ZAVRŠNICA DRUGOGA SVJETSKOGA RATA I PORAĆA U ŠIBENIKU (4) U Ražinama partizani hladnim oružjem pogubili grupu od 50-ak ranjenika iz šibenske bolnice

Kod crkve sv. Josipa Radnika u šibenskom polju u Ražinama ranjenici iz šibenske bolnice, prema iskazu očevidca, odvedeni su pod zapovjedništvom Krste Lambaše Maće i tamo pogubljeni
Nizanka donosi povijesne činjenice o masovnim zločinima partizanskih postrojba bez suda i presude tijekom Šibenske operacije u studenom 1944., višedesetljetnom prikrivanju i lažnom tumačenju tih događaja, temeljem doktorske disertacije Marijane Mikulandre »Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946.«.

Kako su se provodile egzekucije svjedoči iskaz sudionika i očevidca Vinka Martinovića pok. Bože, rođenoga 1922. u Zatonu kraj Šibenika. Razgovor s njim obavljen je 15. siječnja 2017.

Na egzekuciju odvedeni 5. studenoga 1944. oko 23 sata

»Svjedok navodi da je u prvim danima neposredno nakon ulaska partizanskih jedinica u Šibenik uhićeno i odvedeno oko 400 ljudi, od kojih mnoge nikada više nije vidio u gradu Šibeniku. Kako navodi, i sam je bio sudionik provedbe dijela tih uhićenja i odvoženja 5. studenoga 1944. oko 23 sata, kada je zajedno s dvojicom pripadnika 1. dalmatinske brigade, Ivanom Ninićem i Josipom Ninićem, te hijerarhijski visokopozicioniranim članom Okružnog komiteta SKJ Krstom Lambašom – Maćom iz šibenske bolnice odveo grupu od oko 50 ranjenika pripadnika ustaških postrojbi, koje su pogubili hladnim oružjem kod crkve u šibenskom polju u Ražinama i bacili ih u više jama u neposrednoj blizini.« U nastavku svjedok Martinović navodi da je glavni egzekutor toga pokolja, spomenuti Krsto Lambaša (Maćo), rezao do izdahnuća ranjene ustaške vojnike vadeći im dijelove organa iz tijela. On također svjedoči i da je Lambaša u jednu od jama bacio trojicu ustaša koji su bili živi nakon neuspjele likvidacije.

Na postavljeno pitanje je li za odvođenje ranjenih ustaških vojnika iz šibenske bolnice i njihovu likvidaciju postojala odluka vojnoga, narodnoga ili bilo kojega drugoga suda po kojoj su oni postupili svjedok je odgovorio da nije, »nego da je to bila naredba Krste Lambaše (Maće), za koju im je rekao da je to direktiva hijerarhijski najvišega partijsko-vojnoga rukovodstva da se što brže pristupi akciji čišćenja kojom će se likvidirati što veći broj neprijatelja u danima neposredno nakon oslobođenja Šibenika«.

Partizani su u većini slučajeva uhićene likvidirali noževima po direktivi hijerarhijski najvišega partijsko-vojnoga rukovodstva jer strijeljanjem hitcima nisu htjeli skrenuti pozornost.

Na pitanje je li netko od trojice prisutnih partizana žrtve otprije poznavao svjedok navodi da ih nitko od prisutnih partizana otprije nije poznavao jer su ranjenici, prema svjedokovim navodima, pripadali ustaškoj vojnoj formaciji Cetina koja je krajem listopada 1944. razbijena na području širega sinjskoga, splitskoga i šibenskoga zaleđa te da je smrt zaslužena kazna za ustaške koljače koje je sustigla ruka pravde.

Na pitanje je li mu poznato zašto je smaknuće hladnim oružjem izabrano kao metoda egzekucije svjedok navodi da su »partizani u većini slučajeva uhićene likvidirali noževima po direktivi hijerarhijski najvišeg partijsko-vojnog rukovodstva, jer strijeljanjem hitcima nisu htjeli skrenuti pozornost«.

