U proteklih godinu dana svakodnevni odlasci na nastavu ili posao, svakodnevna druženja s prijateljima i obitelju, odlasci na koncerte, u kazališta i kino, pa i samo »ritualno« pijuckanje kave s najbližima, nerijetko su se pretvorili u »popis želja« ili rijetke trenutke ograničene na specifičan niz pravila. Naša tjedna duhovna obnova i nedjeljna sudjelovanja na misi također su bili (pa i još uvijek jesu) ograničeni, a uz ostale nedaće koje su nas pogodile – poput potresa, gubitka domova i čestoga nedostatka posla, kalendarska godina koja je prošla sasvim će sigurno biti jedna od onih koje će biti zasebno poglavlje u udžbenicima povijesti, kao i u našim sjećanjima. Na kraju dana nameću se brojna pitanja: Što smo naučili? Što i kako dalje? Imamo li nade u bolje sutra?
Pozivi na »pozitivu« i zaklinjanje u čarobno rješenje svih nedaća već pomalo nailaze »na gluhe uši« te nije neuobičajeno da se javlja i svojevrsna demotivacija i bezvoljnost. No sve što smo proživjeli, proživljavamo i još ćemo neko vrijeme proživjeti zaista nije uzalud i nije došlo bez beskrajno važnih pouka. Svaka nedaća naučila nas je u još većoj mjeri cijeniti stvari iz svakidašnjice preko kojih smo prelazili olako, posjete našim bakama i djedovima, kave i izlaske s prijateljima, putovanja i kretanja bez ograničenja i zaštitnih maski, zagrljaje, rukovanja, poljupce, a sve bez tla koje se ne trese i zgrada koje se ne ruše… Posljednja godina prisilila nas je da se istrgnemo iz mreže lažne sigurnosti koju nam je preko lica navuklo relativno mirno razdoblje u kojem živimo. Posljednja godina naučila nas je da svatko od nas mora preuzeti makar i minimalni dio odgovornosti kako bi pridonosio društvu, makar u toliko ograničenoj mjeri da ne uzrokuje veću štetu.
Posljednja godina naučila nas je i da vrijeme »nemilosrdno« prolazi – čitava je godina iza nas. Ponovno proslavljamo naš najveći blagdan, ponovno upiremo oči u našu najveću nadu i spasenje: Uskrs je tu! Protekla godina pokazala nam je da beznadnost i sve katastrofe koje nas pogode nisu nešto što može slomiti Božju djecu. Upravo nas je ona učvrstila u ustrajnosti i vjeri i dala nam još više motiva za napredovanje. Protekla godina nije nas »ostavila u prašini« – u njoj smo stasali u odraslije, odgovornije i »veće« ljude brže nego ikada. Stoga s uskrsnulim Kristom zahvalimo joj još jednom na dolasku te uz njega pozdravimo neku »novu godinu« pred nama u kojoj ćemo još više rasti, misliti na druge i zajedno s njima širiti nadu i radost Uskrsa.
Da poslije svakoga Velikoga petka uistinu dolazi Uskrsna nedjelja posvjedočio nam je i Dominik Jakovljević, bivši ovisnik koji je upravo zahvaljujući nadi i vjeri pronašao put koji ga je odveo prema svjetlu. »Gubio sam se u stvarima koje je svijet stavljao pred mene i koje su mi se činile jako privlačnima. Tražio sam način kako da budem prihvaćen u društvu te sam već u srednjoj školi došao u kontakt s drogom. Mislio sam da sam potpuno slobodan te da sam ušao u svijet u kojem ne postoje granice. Istodobno sam se udaljavao od svoje obitelji, sve sam manje razgovarao te bio sam sebi dovoljan. S vremenom sam postao rob svih tih stvari, a moji snovi potpuno su se raspali te sam, mogu to slobodno reći, bio na samom dnu.« Ipak, Bog ne ostavlja svoje ni u najtežim trenutcima pa je naš sugovornik preko jednoga svećenika, koji je saznao za njegovu životnu situaciju, upoznao zajednicu »Cenacolo«, a tamo je već na prvom susretu, kako ističe, čuo riječi koje su mu bile iskrene i pune nade. »Prvi sam put osjetio pravo prijateljstvo i razumijevanje. Štoviše, otkrio sam i neke svoje skrivene talente, a u moj se život vratio potpuni sklad. Gledajući unazad neke stvari, moja mladost uistinu je bila poput Velikoga tjedna. Proživio sam Veliki petak, ali nedjelja mi je donijela novu nadu i snagu. Danas sam zahvalan na svim ljudima koji me okružuju i imam želju boriti se za svaku sekundu svoga novoga života. I to ne samo moga jer sam danas ponosan suprug, a uskoro i otac malenoga djeteta. Uskrs je upravo to: put prema novomu životu koji je vrijedan borbe«, poručuje Dominik Jakovljević mladima.Isus je s nama, ali ga ne prepoznajemo uvijek. Tražeći utjehu i nadu, može nam se činiti da ga jednostavno ne pronalazimo. Međutim, Biblija nas uči da je ključ prepoznavanja Isusove prisutnosti bogat duhovni život. Iako ga možda ne vidimo i ne osjetimo uvijek, znamo da je Isus uz nas. To nam može dati utjehu i nadu te nas potaknuti da ga pokušamo prepoznati.
