ŽIVOTNI PUT IRENE RAČKI, GORLJIVE ŠTOVATELJICE PREČISTOGA SRCA SV. JOSIPA Na prvoj crti: od Domovinskoga rata do rata protiv koronavirusa

Irena Rački, višestruka suradnica u župi Snježne Gospe i Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu
»Tata, brat, moj mladić, a današnji suprug, otišli su u rat, a mama i ja smo ostale kod kuće. Moj nemirni duh nije mogao promatrati sa strane, a profesor iz škole pozvao me da se pridružim sanitetu vojne policije. I tako sam s osamnaest godina postala vojnik Hrvatske vojske.«

U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu među malom vojskom aktivnih vjernika laika je i Irena Rački, poslužiteljica u svetištu, pastoralna vijećnica, čitačica misnih čitanja, voditeljica molitvenih vjenčića. Inače udana žena, majka i baka, po zanimanju medicinska sestra zaposlena na očnom odjelu karlovačke bolnice. Svakodnevno po dva sata boravi u svetištu, gotovo neizostavno. Od 17 do 19 sati. Nakon raznih životnih križeva smiraj je, zajedno sa svojom obitelju, našla kod sv. Josipa. Zato je svakodnevno u njegovu okrilju, u čemu je podržavaju svi njezini.

Pjesma koja je dočekivala župnika

»Rođena sam 21. siječnja 1973. u Karlovcu, podno staroga grada Dubovca, nekoliko kućnih brojeva dalje od kuće u kojoj sada živim sa suprugom Vilimom«, pripovijeda Irena. »S mojih godinu dana majka, otac, moj stariji brat Krunoslav i ja otišli smo živjeti na Veliku Jelsu, naselje udaljeno nekoliko kilometara od grada, na brdu s kojega se širi predivan pogled na cijeli Karlovac i okolicu. Mama kaže da sam stalno bila u pokretu, nemirna duha i takvo mjesto bilo je raj za dijete poput mene. Pripadali smo župi Hrnetić. Crkva sv. Martina bila je nekoliko kilometara udaljena od naše kuće i trebalo nam je dobrih sat vremena hoda do nje, ali brat i ja voljeli smo tamo odlaziti. Svećenik Marko bio je mlad, volio je igrati s nama graničara, igre s loptom, i uvijek nam je puštao zanimljive filmove o Isusu i Mariji i raznim biblijskim likovima koji su nam punili duše pobožnošću i željom da što prije ponovno dođe sat vjeronauka. U blizini naše kuće, na obronku, okružena šumom, smještena je stara crkvica sv. Margarete. Subotom smo tamo znali pohađati vjeronauk, a znali smo iznenaditi našega župnika i dočekati ga na pola puta pjevajući mu crkvene pjesme. Taj žar i ljubav prema Gospodinu gorjela je u našim dječjim srcima i pružala utjehu kod povratka u svakidašnjicu koja nije uvijek bila ono što sam kao dijete priželjkivala.«

Nježna, plaha majka borila se kao lavica

»Mama je bila pobožna i poticala nas je uvijek da idemo na misu. Tata baš i nije bio u vjeri, ali nije nam ni branio. U to vrijeme bilo nas je malo iz kraja koji smo odlazili u crkvu jer se puno ljudi bojalo da ne izgube svoje poslove. Roditelji su iz radničke obitelji, majka Ana kemijska je tehničarka, a otac Vladimir strojar. Skromno smo živjeli. Brat i ja smo puno radili i na polju i u kući, ali smo bili jako dobri učenici, nismo htjeli razočarati roditelje. Oduvijek sam imala potrebu pomagati drugima i bilo je normalno da upišem medicinsku školu, koju sam završila neposredno prije početka rata u našoj domovini. Rat je onemogućio moje daljnje planove, nastavak fakultetskoga obrazovanja, koje sam ipak nastavila i završila dugo nakon rata. Majka je ostala bez posla, brat je već služio vojni rok u Srbiji na granici s Rumunjskom. Nemiri u državi unijeli su nespokoj u naše živote. Brata nisu pustili kući, ostao je zatočen s ostalim mladićima iz Hrvatske. Sjećam se kako je naša majka, zajedno s drugim majkama, krenula u borbu za povratak naših mladića kući. Od odlaska u Srbiju s ‘Bedemom ljubavi’ do odlaska u Bruxelles naša nježna, plaha majka borila se kao lavica za povratak našega brata kući. Tata je na svoj način krenuo po njega da ga izbavi. Na veliku radost, pustili su naše mladiće kući, ali radost je kratko trajala. Tata, brat, moj mladić, a današnji suprug, otišli su u rat, a mama i ja smo ostale kod kuće. Moj nemirni duh nije mogao promatrati sa strane, a profesor iz škole pozvao me da se pridružim sanitetu vojne policije. I tako sam s osamnaest godina postala vojnik Hrvatske vojske. Mama je ostala sama i molila je za sve nas. Kada danas pogledam unatrag, naša obitelj nije stradala u ratu, kuća je ostala neoštećena, ali vihor ratnih zbivanja ostavio je krhotine u našim odnosima, posljedice na duši, psihi i zdravlju.«