Stratište i na starom šibenskom groblju

Osim u Ražinama, prema podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata, jedno se stratište nalazi i s vanjske strane staroga groblja u Šibeniku. Tamo su pronađeni posmrtni ostatci najmanje devet neidentificiranih žrtava i posmrtni ostatci jedne identificirane osobe – Zvonimira Drezge, predsjednika općine Drniš, koji su strijeljani neutvrđenoga dana u prosincu 1944. Slojevitije i cjelovitije istraživanje s ciljem identifikacije posmrtnih ostataka i pronalaska ukupnoga broja žrtava koje su partizani likvidirali unutar staroga groblja u Šibeniku i na okolnom terenu nije moguće provesti s obzirom na to da se staro groblje u Šibeniku i okolni teren nalaze ispod stijene na kojoj je gradsko groblje Raskrižje, a takva konfiguracija terena ne dopušta sondiranje, nužno za utvrđivanje cjelovitijega broja žrtava.

Spomenuta je već u tom kontekstu i jama Golubinka, u kojoj se prema podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata pronađene identifikacijske pločice njemačke vojske, brojne kovanice njemačkih Reichsmarka i razbacane kosti neidentificiranih njemačkih vojnika, koje su partizani bez suđenja likvidirali 1944. nakon ulaska u Šibenik. S obzirom na to da nisu ekshumirani svi posmrtni ostatci koji se nalaze na dnu jame, zbog nedovršenoga istraživanja i nemogućnosti sondiranja okolnoga terena nemoguće je utvrditi stvaran broj likvidiranih njemačkih vojnika i njihov identitet.

Suđenja i presude nakon pogubljenja

Svaka žrtva u spomenutim masovnim grobnicama zaslužuje dostojan spomen, no iz spomena barem na neke razvidna je partizanska metodologija i tehnologija eliminiranja »narodnih neprijatelja«. Dr. Ante Blažević pok. Paške, iz Šibenika, odvjetnik, po nacionalnosti Hrvat, civil, u prvom nastavku nizanke spomenut je kao prvi načelnik Šibenika u NDH.

U jednom dopisu 11. prosinca 1943. komunisti su ga okarakterizirali kao čovjeka koji predvodi grupu karijerista »kojima je svaka vlast od Boga, pa i ustaška«, a u presudi, 11 mjeseci poslije, naveli su da je bio protivnik NOP-a i da je javno vršio propagandu protiv NOP-a te da je bio osoba od povjerenja i ustaški organizator, postavljen od ustaških vlasti za načelnika Šibenika. Međutim, u dostupnom arhivskom gradivu nije pronađen ni jedan dokument koji tereti Antu Blaževića da je kao načelnik Šibenika od 14. rujna 1943. do 5. prosinca 1943. poticao ili izvršio bilo kakvu vrstu zločina prema civilima ili partizanima. Isto tako nije pronađen ni jedan dokument da je u tom razdoblju civilna vlast NDH strijeljala bilo kojega građanina Šibenika. Apsurd u njegovu slučaju, kao i mnoštvu drugih, presuda je Vojnoga suda VIII. korpusa NOVJ-a pod sudskim brojem 147/44. od 14. studenoga 1944. kojom je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, a on je tada već bio mrtav jer je strijeljan 6. ili 7. studenoga. Naime, prema svjedočenjima, koja je prikupila Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata, on je »Dolaskom partizana u Šibenik početkom studenog 1944. uhapšen sa još 19 građana, drugi dan nakon hapšenja saslušan u sudu u Šibeniku i treći dan odveden s ostalima i likvidiran na do danas nepoznatom mjestu«.

Takva i slična suđenja nakon tjedan dana, nekoliko mjeseci, čak i nekoliko godina nakon likvidacije osuđenika bila su uobičajena praksa novoustrojenih revolucionarnih vlasti. Prema dobivenim rezultatima znanstvenoga istraživanja, na području Šibenika NOVJ i PO g. 1944. ukupno su likvidirali 87 žrtava.

Nastavlja se

IZVORGlas Koncila br. 13/2021.
Prethodni članakUZ POČETAK GODINE OBITELJI »Radizam« kao prijetnja budućnosti
Sljedeći članakPLASTIČNI PARKOVI Kako otjerati djecu s igrališta