PITALI STE
»Čini se da mi majka psihički propada«
Poštovana, iako je vrijeme krize u nekoj mjeri iza nas, kao da se posljedice tek sad uočavaju. Primijetila sam sve više razdražljivih ljudi na ulici, ljude koji se sklanjaju od svakoga koji kihne, upućujući im prijekoran pogled, ljude koji kao da bulje u daljinu i nezainteresirani su za svijet koji ih okružuje. I kod sebe sam primijetila brojne simptome, ako ne operem ruke nakon svakoga dodirivanja površina za koje ne znam jesu li dezinficirane postajem jako napeta, uznemirena i razdražljiva. Kod svoje majke koja ne živi sa mnom i koja ima 79 godina zamjećujem depresiju, nezainteresirana je za unučad, radi kojih je prije ove pandemije išla preko svojih granica, ne želi izlaziti iz stana, a ako baš mora izići, sa sobom nosi posebnu torbu s maskama, rukavicama, sapunom, različitim dezinficijensima. U vrijeme najoštrijih mjera moja je majka morala biti odvojena od sviju nas i to joj je iznimno teško palo. Iako smo se svaki dan čule preko telefona, čini mi se da psihički propada. Nitko nam nije rekao da će to biti tako teško niti je ljudima objašnjeno što sve mogu očekivati i kako se pripremiti. Zašto je to tako jako narušilo psihičko zdravlje?

Čitateljica

Čovjekov svakodnevni život ima određeni ritam, ravnotežu, i praćen je stresom, pozitivnim i negativnim, pa ljudi većinom funkcioniraju u rasponu poznatoga ekvilibrija odnosno ravnoteže. S druge strane kad osoba svjedoči događajima koji nisu dio onoga što se smatra normalnim, uobičajenim i u određenoj mjeri očekivanim, može se reći da se osoba nalazi u stanju krize. Ono što je do sada bio normalno i uobičajeno najednom postaje nedopušteno i neodgovorno; rukovanje i srdačan pozdrav više nisu u rasponu odgovornoga ponašanja, držanje socijalne distance koja nije uobičajena u normalnim okolnostima postaje poželjna, a obnašanje svakodnevnih aktivnosti na stari, dobro poznat način je onemogućeno.

Strah vodi do sigurnosti

Svaka izvanredna situacija, a osobito ona koja je i potencijalno životno ugrožavajuća i o kojoj nema dovoljno informacija, zasigurno dovodi do stanja povećane zabrinutosti i straha koji može postati iznimno intenzivan i na taj način u određenoj mjeri otežati primjereno funkcioniranje. Upravo je to situacija kojoj svjedoče ljudi diljem svijeta, situacija izazvana koronavirusom, koja je poprimila razmjere pandemije. Nerijetko većinu kriznih situacija prati i tjeskoba, prisutna u velikoga broja ljudi. Manifestira se kao osjećaj napetosti, zabrinutosti, poteškoća sa spavanjem, panike, čeprka se po starim ranama… Osoba se osjeća kao da je na rubu, emocionalno nestabilna, a javlja se i niz tjelesnih manifestacija poput lupanja srca, ubrzanoga disanja, stezanja u grudima i slično. Strah je normalna reakcija na krizne situacije, pa tako i na pandemiju; strah je sastavni i nužni dio života jer održava na životu i drži ljude »na sigurnom«. Pojedini ljudi mogu se osjećati tužno zbog nastaloga gubitka, gubitka socijalnih kontakata, uobičajenih aktivnosti i svakodnevnih rituala koji prate život. Neki ljudi mogu osjećati ljutnju jer je pandemija učinila složenim sve ono što je do tada bilo jednostavno poput nesmetanoga odlaska u kupnju i brige o zadovoljenju primarnih potreba čovjeka. Osjećaj beznađa i depresije nisu rijetki, osobito kad izvanredna stanja traju duže.

Neizvjesnost priziva blizinu

Karantena ili fizička izolacija, koja se stoljećima primjenjivala kako bi se zaustavilo širenje infekcije, dovela je do globalnoga otuđenja, zatvaranja granica, nemogućnosti nesmetanoga kretanja i putovanja, ograničavanja okupljanja ljudi i socijalnih kontakata, otkazivanja planiranih društvenih i javnih događaja. I upravo su ta ograničenja dotaknula valjda svakoga pojedinca, obitelj, užu i širu društvenu zajednicu, utječući na izravne i neizravne načine na svakodnevnu kvalitetu života i psihološku dobrobit; drastično mijenjanje svakodnevnih životnih navika, svih oblika ponašanja koji su bili uobičajeni, normalni i jednostavni. Najednom postaju znatno složeni, mijenjajući percepciju svakoga pojedinca, a »normalni« načini življenja u novoj su situaciji neprihvatljivo ponašanje.

