ŽELJE LJUDE ČINE NESRETNIMA Prekomjerni rad bez razmišljanja o životu može biti poguban

Foto: Shutterstock
Umjesto ovisnosti o glavnoj struji, koja stoji pod utjecajem političkih i ekonomskih interesa, nužno je okretanje odgoju razuma, kako bi ga se učinilo sposobnim za ispravnu prosudbu. Vrijeme je za uvježbavanje samostalnoga promišljanja o životu i vrijednostima kako bi se ljudi otrgli od opasnoga uhodanoga mišljenja da se isplati mnogo raditi jer se samo na taj način može ispuniti mnoštvo želja.

Sve je više kritičara suvremenoga društva koji se pitaju: Zašto ljudi žive u bolesnom svijetu u kojem sve više rade kako bi mogli ispuniti što više želja, koje ih u konačnici ne čine sretnima nego bolesno ovisnima? O tome da su želje veliki problem čovjeka govorio je već filozof pesimizma Arthur Schopenhauer, upozoravajući na to da upravo želje ljude čine nesretnima, jer ih je nemoguće sve ispuniti. Može li pojedinac uopće biti zdrav u svijetu u kojem mnogo radi kako bi mogao ispuniti što više želja, i to onih koje nisu životna potreba nego rezultat pritiska svijeta kapitala, reklame i pomodarstva? Sve veći stres i učestalija psihička oboljenja kao posljedica toga pokazuju da je to nemoguće.

Prema istraživanjima gotovo svaki peti čovjek u zapadnom svijetu boluje od sindroma izgaranja, koji se često manifestira u velikoj psihosomatskoj iscrpljenosti, koja vodi u depresiju, strah i radnu nesposobnost. Izgaranje je moderna bolest pretjeranoga rada zbog karijere, ali i zbog pokušaja omogućivanja ispunjenja prekomjernih želja koje nisu važne za ispunjen i sretan život. Nažalost, oboljenja koja proizlaze iz takvoga odnosa prema poslu i životu dovode ne samo do krize pojedinca nego i do obiteljskoga i društvenoga raslojavanja. Mnogi tek kad obole shvate koliko su im važni obitelj, prijatelji i društveno okruženje. No, nažalost, to tada veoma često bude kasno.

Banalna zla kao plod ljudske površnosti

Rad je, istina, vrlo važan za čovjeka, on pripada daru njegove kreativnosti, ali on može biti i poguban, pogotovo kada zbog njega ljudi zapuštaju druga važna pitanja života. Već je poznata filozofkinja Hannah Arendt upozorila na opasnost koja se krije u prevelikom protežiranju rada na račun razmišljanja. Zato se, misli ona, pojedinac mora vratiti promišljanju o životu. Ne smije sve ostati samo u materijalnim okvirima. I moderna psihologija upozorava na to da prevelika djelatnost na štetu mišljenja odvodi čovjeka od bitnih pitanja, poput onih o smislu ljudskoga života. Istina, razmišljanje je težak rad, no čovjek mu se mora okrenuti ako želi biti autonoman u potrošačkom društvu neizmjernih ponuda. Razmišljanje o životu vrlo je važno. Mnoga banalna zla plod su ljudske površnosti, nesposobnosti čovjeka da se suoči sam sa sobom, s onim što čini. Kad bi pojedinac više razmišljao, bio autonoman u svojim odlukama, ne bi se dogodila mnoga zla u svijetu.

Potiskivanje razmišljanja vodi često u površno prosuđivanje životnih vrijednosti, što pojedinca čini podložnim sve jačoj manipulaciji. Nikada u povijesti pojedinac nije bio više izložen opasnostima manipulacije nego danas.

Kad židovska filozofkinja Arendt govori o banalnom, svakodnevnom zlu, govori i o nedostatku kritičkoga promišljanja pojedinca gdje se često i destruktivno djelovanje prihvaća kao dobro jer je u službi grupe ili naroda. Potiskivanje razmišljanja vodi često u površno prosuđivanje životnih vrijednosti, što pojedinca čini podložnim sve jačoj manipulaciji. Nikada u povijesti pojedinac nije bio više izložen opasnostima manipulacije nego danas. Nije riječ samo o manipulaciji neokapitalističkoga pokušaja da se građanina preko reklama pretvori u poslušnoga i ovisnoga konzumenta, modernoga robota, okrećući ga na taj način od onoga istinskoga što ga u životu usrećuje, nego i sve učestalijim ideološkim napadima na individualnu slobodu. Koliko je opasno potiskivanje individualnoga mišljenja, pokazuje se najbolje u dijelu islamskoga svijeta u kojem sve više mladih ljudi pada pod utjecaj islamizma, koji im svojim »ispiranjem mozga« oduzima mogućnost prosvjećenja i gura ih u tamna vremena opasne razarajuće i samorazarajuće destrukcije. Upravo zbog nedostatka kritičke svijesti u svijetu postmoderne, nužan je povratak razumu.

