Uzmi jednu posudu; stavi u nju cio gomer mane, a onda je položi pred Gospodina da se sačuva za vaše potomke. (Izl 16, 33)
Čovjek često boluje uvjeren da je zdrav, a najčešće obolijeva upravo od nevjerice – nevjerice u dvojnost vlastitoga duha. Duh, naime, podliježe dvama zakonima – zakonu razuma i zakonu volje, koji određuju je li ono za čime čezne dobro i čezne li za time ispravno. Kršenje obaju zakona zlo je vrijedno prijezira; no kršenje tek jednoga od njih zlo je dostojno sažaljenja. Doista, grijesi iz dobre nakane i dobročinstva s opakim ciljem sličniji su bolesti nego zločinu.
Takva je i redovitost za kojom čezne suvremeni čovjek. Tražena u krivim stvarima i odjelotvorena s krivim ciljem, ona donosi tek nered: u srcu lažni mir, u svijetu privid zdrava nemira.
Kruh koji je Bog Izraelcima poslao s neba djelovao im je kao priviđenje – toliko da i njegovo ime potječe od pitanja: »Što je to?« Mana, nebeski kruh namijenjen okrjepi tijela, svojom je čudesnošću otkrivala i duh: tko bi je nakupio više nego što mu je trebalo, ne bi se više nasitio; tko bi ju sačuvao preko noći, propala bi mu. Ubirući svoj kruh svakoga dana, Izraelci su se učili svetoj redovitosti: poštovanju prema Božjemu milosrđu i pouzdanju u njegovu milost.
Kada je iz jeruzalemskoga hrama nestao Kovčeg saveza, činilo se da je s njime iščeznula i posuda s manom koju su Izraelci u njemu čuvali. No posuda s Kruhom nebeskim ponovno se pojavila kada je Marija začela Isusa, što Crkva priziva kada ju naziva »Posudom duhovnom«. Marija je, naime, postala posudom Kristova tijela jer je bila puna Duha – Duha straha Božjega. Zbog toga dara ona od Gabrijela nije tražila više od potrebna objašnjenja; zbog toga je u Kani prepustila Isusu da svojim djelom očuva druge. Takva je redovitost i Bogu ugodna.