Nedostatak informacija donosi osjećaj nesigurnosti i pojačanoga straha; zbog nedostatka informacija ljudi su većinom skloni kreiranju osobnih istina, i to onih koje će se uklopiti u osobna stajališta i vrijednosne sustave. No, s druge strane, pretjerano izlaganje sadržajima vezanima za koronavirus može intenzivirati strah i osjećaj nelagode. Stoga je balans u izlaganju informacijama veoma važan

Karantena je većini ljudi nepoznato i neugodno iskustvo jer ono uključuje odvajanje od uobičajenih socijalnih kontakata, od obitelji i prijatelja, te odmak od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti i rutina. Ono što se još do jučer poticalo danas je u određenoj mjeri nepoželjno i zabranjeno. Socijalna izolacija, manjak socijalne podrške i socijalno otuđenje često uzrokuju psihosocijalne probleme, a osobito u djece i adolescenata, starijih ljudi, osoba lošega imovinskoga stanja, oboljelih od kroničnih bolesti i ljudi s određenim psihičkim poteškoćama i poremećajima. I upravo te promjene u uobičajenom načinu života pridonose razvoju tjeskobe i osjećaja nesigurnosti; neizvjesnost zbog bolesti koja još nije u potpunosti istražena povećava razinu straha, koji može prouzročiti niz negativnih emocionalnih stanja – i upravo u tim situacijama kad je neizvjesnost visoko prisutna u svakodnevnom životu, socijalna podrška i potpora, druženje i druge socijalne aktivnosti uvelike pomažu u otklanjanju nastalog disbalansa.

Nema rješenja »preko noći«

Stoga ograničavanje socijalne potpore i izolacijske strategije prevencije širenja bolesti može ugroziti osjećaj povezanosti i znatno nepovoljno utjecati na mentalno zdravlje. S jedne strane takve aktivnosti pomažu redukciji širenja bolesti i zaštiti tjelesnoga zdravlja, a s druge strane narušavaju psihološku dobrobit. A narušena psihološka dobrobit i negativne emocije koje kad traju duže mogu dovesti do razvoja niza psihosomatskih bolesti i time neizravno narušiti tjelesno zdravlje. Socijalna izolacija može biti generator za brojne psihičke poteškoće, a što je osoba duže vremena u socijalnoj izolaciji, to je veća vjerojatnost pojave nekih mentalnih poteškoća.

Iako se tek treba vidjeti kakve je sve posljedice ostavila pojava virusa i bolesti koja ga prati, važno je pojmiti da negativna emocionalna stanja i psihičke poteškoće ne nestaju preko noći, odmah po popuštanju mjera i vraćanju svakodnevici koliko-toliko. Neke zemlje koje su bile pogođene velikom zdravstvenom krizom uzrokovanom SARS-om zamijetile su da su ljudi i po završetku epidemije zadržavali ponašanja koja nisu odgovarala trenutačnoj situaciji – uočeno je da su ljudi i dalje izbjegavali socijalne kontakte i velike gužve, zatvorene prostore i javna mjesta, imali su povećan strah od povratka na posao, prekomjerno su prali ruke i pridržavali se strogih preporuka koje su bile aktualne u doba epidemije.

Informirati starije ljude

Zdravlje nije samo odsutnost bolesti, zdravlje je stanje tjelesnoga, mentalnoga i socijalnoga blagostanja. I usprkos činjenici da se zdravlje sastoji i od psihičkoga blagostanja, i dalje se u bitno manjoj mjeri posvećuje pozornost mentalnom zdravlju. Iako je bila riječ o sasvim novoj situaciji tijekom koje se pozornost morala uvelike usmjeriti na zaštitu tjelesnoga zdravlja, s protokom vremena i zaoštravanjem preventivnih mjera kako bi se spriječilo širenja virusa, pozornost je bila vrlo malo usmjerena na davanje preporuka za očuvanje psihološke dobrobiti i strategija nošenja s novonastalom situacijom.