Podupiratelji čovjekove lijenosti

I danas su aktualne misli velikoga filozofa prosvjećenja Immanuela Kanta kako pojedinac mora izići iz začaranoga kruga nezrelosti, da se mora otvoriti razumu kako bi mogao odrasti, ne dopuštajući nikada drugima da na njega utječu apsolutno. Koliko je i danas važan taj Kantov zahtjev za odrastanjem i razumskim osamostaljenjem pojedinca, vidi se ponajbolje u sve komotnijem načinu života zapadnoga građanina, koji je izgubio hrabrost i volju služiti se vlastitim razumom. Umjesto ovisnosti o glavnoj struji, koja stoji pod utjecajem političkih i ekonomskih interesa, nužno je okretanje odgoju razuma, kako bi ga se učinilo sposobnim za ispravnu prosudbu. Vrijeme je za uvježbavanje samostalnoga promišljanja o životu i vrijednostima kako bi se ljudi otrgli od opasnoga uhodanoga mišljenja da se isplati mnogo raditi jer se samo na taj način može ispuniti mnoštvo želja. Opasnost za modernoga čovjeka leži u tome što je postao emotivno nezreo prepuštajući vlastite odluke drugima. To stanje lijenosti duha modernoga čovjeka glede odrastanja potiču još više demagozi koji, navodno, čovjekovu odgovornost preuzimaju na sebe tražeći za ljude »najbolje rješenje«.

Kako upozorava Hannes Weinelt, opasnost leži u tome što su čovjekovi »staratelji« danas postali prije svega mediji i internet sa svojim nevidljivim policajcima i glavnom strujom. I upravo bi zbog toga razum morao preuzeti ulogu koordinatora, onoga koji će kao koordinator, kako misli Kant, voditi k pravoj odluci. U suprotnom se može dogoditi, što se danas i događa u modernom svijetu, da površna osjetilna iskustva određuju ponašanje pojedinca, uvjeravajući ga da je istinito samo ono što se doživljava, da osim materijalnoga ne postoji ništa više. Je li doista tako?

Neka razum započne koordinaciju

Ne postoji li ipak nešto više od pukoga materijalnoga, opipljivoga; nešto što ljudi jesu i kad nestane sve materijalno, kad se odstrane svi vanjski aspekti čovjeka? Postoji li nešto više od imena i prezimena, od karijere, od poziva, spola, podrijetla, statusa i izobrazbe? Postoji li nešto što potrebuje više od puke materijalnosti kako bi čovjek bio ono što jest? Postoji li ono što kršćani nazivaju dušom, duhovnim svijetom, ljubavlju, a neki od psihologa transpersonalnim faktorom? Ako postoji u ljudima nešto više, ono što materijalno transcendira, a ima mnogo razloga vjerovati da to postoji, onda ispunjenje samo želja koje su vezane uz materijalno nije dovoljno. Krajnje je vrijeme da razum dobije onaj prostor u ljudskom životu koji mu pripada, da bude koordinator onoga što čovjek osjetilno doživljava, da stavi sve na svoje mjesto, da obuzda opasne iluzije kako je ispunjenje želja sve. Tek kroz prosudbu razuma moguće je ispravno razvrstati osjetilne doživljaje i procijeniti vrijednost želja. Tek kroz razum čovjek postaje pojedinac sposoban orijentirati se bez utjecaja drugoga. A to je upravo ono što je nužno potrebno modernomu čovjeku kako bi mogao slobodno odabrati u svijetu nepregledne manipulacije medija i ponuda, koji sve svode na materijalno.

