Gubitak je svaki događaj zbog kojega je čovjek primoran prolaziti kroz proces prilagodbe na novu situaciju, prilagodbe na bivanje bez nečega što je prije imala

Gubitkom se mogu smatrati različiti događaji te pojam gubitka može biti uvjetovan religijskim i vrijednosnim sustavima pojedinca, ali i ostalim individualnim karakteristikama svake osobe. Na tragu toga gubitci mogu biti lakšega i težega oblika, a primjeri koje bi većina smatrala težim su ostanak bez posla, raskid braka ili prijateljstva, selidba i slični događaji koji rezultiraju velikim životnim promjenama. Međutim, najteži i nepovratan gubitak jest smrt voljene ili bliske osobe. To je jedan od gubitaka koji su neizbježni.

Svi žaluju

Smrt kao sastavni dio života prati ljude od početka njihova postojanja. Smrt, kao sjena, prati žalovanje, odnosno osjećaj praznine, tuge i beznađa koji dolazi nakon gubitka nekoga ili nečega. Stoga se može reći da i žalovanje, u svojim raznim oblicima, postoji otkad je ljudi na svijetu. Svi žaluju na ovaj ili onaj način, neovisno o tome odakle dolaze. Osjećaj koji izaziva gubitak jednak je svagdje. Razlike postoje jedino u načinima na koje se ti osjećaji iskazuju. Jasno, te su razlike socijalno i kulturološki uvjetovane i u svakoj se kulturi mogu naći za nju osobiti načini žalovanja i ispraćaja preminulih. Smrt i žalovanje kroz povijest su se gledali kao sastavni dijelovi ljudskoga života u kojem svatko, ovisno o svojoj kulturi, pronalazi vlastiti način za nošenje s gubitkom bliske osobe.

Odvezivanje i reinvestiranje

Žalovanje odnosno tugovanje je prirodan, često dugotrajan, proces koji započinje nakon gubitka nekoga ili nečega što je osobi bilo emocionalno važno, a manifestira se na svim razinama bića: tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj razini. Postoje različite definicije žalovanja, koje manje-više sve naglašavaju da je žalovanje normalan i potreban proces kroz koji osobe prolaze nakon gubitka onoga koji je zauzimao važno mjesto u njihovu životu. Žalovanje nikako nije patološko stanje čovjeka, ono s vremenom prođe i svaki pokušaj vršenja bilo kakva utjecaja na taj proces ne samo da nema smisla, nego bi mogao i nanijeti štetu. Ljudi se vezuju za druge ljude i nakon smrti je potrebno odvezivanje i reinvestiranje emocionalne energije na neki drugi način. Odvezivanje se postiže suočavanjem s gubitkom, što je vrlo bolno i iziskuje vrijeme, a poricanje i potiskivanje žalovanja može samo dovesti do takozvanoga kompliciranoga žalovanja.

Nije nužno da se osoba emocionalno potpuno odvoji, nego da prihvati da te osobe više nema i da nauči živjeti bez nje

Proces žalovanja može se promatrati kao niz promjenjivih slika koje su bogato prožete brojnim emocijama, koje su neko vrijeme prisutne, s vremenom izblijede te bivaju zamijenjene nekim novim valom emocija. Za proces žalovanja može se reći da ima svoje zadaće kroz koje osoba treba proći, a to su prihvaćanje stvarnosti gubitka, prorada boli zbog gubitka, prilagodba okruženju u kojem umrle osobe više nema i emocionalno »premještanje« umrle osobe i nastavak života bez te osobe. U procesu žalovanja važno je izražavanje osjećaja, ali i kontrola osjećaja, što žalovanje čini dinamičnim procesom u kojem osoba oscilira između usredotočenosti na gubitak i usredotočenosti prema obnavljanju života, budućnosti. Obje su faze važne za buduću prilagodbu, a stupanj usredotočenosti na jednu ili drugu temu ovisit će o brojnim činiteljima kao što su okolnosti smrti, osobnost, prethodno iskustvo, kulturni kontekst i dr.

Fizičke tegobe žalovanja

U procesu žalovanja javljaju se često reakcije na svim razinama čovjekova života. Na tjelesnom planu čest je osjećaj umora, gubitak apetita, poremećaj spavanja, razne psihosomatske tegobe kao što su glavobolje, pritisak u grudnom košu, vrtoglavice, pojačano lupanje srca i sl. Nadalje, žalovanje je praćeno i brojnim emocionalnim i psihološkim reakcijama poput intenzivne emocije straha, tuge, ljutnje, osjećaja krivnje, usamljenosti, srama, beznađa, tuposti, gubitka samopoštovanja, teškoća koncentracije, nezainteresiranosti, smanjene motiviranosti i sl. Osoba koja žaluje nerijetko ima potrebu za osamljivanjem, smanjene je tolerancije prema drugim ljudima, sklona je izbjegavanju određenih ljudi ili situacija, što je često praćeno i ljutnjom na Boga, osjećajem napuštenosti od Boga, promjenom sustava vrijednosti, povećanim zanimanjem za život nakon smrti te pitanjima vezanim uz smisao života.

