnoga identiteta kako bi se asimilirali u prevladavajuću kulturu«. »To je polje na kojem Crkva treba štititi i davati prostore iscjeljenja za naše obitelji, kao odgovor na te probleme, pokazujući da za sve ima mjesta«, kaže se u dokumentu.

Ljubiti i one izvan »standarda«

Mladi u dokumentu ističu da identitet mladih oblikuju i vanjski utjecaji, kao i pripadnost različitim skupinama, udrugama i pokretima, također i onima izvan Crkve. Za oči zapinju redci: »Ponekad župe više nisu mjesta susreta. Prepoznajemo također ulogu odgojitelja i prijatelja kao odgovornih osoba za skupine mladih, koji mogu postati dobri primjeri. Potrebno nam je naći privlačne, dosljedne i autentične uzore. Imamo potrebu za racionalnim i kritičnim objašnjenjima za složena pitanja – pojednostavnjeni odgovori nisu dostatni.«

»Današnji se mladi suočavaju s nizom vanjskih i unutarnjih izazova i prigoda, od kojih su mnogi tipični za njihova pojedinačna okružja, a neki su zajednički svim kontinentima. U svjetlu toga, nužno je da Crkva ispita način na koji razmišlja o mladima i na koji se za njih zauzima, kako bi bila djelotvorna, relevantna i životvorna voditeljica tijekom njihova života.«

Već tu, govoreći o različitim utjecajima na oblikovanje identiteta, dokument iznosi kako mnogi mladi općenito doživljavaju religiju, ali i Crkvu. »Neki već drže da je religija privatna stvar. Ponekad osjećamo da se sveto čini kao nešto što je odvojeno od svakodnevnoga života. Mnogo se puta Crkva čini odveć strogom te se često povezuje s pretjeranim moralizmom. Ponekad je, u Crkvi, teško prevladati logiku onoga ‘uvijek se tako činilo’. Treba nam Crkva koja prihvaća, milosrdna Crkva koja cijeni svoje korijene i svoja blaga, ljubeći sve, pa i one koji ne slijede ono što smatramo ‘standardima’. Mnogi od onih koji traže miran život na kraju završe prepuštajući se alternativnim filozofijama i iskustvima«, kaže se u dokumentu.

»Čimbenici duboke zabrinutosti«

Mladi upozoravaju na mnoga »ključna mjesta pripadnosti«, kao što su skupine na društvenim mjestima, skupine prijatelja, školska društva, društveno okruženje i prirodni okoliš«, tj. na mjesta »na kojim mnogi od nas provode najviše vremena«. Premda se u većini slučajeva ne tiče izravno Crkve, tu u oči upada rečenica: »Često nas naše škole ne odgajaju da razvijamo kritičku misao.«

Nakon »mjesta«, mladi u dokumentu sažeto iznose i ključne »trenutke« u razvoju svojega identiteta: »odlučiti o našem studijskom usmjerenju, odabrati zanimanje, odlučiti u što vjerovati, otkriti svoju seksualnost te učiniti konačne odabire u životu«.

Naposljetku, »naša crkvena iskustva mogu bilo oblikovati bilo utjecati na oblikovanje našega identiteta i osobnosti«, kaže se u dokumentu. Potom se upozorava na »teme« koje mlade ne samo da zanimaju, nego su u njih »uključeni« (što svakako nameće pitanje: kakav se svijet ostavlja budućim naraštajima): »seksualnost, ovisnosti, propali brakovi, razdvojene obitelji, kao i veliki društveni problemi poput organiziranoga kriminala i trgovine ljudskim bićima, nasilje, korupcija, izrabljivanje, feminicid, svaki oblik progona i propadanje našega prirodnoga okoliša«. »To su čimbenici duboke zabrinutosti u ranjivim zajednicama po čitavu svijetu. Bojimo se jer u mnogim našim zemljama nalazimo društvenu, političku i gospodarsku nestabilnost«, kaže se u dokumentu (pri čemu uvijek treba imati na umu da su ga pisali mladi iz cijeloga svijeta i da nisu svi problemi svagdje jednako prisutni).

»Želimo izbjeći uniformiranost«

Upravo tu, na završetku točke u kojoj se govori o oblikovanju osobnosti i o identitetu, nakon nabrajanja problematičnih tema, mladi još jednom spominju Crkvu, sa zahtjevom (ali i nadom): »S obzirom na te izazove, imamo potrebu za uključivanjem, prihvaćanjem i milosrđem od strane Crkve, bilo kao institucije bilo kao zajednice vjere.«

Govoreći o odnosu s drugima (drugi izazov/prigoda), mladi kažu da multikulturalnost doživljavaju kao vrijednost, budući da ima »potencijal olakšati stvaranje ozračja dijaloga i tolerancije«, no ujedno kažu: »Želimo također očuvati svoj kulturni identitet te izbjeći uniformiranost i kulturu odbacivanja«. »Ponekad se osjećamo isključenima zato što smo kršćani u društvenim okružjima koja su negativno raspoložena prema religiji. Svjesni smo da imamo potrebu za susretom međusobno i s drugima kako bismo izgradili duboke veze«, kaže se također. U tom se kontekstu izražava poštovanje i zahvalnost »braći i sestrama kršćanima koji su progonjeni u svijetu«. Na završetku te točke mladi pozivaju Crkvu da produbi međureligijski dijalog.