Opasna ideološka sugestija liberalnih krugova

Gotovo nikada nije bio tako aktualan poziv upućen pojedincu da se osposobi služiti vlastitim razumom. Krajnje je vrijeme da svijet osjetilnih doživljaja prestane biti gospodarom, da postane samo vjesnikom, da njegove vijesti budu podređene prosudbi razuma i intuicije koja dolazi iz čovjekova nutarnjega svijeta. U duhu racionalnoga pristupa životu važno je uvijek se iznova uvježbavati u tome što bi moglo biti ispravno u svijetu prevelikoga utjecaja glavne struje, a to je moguće samo ako se čovjek osposobi i usudi odrasti i izići iz svijeta dječje lagodnosti u kojem drugi odlučuju umjesto njega. Već je poznati rimski pjesnik Horacije uočio važnost samostalnoga razmišljanja u životu. Naime, od njega potječu poznate riječi »usudi se biti mudar« (sapere aude) kako bi mogao lakše ići kroz život. U duhu tradicije europskoga prosvjetiteljstva moglo bi se i danas pozvati čovjeka da se usredotoči na bitno u životu kako bi se mogao osloboditi onoga što je površno i što ga samo trenutačno zadovoljava.

Individualan, prosvijećen, odrastao pristup životu danas je nužniji nego ikad jer, kako kaže sociolog George Ritzer, postoji opasnost od »mekdonaldizacije« na svim područjima života. Nije riječ samo o kulturi prehrane koja je pod utjecajem amerikanizacije nego i o kulturi života, gdje postoji opasnost da se izgubi svaka individualnost i racionalni pristup, gdje dominira samo osjetilno, što omogućuje velikim koncernima, reklamama i političkim manipulatorima da odlučuju o načinu čovjekova života. Od toga je možda još i opasnija ideološka sugestija liberalnih krugova kako pojedinac vrijedi samo onoliko koliko je sposoban udaljiti se od tradicije i ustaljenih vrijednosti života. Prihvaćanje te filozofije udaljava čovjeka od drugih, od zajedničkoga što povezuje, te ga čini asocijalnim egoistom.

Nasuprot takvim stajalištima nužno je razvijati svijest kod pojedinca da onaj tko želi imati dobre prijatelje, koji će biti pokraj njega kad zatreba, mora izgraditi i svijest da put do takvoga stanja vodi preko uvjerenja da se prijatelje stječe najbolje tako što se postaje jednim od njih. Današnjoj zapadnoj civilizaciji zasigurno ne bi štetilo prihvatiti određeno životno iskustvo koje pronalazi svoje utemeljenje u kršćanskoj, ali i budističkoj etici, onoj etici koja poziva na sposobnost odricanja, ali i na svjesno zauzimanje za dobro drugoga. Nužno je razvijati svijest kod suvremenoga čovjeka da onaj tko doista želi mijenjati svijet mora početi od sebe, mora prvi učiniti korak u pravcu prijateljstva. Naime, ni danas se ne smije zaboraviti da je prijateljstvo najveća potreba koju čovjek nosi u sebi. A ono se može izgraditi samo altruističkim životom kojim se otvara prostor i za potrebe drugih pokraj sebe, ali i onih naraštaja koji dolaze.

Etika odgovornosti prema životu na Zemlji

Rijetko je koji filozof modernoga doba progovorio o tome tako snažno kao Hans Jonas svojim govorom o etici odgovornosti. Jonas u svojoj teoriji ne upozorava samo na potrebu preispitivanja odnosa prema drugomu, nego i prema prirodi. Naime, čovjek koji je usredotočen na ispunjenje samo svojih želja, zaboravlja ne samo to da pokraj njega postoji drugi pojedinac nego i to da poslije njega dolaze drugi naraštaji koji imaju pravo na život. Jonas se zauzima za promjenu stila života, odmak od pretjeranoga konzumizma, upozoravajući na opasnost koja iz toga proizlazi. Naime, kad bi svi ljudi svijeta, pa i oni najsiromašniji, vodili raskošan stil života zapadnoga čovjeka, trčeći za ispunjenjem svake želje, planet Zemlja bio bi u opasnosti. Jonas upozorava pojedinca da prirodu ne smije više promatrati kao nešto odvojeno od svojega stila života i odgovornosti. U Kantovu duhu, taj filozof etike proklamira »Ekološki imperativ«, koji glasi: »Djeluj tako da učinci tvojega djelovanja budu spojivi s permanencijom ispravnoga ljudskoga života na Zemlji.« Jonas ima utoliko pravo, jer samo etika odgovornosti prema životu na Zemlji, ona etika koja uključuje i svaku vrstu drugoga odgovornoga ljudskoga ponašanja, pa i onu prema samomu sebi, može pojedincu i svijetu osigurati ispunjen život i budućnost drugim naraštajima.

IZVORGlas Koncila br. 46/2018.
Prethodni članakPOD SVE JAČIM PRITISCIMA… Nova globalna ekonomija plastike
Sljedeći članakISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA Kraljevstvo je u potpunom davanju sebe za druge