ŽENE, SVJEDOKINJE KRISTOVOG VAZMA, PRIJELAZA IZ SMRTI U ŽIVOT I u vazmenom otajstvu žene su »nositeljice i čuvarice života«

Sva se četiri evanđelja slažu u jednom: žene su, više njih u sinoptika (Matej, Marko, Luka) ili jedna, Marija Magdalena u Ivana, bile prve svjedokinje praznoga Isusova groba kao prvoga svjedoka uskrsnuća. Jednako tako, uskrsnuli se Krist prema Marku i Ivanu najprije ukazuje Mariji Magdaleni, a prema Mateju »Mariji Magdaleni i drugoj Mariji«. Kad je riječ o praznom grobu, sva trojica sinoptika govore o pojavi anđela – Marko o »mladiću zaogrnutom bijelom haljinom«, Matej o »anđelu Gospodnjem«, a Luka o »dva čovjeka o blistavoj odjeći« – koji objavljuju uplašenim ženama što se dogodilo.

Promatrale raspeće i ukop

No ako se evanđelja krenu čitati logikom vazmenoga trodnevlja, stvar sa ženama biva još zanimljivijom. Svi evanđelisti, naime, naglašavaju činjenicu da upravo žene ostaju s Isusom dok je umirao. Sinoptici posebno naglašavaju da su žene promatrale prizor raspeća, a Marko i Matej naglašavaju da su ga još prije, čim je uhvaćen, učenici napustili. Jedino Luka govori da su, osim žena koje su za njim išle iz Galileje, umiranje i smrt promatrali i »svi znanci njegovi«, a uz žene Ivanovo evanđelje posebno apostrofira prisutnost Isusove Majke i ljubljenoga učenika.

Dr. Iva Mršić Felbar: »Očito je da su bile svjedokinjama Isusova križnoga puta i raspeća, a našavši prazan grob, doživjele su i čudesnost uskrsnuća. Žene su nositeljice i čuvarice života, njegovateljice koje dolaze pomazati Isusovo tijelo…«

Sva su tri sinoptika, nadalje, suglasna u isticanju činjenice da su upravo žene promatrale Isusov ukop. Taj kontinuitet između zapečaćenoga smrtnoga groba i otvorenoga uskrsnoga groba najjasnije dolazi do izražaja kod Luke. Poglavlje o muci i smrti završava riječima: »A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu« (Lk 24, 55-56). A ovako započinje izvještaj o uskrsnuću i praznom grobu: »Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba« (25, 1-2).

»Nema uskrsnuća bez smrti«

Za komentar tih činjenica Glas Koncila zamolio je ženu, suprugu i majku s najvišim stupnjem teološke naobrazbe. Riječ je o dr. Ivi Mršić Felbar, docentici pri Katedri dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Mršić Felbar ističe da joj tri kćerkice drže pogled na teologiju »životnim – i živahnim«.

»Teološki gledano«, kaže sugovornica komentirajući spomenute izvještaje, »smrt ne razdvajamo od uskrsnuća. Pashalno (vazmeno) otajstvo koje u sebi podrazumijeva muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista gledamo u njegovu jedinstvu. Važno je, čak i danas, uvijek nanovo naglašavati da nije dobro biti usmjeren isključivo na smrt ili samo na uskrsnuće jer u tom smislu gubimo iz vida cjelovitost i sadržaj toga otajstva: nema uskrsnuća bez smrti.« Spomenute riječi sugovornica potkrjepljuje Isusovom slikom pšeničnoga zrna koje mora umrijeti da bi dalo rod. »Bilo je, dakle, važno istaknuti da je smrt Isusa Krista bila stvarna kao i njegovo čovještvo«, kaže dr. Mršić Felbar komentirajući ustrajanje evanđelista na svjedocima Isusove smrti i ukopa.

Žene osjećaju i brutalnost i dragocjenost života

Sugovornica postupno dolazi do naglašeno ženskoga elementa koji se očitovao u Isusovoj smrti i uskrsnuću.

Ni u redcima o Mariji Magdaleni »nije toliko naglasak na ženi koliko na Uskrsnulom”. »Naime, i ona je, poput njegovih učenika, uplakana i zbunjena, ali naposljetku ga prepoznaje kao Učitelja i tu radost prenosi drugima.«

»Kako to i inače biva kad je riječ o smrti, oko Isusova tijela ostaju samo malobrojni koji, unatoč njegovoj smrti, i dalje nose klice vjere i nade u njega i njegovo kraljevstvo. Tu malobrojnu skupinu čine i žene. Naglašavam – i žene – jer bili su i muškarci prisutni, iako svi u malenom broju. Očito je da su bile svjedokinjama Isusova križnoga puta i raspeća, a našavši prazan grob, doživjele su i čudesnost uskrsnuća. Žene su nositeljice i čuvarice života, njegovateljice koje dolaze pomazati Isusovo tijelo miomirisima i zaviti ga u povoje, one iste rane koje su krvarile za nas. Rekla bih da žene u svojoj intuiciji osjećaju kako brutalnost života i njegovu dramu tako i njegovu dragocjenost – od rođenja do smrti. One donose život na ovaj svijet i vjerno ga ispraćaju – u ljubavi. ‘Samo onaj koji ljubi razumije vrijednost praznoga groba.’ Njihova vjernost i predanost i danas nas zaokuplja i fascinira, ali ne mislim da je to specifično ženska vrlina, dapače, svi smo na to pozvani.«

