ZAVRŠNICA DRUGOGA SVJETSKOGA RATA I PORAĆE U ŠIBENIKU (6) »S opasnijim se popovima fizički obračunati!«

Kolona zarobljenika na križnom putu nakon bleiburške tragedije
Nizanka donosi povijesne činjenice o masovnim zločinima partizanskih postrojba bez suda i presude tijekom Šibenske operacije u studenom 1944., višedesetljetnom prikrivanju i lažnom tumačenju tih događaja, temeljem doktorske disertacije Marijane Mikulandre »Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946.«.

Nesnošljivost prema pojedinim društvenim skupinama kao bitnim sastavnicama nove vlasti sasvim je razvidna, među ostalim, i iz sastanka šibenskih komunista, koji je održan 11. rujna 1946. u prostorijama kotarskoga komiteta u Šibeniku. Poruke izrečene sasvim nedvosmisleno potvrđuju da komunističko nasilje 1946. u Šibeniku nije prestalo te je poprimilo novi, skriveniji, suptilniji, diskretniji oblik u odnosu na prethodne godine 1944. i 1945.

Svaku sentimentalnost treba otkloniti!

Na sastanku je politički sekretar Miro Vlahov iznio sljedeće: »Naš Komitet treba da se trgne iz onog dosadašnjeg mrtvila i da treba više posvetiti pažnje partijskoj organizaciji i radu. Pred nas se postavlja nova politička linija tj. svi propusti koji su se do sada dešavali treba ih odstraniti kao npr. pristranost, sentimentalnost itd.

»Drugovi, popovi postaju sve jače opasniji i treba i protiv njih pooštriti borbu, ali pri tome treba paziti kakova je okolina… ovo bi trebalo biti spontano tj. da ih sama masa napadne, i za ovo ne čekati svršetak Mirovne konferencije, već odma pooštriti borbu.«

Ne smije nam se desiti da neko napada Narodnu Vlast ili pojedinog člana partije, a da se protiv takvih ne vodi oštra borba, i stoga se postavlja pred partijsku organizaciju razvijanje klasne borbe, i prema klasnim neprijateljima treba uzeti oštriji stav… Ljude anarhiste koji nepriznaju Narodnu Vlast treba isto progoniti do kraja. Svaku sentimentalnost treba otkloniti, ali ne dozvoliti da se na svakom koraku tuču. Drugovi, popovi postaju sve jače opasniji i treba i protiv njih pooštriti borbu, ali pri tome treba paziti kakova je okolina, i što se tiče crkve i vjere u njih ne dirati, a popove, a popove na svakom konkretnom slučaju raskrinkavati, a sa opasnijim i fizički obračunati, ali bi ovo trebalo biti spontano tj. da ih sama masa napadne, i za ovo ne čekati svršetak Mirovne konferencije, već odma pooštriti borbu«.

Jugoslavenski komunisti i Ženevska konvencija

U kontekstu citiranih komunističkih savjeta za temeljito obračunavanje s kritičarima »narodne vlasti« i »članova partije« prije donošenja bilo kakvih međunarodnih odluka, koje bi jugoslavenskim komunistima mogle postati obvezujuće i ozbiljnom zaprjekom u njihovu krvoločnom uklanjanju svih ideoloških, stvarnih i potencijalnih neprijatelja, dr. Mikulandra u doktorskoj disertaciji opisuje povijesne okolnosti, razloge, ciljeve i zaključke »Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima«. Treba podići svijest o tome i sadašnjim hrvatskim naraštajima, kako bi se ispravno mogli prosuditi zločini ne samo tijekom Šibenske operacije u studenom 1944. i šibenskoj okolici u poraću, nego i svi partizansko-komunistički zločini nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.

Ženevska konvencija obvezivala je i novu Jugoslaviju
Dakle, 27. srpnja 1929. na Diplomatskoj konferenciji u Ženevi pod pokroviteljstvom Međunarodnoga odbora Crvenoga križa donesena je »Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima«, čiji je glavni cilj bio podvrgavanje odgovarajućim pravilima u smislu humanizacije oružanih sukoba, regulirajući zaštitu čovjeka pojedinca. Izvorni je tekst pisan na francuskom jeziku, a za depozitara/čuvara konvencije određena je švicarska vlada. Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije kao pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije, koja je uživala i formalni status saveznika, bila je također dužna pridržavati se konvencije.
Kodificirani humanitarni principi ratnoga prava

Ženevskom konvencijom uspostavljeni su i kodificirani humanitarni principi ratnoga prava prema kojima su se zemlje potpisnice obvezne ponašati u slučaju sukoba/rata prema neprijateljskim vojnicima i civilima, konkretnije rečeno, u središtu njezina interesa zaštita je izravnih sudionika oružanih sukoba – ratnih zarobljenika i ranjenika, ali i civila zatečenih u ratnim zbivanjima, od različitih vrsta samovoljnoga pogubljenja, zlostavljanja, nasilja, nečovječnoga postupanja i sl. Konvencija se sastoji od osam poglavlja: »Opće odredbe«, »O zarobljavanju«, »O zarobljeništvu«, »O završetku zarobljeništva«, »O smrti ratnih zarobljenika«, »O uredima za pomoć i o obavještajnim uredima koji se tiču ratnih zarobljenika«, »O primjeni konvencije na izvjesne kategorije građanskih osoba« i »O izvršenju ove konvencije«.

»Sa zarobljenicima se mora postupati čovječno!«
Ostatci pronađeni u Barbarinu rovu u Hudoj jami

U 1. dijelu Opće odredbe u 2. čl. definirano je da silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen svih nasilnih čina, a najstrože su zabranjene sve mjere odmazde: »Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati posebice protiv akta nasilja, protiv uvreda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.« Članak 25. donosi: »Ukoliko tijek vojnih operacija to ne bi zahtijevao, bolesni i ranjeni ratni zarobljenici ne će se premještati sve dotle dok bi njihovo ozdravljenje putovanjem moglo biti dovedeno u pitanje.« U članku 46. zabranjuju se svi oblici okrutnosti i kolektivne kazne. Ubiti razoružanoga protivnika u ratu nije dopušteno te je zločin i kršenje norma međunarodnoga prava kojih su se trebali pridržavati i pripadnici Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije. U 61. čl. navodi se: »Ni jedan ratni zarobljenik ne će moći biti osuđen a da nije imao mogućnost da se brani«, a u čl. 62.: »Ratni zarobljenik imat će prava na pomoć jednoga kvalificiranoga branitelja po svom izboru.« Pridoda li se citiranim odlomcima i čl. 64.: »Svaki ratni zarobljenik imat će pravo žaliti se protiv svake presude izrečene nad njim…«, onda se velik dio službene jugoslavenske/hrvatske historiografije o NOB-u i revoluciji čini kao da opisuje ratna i poratna zbivanja na najudaljenijem planetu Sunčeva sustava – Neptunu!

Nastavlja se

IZVORGlas Koncila br. 16/2021.
Prethodni članakPROFITIRAT ĆE I UČENICI I POLITIČARI Marulićeva godina – poticaj za sve
Sljedeći članakSERIJSKO POPEGLAVANJE POVIJESTI Kad će »Proljeće u prosincu«?