Tjelesna i emocionalna neugoda

Tijekom procesa žalovanja uočavaju se određene faze kroz koje ljudi prolaze, ali slijed tih faza nikako ne mora biti linearan i moguće je opetovano vraćanje na ranije faze. U prvom stadiju uočava se stanje šoka koje označava nevjerica, poricanje, osjećaj tuposti i paraliziranosti. Nakon šoka osoba najčešće prolazi takozvano akutno tugovanje koje prati tjelesna i emocionalna neugoda, izmjena ljutnje i tuge, straha, socijalno povlačenje i potreba za osamom te brojna duhovna propitivanja. Kroz prihvaćanje najčešće dolazi do integracije gubitka u osobnu životnu povijest, a energija se ponovno usmjerava na sadašnjost i budućnost.

Ljudi najčešće prihvaćaju gubitak tek nakon što uspiju na neki način trajno pohraniti sjećanje na preminulu osobu, odnosno neki dio nje ugraditi u sebe i na taj način uvijek ju imati uz sebe. Nije nužno da se osoba emocionalno potpuno odvoji, nego da prihvati da te osobe više nema i da nauči živjeti bez nje. Taj proces kao i svako žalovanje započinje prihvaćanjem činjenice da je osoba preminula, nakon čega slijedi proces intenzivnoga žalovanja i naposljetku prihvaćanje i nastavljanje sa životom u novim uvjetima. 

»Pronalaženje smisla«

Žalovanje je zapravo neprekidan proces u kojem se ljudi prilagođavaju na novonastalu situaciju iz dana u dan te se nikada zapravo ne oporave, nego se samo promijene. A ta promjena može zasigurno biti i promjena nabolje. Pozitivno žalovanje očituje se u rastu iz gubitka koji je osoba preživjela, stvarajući nove perspektive i pronalazeći nove putove u životu. Kroz posljednjih nekoliko desetljeća takav je pogled na žalovanje sve više prihvaćen te se na žalovanje ne gleda kao na nešto što bi trebalo izbjeći i kroz što bi trebalo što brže proći, nego kao na mogućnost za rast ili čak novi početak. Potiče se razmišljanje o boli kao nečem pozitivnom što potiče promjenu nabolje.

Proces tugovanja duboko je osoban za svakoga, a potpora okupljene zajednice tijekom pokopa ili komemoracije važan je ritualni aspekt prilagodbe gubitku

Osim što postoje razne manifestacije unutarnjih procesa koji se zbivaju tijekom žalovanja, koje se subjektivno uglavnom doživljavaju kao neugodne, postoje i aspekti žalovanja koji se mogu nazvati pozitivnima. Drugi je izraz za pozitivne aspekte žalovanja »pronalaženje smisla«. Kao pozitivan aspekt žalovanja ljudi češće navode činjenicu da su kroz to bolno iskustvo postali nekako »bolji ljudi«, da imaju više suosjećanja s drugima, da više cijene »prave životne vrijednosti«, da su dublje upoznali sebe.

Utjeha na grobu

Među korisnim ritualima u procesu žalovanja zasigurno su i posjeti grobu izgubljene voljene osobe, što služi kao umirujuća adaptivna strategija kada se doživljava tuga, osobito u akutnoj fazi. To pruža prijateljima i članovima obitelji mjesto kamo mogu otići i povezati se s preminulom voljenom osobom kada se tuga čini nepodnošljivom. To je također prilika da se na grobno mjesto donese cvijeće ili uspomena kao način izražavanja ljubavi i brige za grob. Često će posjet grobu postati običaj koji nosi utjehu tijekom važnih razdoblja u godini, kao što su rođendani i praznici. A grobnica može postati psihološki spas za one koji su ostali.

Proces tugovanja duboko je osoban za svakoga, a potpora okupljene zajednice tijekom pokopa ili komemoracije važan je ritualni aspekt prilagodbe gubitku. Tugovanje u prisutnosti drugih tijekom pogreba ili posjet grobnomu mjestu nakon ceremonije može pomoći u prihvaćanju gubitka, naglašavajući da je pristupačnost grobu, odnosno postojanje groba veoma važno.