Smjernice za prepoznavanje Isusa u svakodnevnom životu daje nam put dvojice Isusovih učenika u Emaus. Na putu prema Emausu, kamo su se uputili nakon Isusove smrti na križu, dvojica učenika nailaze na Isusa, kojega isprva ne prepoznaju te mu povjeravaju svoje probleme. Isus ih vrlo brižno nastoji ohrabriti i utješiti. Uz utjehu, Isus im daje i nadu kad ga prepoznaju kasnije u lomljenju kruha, u kojem i današnji vjernici imaju priliku redovito prepoznavati Isusa i njegovu prisutnost. Nekada se i sami osjećamo izgubljenima kao što su bili Isusovi učenici misleći da su ostali bez Učitelja. Nažalost, u današnjem je svijetu osjećaj beznadnosti vrlo česta pojava. Čovječanstvo je opterećeno globalnom pandemijom, klimatskim promjenama, prirodnim i ekonomskim katastrofama. Stoga se s osjećajem beznadnosti s kojim se susreću dvojica Isusovih učenika na putu u Emaus mogu djelomično poistovjetiti i današnji vjernici. Međutim, u razgovoru s Isusom ta su dvojica njegovih učenika iskusila utjehu kojoj se svaki vjernik može nadati i kojoj svaki vjernik može težiti. Kao i svojim učenicima tada, danas nam se Isus predstavlja u razgovoru i prikazuje u lomljenju kruha, odnosno euharistiji koja je znak zajedništva s njim i drugim vjernicima.
Iskustva te dvojice Isusovih učenika pouka su svim vjernicima da u vrijeme beznadnosti potraže Boga te da će ih on zasigurno poslušati, usmjeriti, utješiti i ohrabriti. Potraga za Isusovom prisutnošću počinje u svakoj osobi, a temelji se na otvorenom razgovoru s Bogom i lomljenju kruha – euharistiji. Ne možemo prepoznati Uskrsnuloga ako ga ne tražimo. Stoga širom otvorimo dušu i dopustimo Isusu da hoda s nama kao sa svojim učenicima.
»Radost ljubavi« (Amoris laetitia) apostolska je pobudnica pape Franje nastala nakon biskupskih sinoda o obitelji iz 2014. i 2015. godine u kojoj Sveti Otac u devet poglavlja obrazlaže teme vezane uz obiteljsku ljubav, izazove s kojima se današnje obitelji suočavaju te o bračnoj ljubavi i odgoju djece. Teme radosti i ljubavi prožimaju taj dokument i temeljne su okosnice ove pobudnice s kojima u ovo uskrsno vrijeme možemo povući paralele – naš odnos s Kristom oduvijek je obiteljski – zahvaljujući njemu i zajedno s njim i mi smo Božja djeca te živimo kao dio njegove obitelji i u ovozemaljskom, kao i u nebeskom životu. Svake se godine pripremamo i radujemo trenutku kada ponovno možemo proslaviti Kristovo uskrsnuće, naše otkupljenje grijeha, a u ispovijedi i pričesti svojevrsno »ponovno primanje« u božanski obiteljski krug. Radost koju osjećamo u toj ljubavi neodvojivo je povezana uz radost Uskrsa.
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
