Ti znaš, Gospode, da sam čista od svakoga grijeha s čovjekom. (Tob 3, 14)
Vjekove ne dijele godine, nego pogledi. I današnjica je tek doba čovjeka suviše zavedena »odrescima« stvari – njihovim odjeljcima, odbljescima i odvjetcima – a da bi se zagledao u stvarnost samu. Stoga i neusporedivu vrjednotu stvari ne cijeni toliko koliko njihovu vrijednost koju mjeri poredbom. Za takva ni nevinost nije više od ocjene okoline. Želi li svoju nevinost istaknuti, ili će sebe precijeniti ili okolinu podcijeniti; ili će poput sipe izbaciti crnilo ili će poput lignje izmijeniti boju. Kakvo čudo što objema životinjama manjka – kičma.
Životinju što bjelinom posvuda označava nevinost – golubicu – ljudi su oduvijek precjenjivali ili podcjenjivali. Pogani su u njoj vidjeli presliku božanstva te su iz njezina leta gatali, a od njezina se mesa ustezali; Židovi su u njoj vidjeli priliku za čovjeka te su se na njezin let kladili u novac, a na njezinu mesu odirali siromahe. Golubica je stoga i slikom ljudskoga duha, kojega lako unizi žudnja i uznese hula. Kristovo je pak krštenje u golubici otkrilo i sliku Duha Božjega; ta i njezino je gnijezdo litica, a hrana gorušica. No Pisma otkrivaju i ženstveno naličje te golublje slike: golubica je ljupka kao nevjesta, a vjerna kao udovica.
Prije no što će postati Tobijinom vjerenicom, ljupka je Sara već sedam puta ostala udovicom. No osim sedmerih žalosti s Marijom ju povezuje i golubinja nevinost koju su kao nevjeste očuvale. Premda je Kraljicu bez grijeha istočnoga začetu Bog obdario i čistoćom od grijeha prvih ljudi, u zaručništvu se i udovištvu i sama izborila za duhovni plod čistoće od grijeha s čovjekom. Pa makar joj je gnijezdo duha stoga litica, Marija se u njem ne zadržava, nego leti da gorušicom vjere nahrani svoje ptiće.