PITALI STE
Kako da tugujemo nad smrću za koju nemamo dokaza?
Poštovana, bliže se Svi sveti i Dušni dan, koji je svake godine za našu obitelj najteže razdoblje. U Domovinskom ratu moji su brat i otac, i još nekoliko članova šire obitelji, odvedeni i do danas im se ne zna za sudbinu. Nemamo iluzija – vjerojatno su ubijeni. Dok svi drugi tih dana mogu tugovati na grobovima svojih bližnjih, mi još uvijek čekamo. Gotovo bih rekla da sam zavidna onima koji nakon trideset godina otkriju gdje se nalaze tijela njihovih bližnjih. Osjećam sram kad kažem da bih bila sretna i mirnija kad bih vidjela njihove tjelesne ostatke. Čini mi se da je lako tugovati onima koji imaju tijela nad kojima mogu tugovati. No što je s nama? Što je s onima koji čekaju na svoje od Drugoga svjetskoga rata? Pomozite nam kao psihologinja i recite kako da tugujemo nad smrću za koju nemamo dokaza…
Kada nema tijela, teško je započeti i suočiti se s oproštajem
Većinom ljudi imaju potrebu i želju da imaju kamo otići na spomen voljene osobe koja je umrla. To mjesto može biti grobno mjesto ili spomenploča ili posebno mjesto gdje su kremirani ostatci položeni odnosno raspršeni. Međutim, proces žalovanja postaje teži kada nema tijela koje bi moglo potvrditi da je osoba mrtva, kao u slučaju nestalih osoba. Sumnja i neizvjesnost često kompliciraju proces tugovanja, a mogu ga čak i zaustaviti. Traumatično iskustvo, kao što je prihvaćanje gubitka voljene osobe na temelju pretpostavki, u mnogim slučajevima onemogućuje suočavanje s gubitkom, a ponekad se taj proces produljuje unedogled.
Rodbina i prijatelji nestalih često imaju samo tišinu i neizvjesnost, što ima velik utjecaj na njihov život, pokrećući unutarnju borbu između boli za gubitkom – koja bi mogla pokrenuti proces tugovanja budući da ne znaju je li osoba živa – i nade da »priča nije završena« jer ne mogu biti sigurni je li osoba mrtva. Ta situacija dovodi do potisnute i odgođene tuge.
Psihološki i socijalni problemi s kojima se suočavaju članovi obitelji nestalih osoba razlikuju se od normalne tuge nakon smrti voljene osobe. Pojam »nejasan gubitak« opisuje taj psihološki fenomen
Kada se govori o nestalim ljudima, obično se kaže da se ne zna gdje su, da se ne zna jesu li živi. Stoga je tuga za nestalom osobom teška budući da tuzi za osobom koje više nema, koja se događa kada voljena osoba umre, treba dodati i neizvjesnost u pitanjima gdje je nestala osoba. Suočavanje s potisnutim žalovanjem karakteriziraju emocije poput tjeskobe, bolnoga osjećaja koji zaustavlja proces kada se ožalošćeni kolebaju između nade da će pronaći svoju voljenu osobu i neizvjesnosti i nesigurnosti čekati ili ne da se voljena osoba vrati. Ta bol uzrokuje duboki stres osobi koja tuguje i koja veći dio svojega vremena posvećuje postavljanju pitanja o svemu što je povezano s nestankom voljene osobe.
U svojoj srži pogrebni rituali dolaze zajedno sa značajnim simboličkim elementima, koji su uvijek usredotočeni na ključni i središnji element – tijelo pokojnika. Ti su rituali temeljni korak pri suočavanju s tugom jer uključuju fizički oproštaj od voljene osobe. Stoga kada nema tijela, teško je započeti i suočiti se s oproštajem, a to ponekad zaustavlja proces tugovanja. Jedna od najčešćih emocija kod tugovanja za nestalim članom obitelji je krivnja. Kada osoba pristane započeti s pogrebnim ritualom, može se osjećati krivom što je smrt te osobe prihvatila zdravo za gotovo iako je ta osoba možda još živa, smatrajući da je nepravedna što prihvaća smrt voljene osobe iako za to nema dokaza.
Psihološki i socijalni problemi s kojima se suočavaju članovi obitelji nestalih osoba razlikuju se od normalne tuge nakon smrti voljene osobe. Pojam »nejasan gubitak« opisuje taj psihološki fenomen. Nejasan gubitak djeluje kao zaprjeka prilagodbi tuzi, što dovodi do simptoma depresije i intrapersonalnih i interpersonalnih sukoba.
Nejasni gubitak otežava normalan proces tuge i dovodi do produžene »oscilirajuće tuge«, tuge koja oscilira između nade i očaja. Intenzivna bespomoćnost i stalna patnja koja je rezultat potrebe da se shvati situacija i postigne kognitivna konsonanca često su kao stanje života u limbu.
U slučajevima onih koji pate zbog gubitka voljene osobe zbog okolnosti kao što je nestanak dobar prvi korak za suočavanje s tugom jest izražavanje različitih emocija koje osobi dolaze, traženje drugih načina da ih se kanalizira, što će s vremenom omogućiti bolje razumijevanje vlastitih emocija, omogućit će učenje kako upravljati tim emocijama. Ponekad pomaže održavanje ceremonija za nestale i obilježavanje važnih datuma. S vremenom će u nekih ljudi doći do razvoja otpornosti ne zaboravljajući na nestalu osobu, a da joj nestala osoba ne prestane nedostajati – što će ublažiti osjećaj krivnje. Često je u tom složenom procesu potrebna pomoć stručnjaka, što će uvelike pomoći osobi da prihvati neizvjesnost u kojoj živi, da bolje razumije emocije koje ju svakodnevno prate te da pomogne osobi kako da izraste i izdigne se iz te traumatske situacije u kojoj svakodnevno živi.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA