Stepinčev štovatelj koji se zatekne u Krašiću, župi u kojoj je blaženi Alojzije proveo i svoje djetinjstvo i svoje uzništvo, zasigurno će zamijetiti brojne pješake koji prelaze potok Slapnicu i uspinju se na brijeg koji se izdiže istočno od Krašića. Nisu to zalutali hodočasnici, ali ni izletnici koji kreću jednom od mnogih Stepinčevih hodočasničkih staza. Tek nekoliko kilometara od blaženikova zaselka Brezarića, u Gornjem Pribiću, stoji rodna kuća još jednoga kardinala iz žumberačkoga kraja – Franje Kuharića.
Više od kuće, koju označava spomenploča postavljena nakon njegove smrti 2002., pozornost posjetitelja plijeni pogled koji s »Kuharićeva brijega« seže sve do Slovenije. Kardinalova nećakinja Ljerka Obrovac, koja s bratom Alojzom Kuharićem ondje održava spomensobu u kojoj je Kuharić boravio za posjeta Pribiću, objašnjava kako je kardinal upravo taj pogled imao na umu kada je zapisao:
»Volio sam kao dijete promatrati žumberački gorski lanac, koji stoji kao veliki zid. Pitao sam se: ‘Što je s onu stranu?’«
Kardinalov nećak podrobnije je opisao kakvo je dijete bio maleni Franjo. »Stričeva je mama, moja baka Ana, svaki dan pješice išla na misu s njim. Nakon mise kleknula bi kod pokrajnjega oltara s lijeve strane i molila se, a on je trčkarao po crkvi. Jednom je, došavši kući, rekla mužu: ‘Ive, od ovoga maloga nikad ništa!’« pripovijeda kroz smijeh. I njegova sestra sjeća se slične priče iz Kuharićeva djetinjstva. »Škola za pribićku djecu nekoć je bila u Kostelu Pribićkom. On je cijelim putom od škole do kuće i natrag trčao. Već su tada započele njegove maratonske pripreme«, primijetila je.
Kardinalove obveze poprimile su zaista maratonski značaj nakon što je 1964. postao pomoćnim zagrebačkim biskupom. No, kao i za vrijeme studija, i tada je pronalazio vremena za posjet obitelji u rodnom Pribiću. »Moga oca, a svoga brata Miju i njegovu suprugu kardinal je smatrao drugim roditeljima«, prisjeća se Kuharić. Kardinalova nećakinja također čuva uspomene na njihovo zajedništvo. »Kad bi došao ovamo, ponašao se kao u svojoj obitelji. Od jutra do mraka se radilo, a navečer molitva, večera, pa onda – pjesma! Osobito je volio započeti božićnu ‘Oj, pastiri, čujte novi glas’«, istaknula je.
Još više nego u obiteljskoj pjesmi Kuharić je uživao i u zajedničkoj molitvi. »Jednom se stric žurio u Zagreb. Otišao se pozdraviti s mamom i nakratko je pitati kako je, a ona mu je odgovorila: ‘Dobro, ali bila bih još bolje kada bi netko sa mnom izmolio krunicu!’ Odmah je izvadio krunicu iz džepa«, prisjetila se sugovornica. Trenutke koje u Pribiću nije posvećivao obitelji kardinal bi provodio šećući žumberačkim krajolicima, u koje je ostao zaljubljen sve do kraja. »Nikad putom, uvijek šikarom«, opisao je nećak njegove boravke u prirodi. »Sveta Gera, Oštrc – išao je svakamo gdje je visoko. Govorio bi: ‘Samo da sam na brijegu, onda sam bliže Bogu’«, ispričao je.
Uskrsni ponedjeljak, dan smrti svoga oca, kardinal je obilježavao s čitavom obitelju Kuharić u Pribiću. »Njegova je želja bila da se svi okupimo. Znalo nas je biti po 50, 60«, svjedoči Alojz. U tim je susretima dolazila do izražaja kardinalova prisnost s ljudima, ali i njegova pronicljivost. »Imala sam osjećaj da nas ‘čita’.
Ima ljudi koji jednostavno osjećaju kakav je čovjek«, objasnila je Ljerka opisujući zanos kojim je kardinal zračio i privlačio.
Dan Kuharićeva preminuća, 11. ožujka, i dvadeset godina nakon njegove smrti privlači hodočasnike u pribićku crkvu svetoga Siksta, baroknu ljepoticu posvećenu još jednomu kardinalu sveta života i hrvatskoga podrijetla. »Jedno su vrijeme dvojica hodočasnika dolazila autobusom u Pribić i potom se vraćala pješke u Zagreb svakoga jedanaestoga u mjesecu«, prisjeća se prvih hodočašća pribićki župnik Stjepan Dijaneš, koji je ondje služio i u vrijeme kardinalove smrti. Vjernici Kuharićev spomenik ispred župne crkve pohode tijekom čitave godine. »Neki samo ostave svijeće ili cvijeće, a neki se jave i dođu na misu«, primijetio je.
Kardinalovoj mladoj misi u pribićkoj crkvi kao desetogodišnjak pribivao je Ivan Maričić, koji i sada živi u Pribiću. Pripovijeda kako je pribićka crkva bila prepuna u toj prigodi, ali i svakoga Uskrsnoga ponedjeljka. »Na kardinalove mise dolazili su i oni koji inače nisu zalazili u crkvu«, opisao je. Maričić je i kasnije susretao kardinala u Pribiću. »Uvijek je govorio da ga vuče želja za rodnim krajem. Mnogo je puta dolazio ovamo, pogotovo kad je otišao u mirovinu. U šali je znao reći: ‘Pribićanci, sad imate kardinala za kapelana!’« ispričao je.
No Kuharićevi svećenički početci nisu bili jednostavni. Kao i Maričić, i on je u djetinjstvu imao ozbiljna zaduženja oko obiteljskoga imanja, zbog kojega su komunisti nakon rata Kuhariće uzeli na zub. »Imali su zemlje, ali bilo je i družine«, prisjeća se Maričić nepravda koje su pretrpjeli. A prisjetio se i duhovnoga života u tim vremenima. »Ujutro napasi blago pa trči u crkvu! Pribić Crkveni, Gornji i Donji, Strmac i Hutin – svako je naselje tada imalo svoje mjesto u crkvenom cinktoru«, opisao je. Stanje je danas, nažalost, drukčije: mnogi su se iz Pribića odselili, a u crkvi je najmanje – djece i mladih. No uspomena na kardinala i dalje krijepi Maričića dok u 88. godini svake nedjelje pješači na misu. »Kardinal je osobno mnogo pridonio tomu da se u našem kraju održi vjera«, zaključio je.