»Događa se da i nemamo više prigode sanjati«

Jedan je podnaslov u dokumentu posvećen temi »Mladi i budućnost«. Tu se ističu redci: »Sanjamo veće prigode, društvo koje je dosljedno i koje ima pouzdanja u nas. Tražimo da nas se sluša; ne samo da budemo promatrači u društvu, nego i aktivni sudionici. Tražimo Crkvu koja će nam pomoći pronaći naš poziv, u svim njegovim značenjima. K tomu, što je žalosno, ne vjerujemo svi da je svetost nešto što je dohvatljivo i što je put k sreći. Imamo potrebu za oživljavanjem osjećaja za zajednicu koja će nas voditi prema osjećaju pripadnosti.« Mladi su svjesni da su u mnogim dijelovima svijeta solidno obrazovanje i iznimno naporan rad jedini način da ostvare snove za boljim životom. No i to nije svagdje dostupno. »Događa se da i nemamo više prigode sanjati«, kaže se u dokumentu.

»Ponekad se osjećamo isključenima zato što smo kršćani u društvenim okružjima koja su negativno raspoložena prema religiji. Svjesni smo da imamo potrebu za susretom međusobno i s drugima kako bismo izgradili duboke veze.«

Mladi unatoč svemu žele bolji i pravedniji svijet i žele na tome raditi. »U tom smislu socijalni nauk Katoličke Crkve posebno je povlašteno sredstvo informiranja za mlade katolike koji žele nasljedovati taj put. Želimo svijet mira, koji će spojiti integralnu ekologiju s globalno održivim gospodarstvom«, kaže se među ostalim. U mnogim dijelovima svijeta mnogi su mladi prisiljeni emigrirati. U svezi s tim se kaže: »Žele mir i na poseban su način privučeni ‘mitom o Zapadu’, onakvomu kakav je prikazan u medijima. Mladi Afrikanci sanjaju samostalnu mjesnu Crkvu, koja ne će nametati pomoć koja hrani ovisnosti, nego će davati oživljavajući obol zajednicama.« No točka koja govori o mladenačkim snovima o budućnosti završava dobrom dozom samokritičnosti: »Ipak, na mnogim mjestima postoji duboki jaz između želja mladih i njihove sposobnosti da donesu odluke na dugi rok.«

»Tehnologija je već sastavni dio života mladih«

Nove tehnologije, tj. odnos prema njima, mladi su također ubrojili među svoje izazove/prigode. Ukratko se može reći da mladi ne samo da prepoznaju i pozdravljaju silne mogućnosti koje nude nove tehnologije, nego štoviše lakonski zaključuju: »Tehnologija je već sastavni dio života mladih i kao takva treba biti shvaćena.« Ipak, već sljedeća rečenica odražava i kritični stav prema novim tehnologijama: »Paradoksalno, u nekim je zemljama tehnologija besplatna, posebno internet, a prehrana i osnovne usluge su nedostatne.« Popis otuđenja i opasnosti novih tehnologija koje navode mladi pozamašan je, a uključuje i bojazan zbog mogućih posljedica umjetne inteligencije, robota koji bi mogli zamijeniti ljude. Crkvi mladi u dokumentu preporučaju: »Prvo, Crkva bi, u trajnom dijalogu s mladima, trebala produbiti svoje razumijevanje tehnologije kako bi nam mogla pomoći u vrjednovanju njezina korištenja. Osim toga, Crkva bi na tehnologiju – posebno na internet – trebala gledati kao na plodno tlo evangelizacije. Rezultati tih promišljanja trebali bi biti i formalno izneseni u službenom dokumentu Crkve. Kao drugo, Crkva bi trebala svratiti pozornost na zlo pornografije, uključujući i zloporabu maloljetnika na mreži, ‘cyberbulizam’ te paprenu cijenu koju tomu plaća naša čovječnost.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 14/2018.
Prethodni članakISTRAŽIVANJE AMERIČKOG MEDICINSKOG UDRUŽENJA »JAMA« Sve više glifozata u ljudskome urinu
Sljedeći članakRAVNATELJICA CARITASA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE S. JELENA LONČAR »Zajedništvo nas čini snažnima u dobru!«