Prema latinskom jeziku, kao temelju za izvedenice u hrvatskom jeziku, »reformare« znači preobraziti, preinačiti ili poboljšati nešto ili neki sustav, primjerice mirovinski, zdravstveni, obrazovni, pravopisni, pravosudni i sl. Dakle, reformama se žele ili samo obećavaju određena poboljšanja sustava, ali ne i zamjena sustava nečim potpuno novim. U protivnom se to ne bi smjelo zvati reformom, nego zamjenom nekoga postojećega sustava, što znači rušenje ili nestajanje postojećega sustava.
U Hrvatskoj se od početka njezine samostalnosti govorilo te su se građani pripremali na mirovinsku reformu koja je trebala započeti 1. siječnja 1999. Nažalost, novi mirovinski zakon koji je stupio na snagu nije bio reformski, nego potpuno nov sustav, različit od zapadnoeuropskih mirovinskih sustava Njemačke, Austrije, Italije i Francuske. Valja napomenuti da je dotadašnji zatečeni hrvatski mirovinski sustav zahvaljujući brojnim konvencijama o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, uključujući i propise o zapošljavanju, bio usuglašen i harmoniziran sa zapadnoeuropskim sustavima, što je olakšavalo obostrana ostvarivanja prava naših građana, popularno zvanih gastarbajteri.
Prihvaćen je tzv. čileanski model neoliberalnoga kapitalizama, koji su nam nametali Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. To se opravdavalo teškim stanjem hrvatskih mirovinskih fondova i pogoršanjem odnosa broja aktivnih osiguranika i broja korisnika mirovina, odnosno potrebom maksimalne štednje. Ukidana su ili smanjivana brojna prava koja se ubuduće ne će više ostvarivati, neka opravdano, a neka bez razloga.
Većina promjena uvodila se nekritički na »ho-ruk« način, a neke su imale skriven nepošten interes. Obećavalo se da će se uvesti sustav solidarnosti i uzajamnosti uz primjenu načela da sva prava budu pokrivena uplaćenim doprinosima. Malo se toga ostvarilo, »tresla se brda, a nije se rodio ni miš«. Zato se umjesto reforme dogodila zamjena mirovinskoga sustava novim sustavom, kojim se ismijavaju temeljna načela socijalnoga osiguranja i pravednosti. Dakle, uhodani mirovinski sustav koji je trebalo reformama samo poboljšavati zamijenjen je novim sustavom koji još manje prihvaća načelo da visina prava bude odgovarajuća trajanju uplaćivanja doprinosa (godinama staža) i visinama uplaćivanih doprinosa. Otežano je i ostvarivanje prava udovica u slučaju smrti supruga (umjesto 45 traži se 50 godina života) te je tako izigrano i obećanje o čuvanju dostojanstva braka, odnosno udovištva.
Iz sljedećih usporedba, kako pozitivnih tako i negativnih, može se zaključiti zašto reforma nije uspjela.
Ukinuti su mirovinski fondovi, a doprinosi se uplaćuju u državni proračun, iz kojega bi država marom dobroga gospodara trebala dijeliti socijalnu pravdu. Tako je država prisvojila pravo dijeljenja pravde. Nažalost, dijeljenje socijalne pravde izrodilo se u svoju suprotnost pa bi se navedeno pravilo dijeljenja pravde moglo opisati marom lošega gospodarstva.
Ukinuto je pravo na minimalnu mirovinu koja se priznavala kao zajamčeni minimalni iznos korisniku starosne mirovine ostvarene s punim mirovinskim stažem od 40 godina, odnosno od 35 godina za žene, ako mirovina određena prema niskoj plaći iznosi manje od svote minimalne mirovine. Stimuliralo se i nagrađivalo što duže ostajanje u svijetu rada.
Umjesto ukinute minimalne mirovine uvedena je u sustav zajamčena najniža mirovina koja se priznaje svakomu umirovljeniku, neovisno o broju godina staža, ako mu mirovina određena prema plaći iznosi manje od visine najniže mirovine propisane za njegove godine ukupnoga mirovinskoga staža. Zato se uvođenjem toga prava na najnižu mirovinu znatno povećao broj korisnika najniže mirovine. Tako je stvoren privid tzv. socijalne osjetljivosti, a zapravo se zamaskiralo stvarno umanjivanje mirovina svih osiguranika koji ostvaruju mirovine prema prosječnim plaćama ili nižim od prosjeka, svih zaposlenika u Hrvatskoj. U stvarnom životu tijekom radnoga vijeka zaposlenici pristaju na formalno nisku plaću ako na ruku dobiju nešto više, ne misleći da će im se to osvetiti u maloj mirovini. Poslodavci profitiraju, a država ostaje prevarena za stvarne doprinose prema stvarnim plaćama. Apsurdno je da se to pravo na najnižu mirovinu daje i onima koji imaju druge izvore prihoda (apartmani, iznajmljivanje stanova i slično) zbog kojih nisu bili ni zainteresirani za plaćanje doprinosa prema većim plaćama ili osnovicama osiguranja. Sada im država pruža istu mirovinsku zaštitu kao i socijalnim slučajevima.
Veću socijalnu osjetljivost pokazivao je bivši mirovinski zakon koji se primjenjivao do 31. prosinca 1998., a priznavao je uz mirovinu posebno pravo na tzv. zaštitni dodatak. To se pravo priznavalo svim korisnicima niskih mirovina koji nisu imali drugih izvora primanja, što su dokazivali potvrdama o imovini i prihodima u odnosu na broj članova obitelji, odnosno zajedničkoga kućanstva. Dakle bio je socijalno pravedniji od sadašnje najniže mirovine.
Moglo bi se navesti još puno primjera koji potvrđuju promašenost i neuspješnost tzv. reforme. Zato je sadašnja moda ispravljanja nedorečenosti mirovinskoga zakona preko raznih prigodnih dodataka ili 13. mirovine samo potvrda neuspješnosti novoga mirovinskoga sustava, koji se pogrješno naziva reformom.