Osobe treće životne dobi u okolnostima pandemije iznimno su rizična skupina, i to ne samo zbog znatno složenije kliničke slike u slučaju da budu zaraženi, nego i zbog osobitosti i određenih specifičnosti koje nosi treća životna dob. Stariji ljudi u većoj mjeri ovise o pomoći drugih osoba, ponajprije članova obitelji, nemali broj boluje od određenih kroničnih bolesti i utoliko su više vezani za zdravstveni sustav; manje su fleksibilni i teže se prilagođavaju novim situacijama i bitno se manje koriste novim tehnologijama nego što to rade mlađi ljudi. U starijih se ponekad može zamijetiti i brže opadanje kognitivnih funkcija – veća zaboravljivost, smetnje pamćenja, smeteno ponašanje, dezorijentiranost i sl. Sve to utječe na kvalitetu života i čini tu populaciju osjetljivijom za razvoj negativnih emocionalnih stanja.

Nedostatak informacija donosi osjećaj nesigurnosti i pojačanoga straha; zbog nedostatka informacija ljudi su većinom skloni kreiranju osobnih istina, i to onih koje će se uklopiti u osobna stajališta i vrijednosne sustave. No, s druge strane, pretjerano izlaganje sadržajima vezanima za koronavirus može intenzivirati strah i osjećaj nelagode. Stoga je balans u izlaganju informacijama veoma važan. Iako se o epidemiološkim mjerama usmjerenima prema suzbijanju virusa moglo doznati iz medija, a mnogo su prostora dobivale i informacije vezane za prevenciju širenja bolesti, informacije vezane za očuvanje mentalnoga zdravlja u velikoj su mjeri ipak bile prisutne tek u internetskom prostoru pa su utoliko teže dolazile do pojedinih skupina ljudi, i to najčešće onih u riziku.

Karantena kao okidač

Socijalna izolacija, usamljenost i socijalna distanca ne samo da povećavaju negativne ishode psihičkoga blagostanja, nego negativno utječu i na tjelesno zdravlje povećavajući rizik od hipertenzije, kardiovaskularnih bolesti, pretilosti i sl. Tijekom pandemije stariji su ljudi među prvima dobili strože smjernice o socijalnoj distanci i bili su prva skupina koja je poticana da ostane kod kuće, a osobe koje su duže iskusile razdoblje izolacije skupina su visokoga rizika za razvoj brojnih bolesti i poremećaja. Stariji su ljudi inače skupina koja je socijalno izoliranija u odnosu na ostale dobne skupine, a mjere karantene bile su dodatni okidač da se potakne razvoj određenih psihičkih i kognitivnih smetnja.

Smisao tijekom pandemije

Kako će tko reagirati i nositi se s izvanrednom situacijom ovisi o tome koliko mu je narušeno uobičajeno i svakodnevno funkcioniranje, koliko se inače dobro nosi sa životnim promjenama i kakvu socijalnu mrežu osoba ima. Nekim je ljudima izvanredno stanje pandemije prilika u kojoj pronalaze smisao, osjećaju zahvalnost na onome što imaju, usmjereni su na svakodnevne sitnice pronalazeći načine da u određenoj mjeri zadrže svoje uobičajene navike. Ljudi koji su fleksibilniji u svom ponašanju s većom će lakoćom iznaći načine kako staro funkcioniranje prilagoditi novim okolnostima. Oni koji su manje fleksibilni, rigidniji, imat će većih poteškoća u nošenju s promjenama i veću vjerojatnost razvijanja negativnih emocija. Onoga trenutka kad negativna emocionalna stanja počnu narušavati psihološku dobrobit i kad otežaju psihološko, socijalno i duhovno funkcioniranje, vrijeme je da osoba potraži pomoć stručnjaka. Jer nepriznavanje postojanja poteškoća, izbjegavanje i potiskivanje negativnih emocija »dobar« su put za razvoj psihičkih tegoba. Stoga je iznimno važno osluškivati sebe, pratiti promjene u funkcioniranju i reagirati na one koje nisu prihvatljive.

IZVORPrilika br. 7-8/2020.
Prethodni članakI SOTONA SIJE SVAKI DAN Strpljenjem i žrtvom do kraljevstva Božjega
Sljedeći članakUKORIČENA »KNJIGA PUNA SARMA« Napokon kršćanski roman o snazi zajedništva po mjeri mladih