»Nije toliko naglasak na ženi koliko na Uskrsnulom«

Ni naglašenu ulogu Marije Magdalene sugovornica ne vidi kao nešto što bi samo sebi bilo svrhom, tj. ni u tim redcima »nije toliko naglasak na ženi koliko na Uskrsnulom«. »Naime, i ona je, poput njegovih učenika, uplakana i zbunjena, ali naposljetku ga prepoznaje kao Učitelja i tu radost prenosi drugima«, kaže sugovornica. Pritom upućuje na temeljni cilj Ivanova evanđelja: već sada i ovdje možemo imati život, i to život vječni, »u osobi Isusa Krista koji je uskrsnuće i život, koji je kruh života – isti onaj koji već sada imamo priliku kušati«. Kad je riječ o uskrsnuću, »Ivan želi istaknuti da i oni koji nisu vidjeli Uskrsnuloga imaju priliku vjerovati u nj«, što je »zorno opisano u prizoru s Tominom nevjerom«. Osim toga, »za evanđelista Ivana Isusova proslava nije samo uskrsnuće, ona je i uzdignuće na križ i uzdignuće k Otcu, gdje su Raspeti i Uskrsnuli ista osoba«, kaže dr. Mršić Felbar te još jednom ističe jedinstvo vazmenoga otajstva Isusa Krista.

Jedina služba jest – služenje

U svjetlu toga otajstva dr. Mršić Felbar promatra i pitanje uloge žene danas. Očitovanje o toj temi u skladu je s onim što se provlači kroz čitav njezin govor o ulozi žena u Kristovu vazmenom otajstvu: prvo se usredotočiti na Krista, a ako toga ima, onda će se najjasnije iskristalizirati na koji način svi vjernici, pa tako i žene, mogu svjedočiti Uskrsnuloga. Sugovornica pritom govori o koncilskoj teologiji Božjega naroda, o krštenju kao urastanju u Krista i u njegovu trostruku službu, o Kristovoj logici služenja. »Nije riječ samo o simboličkom govoru, nego o pozivu da svoj život učinimo prinosom Bogu služenjem drugima. U Novom zavjetu postoji samo jedna žrtva i jedan svećenik – Isus Krist. Gledajući našu, rekla bih, životnu službu i poslanje, mogu reći da je jedina služba – služenje. Služiti čovjeku i Kristu u njemu. Hoće li to biti u ministerijalnom svećeništvu, u svakodnevnim poslovima, u redovništvu ili majčinstvu, manje je bitno. Bitna je ljubav s kojom vršimo svoju službu. Naš identitet trebao bi biti prepoznatljiv kao kristoliki identitet, kao identitet onoga koji je postao Slugom Gospodnjim. A tu je i žena, Marija, koja se odvažila biti Službenicom Gospodnjom, jer njemu služiti znači kraljevati«, kaže sugovornica.

Otvorenost prema ženama ne temeljiti na pomodarstvu, nego na Kristu
Dr. Mršić Felbar ne osvrće se izravno na činjenicu da su papa Franjo i neke mjesne Crkve u posljednje vrijeme povjerile ženama važne crkvene službe koje nisu vezane uz sakrament reda. Nego kaže: »Smatram da otvorenost Crkve prema ženama nije upitna, jer ako je Krist uvijek bio otvoren prema ženama, može li onda Crkva drugačije? Važno je samo tu otvorenost ne temeljiti na pomodarstvu ili iskrivljenim shvaćanjima, nego uvijek kristološki. Naposljetku, Bog je sâm izrekao najveći kompliment ženi darujući joj svojega Sina. Žene su oduvijek bile važne za Crkvu, a mi kao Crkva možemo otvoriti oči za njezinu ulogu danas i za specifičnosti koje ona za sobom nosi te ju kao takvu prepoznati i ispravno vrjednovati.«
Doprinos tomu mogao bi dati planirani Simpozij profesora filozofije i teologije u organizaciji zagrebačkoga KBF-a u čijem će središtu biti Motuproprij pape Franje »Spiritus Domini« o službama lektorata i akolitata, u koje sada mogu biti postavljene i žene. »Vjerujem da i prisutnost žena u tim službama može pridonijeti da zajednica oko stola Gospodnjega uistinu bude subjekt slavlja, odnosno da raznolikost služba služi jedinstvu crkvene zajednice«, kaže dr. Mršić Felbar kao jedna od aktivnih sudionica simpozija.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakTAJNA PRAZNOGA GROBA Iako u grobu vjernici ne će naći Gospodina, ipak se ondje susreću s najvećom istinom vjere
Sljedeći članakNAJVAŽNIJA MJESTA U USKRSNOME OTAJSTVU I DANAS PRIVLAČE HODOČASNIKE U SVETU ZEMLJU Mjesta koja su prema biblijskim zapisima izravno povezana s uskrsnućem