Povratak u krilo Crkve

»Spoznala sam da ne bole samo tjelesne rane, da daleko više bole one nanesene duši. Od one razigrane, pobožne djevojčice, ogorčenost nekim postupcima unutar Crkve, ali i unutar obitelji, kod mene je izazvala bunt i na dugo me vremena udaljila od Crkve, ali i od Boga. Majka je za to vrijeme molila. Često sam ju viđala s krunicom u molitvi. Težak život ostavio je na njoj traga. U međuvremenu osnovali smo obitelj i danas imam supruga Vilima i dva prekrasna sina Luku i Patrika. Obraćenje je nastalo kada se moja majka razboljela, a obitelj se našla u ozbiljnoj krizi, uslijedio je raskid odnosa s otcem na dugo vrijeme, nesklad u braku. Sve je to vodilo praznini iz koje nisam vidjela izlaza. Ljubav prema mojoj bolesnoj majci sve je promijenila. Žarka želja da joj pomognem potaknula me na povratak u krilo Crkve, isprva stidljivo, a kasnije s onim starim žarom prema Gospodinu, koji se ponovno rasplamsao. Polako su počele cijeliti rane, majka se oporavila, otac se vratio u moj život, brak se učvrstio, a ja sam ulaskom u zajednicu sv. Ignacija spoznala dubinu Božje ljubavi, koliko me Bog ljubi, da sam njegovo dragocjeno dijete. U to vrijeme dobila sam poziv da služim u svojoj župi Snježne Gospe na Dubovcu, Nacionalnom svetištu svetoga Josipa, i da svakodnevno pohađam misu.

»Ljubav prema mojoj bolesnoj majci sve je promijenila. Žarka želja da joj pomognem potaknula me na povratak u krilo Crkve, isprva stidljivo, a kasnije s onim starim žarom prema Gospodinu, koji se ponovno rasplamsao. Polako su počele cijeliti rane, majka se oporavila, otac se vratio u moj život, brak se učvrstio…«

Neposredno nakon toga našu je župu naslijedio mons. Antun Sente. Pronicava pogleda, s nebrojenim talentima koje je dobio od Gospodina, kao vjetar je proširio svoje djelovanje, sve sa željom da naš dragi sv. Josip napokon dobije pozornost koju zaslužuje.«

Već četiri mjeseca s COVID-pacijentima

»Uključila sam se svim srcem da pridonesem župnikovu nastojanju, a on je bio otvorena duha i dao mi je mogućnost da čitam, potom i da vodim čitače, a kasnije sam pomagala kod prihvata hodočasnika, aktivno sudjelujući dočekivanjem gostiju i organiziranjem molitava i čitanja prilikom velikih pobožnosti sv. Josipa. Pomagala sam i u čišćenju crkve zajedno s Josipovim radnicama. Članica sam župnoga pastoralnoga vijeća. Voditeljica sam molitvenoga vjenčića Kraljice Obitelji. Uvođenjem svakodnevnoga klanjanja pred Presvetim prije nekoliko mjeseci naša župa dobiva veliku duhovnu snagu, a molitvom za žrtve potresa i skori prekid pandemije uzrokovane koronavirusom svakodnevno privuče lijep broj vjernika koji mole na te nakane. Već četiri mjeseca župnik Sente i ja na poseban smo se način posvetili COVID-pacijentima u karlovačkoj bolnici. On ispovijeda potrebite vjernike koji su bolesni, izolirani, usamljeni, bez sakramenata, a za to vrijeme ja molim za sve te duše i za njega, da ga Gospodin zaštiti jer djeluje u srcu korone.«

Časte prečisto srce Josipovo

»U svetištu je osnovan i molitveni vijenac Prečistoga srca Josipova koji je pokrenut iz duboke potrebe hrvatskoga naroda prema pobožnosti sv. Josipu, koji je zaštitnik naše domovine, ali i cijele Crkve. Ta se pobožnost svetomu Josipu proteže svakodnevnom molitvom tijekom cijeloga mjeseca i cijele godine. Svaki dan jedan član molitvenoga vijenca moli i posti na pet velikih nakana koje se redovito mole kod pobožnosti svetomu Josipu. Za sve članove molitvenoga vijenca služi se misa u svetištu svaku prvu srijedu u mjesecu kada posebno častimo Prečisto srce Josipovo. Pet vjenčića je formirano, a šesti je u nastajanju. Prema sv. Josipu osjećam posebnu ljubav, uz mene je u svakoj situaciji, izbavlja me iz svake nevolje, iscijelio je lagano, neprimjetno rane, obnovio moj odnos s otcem, suprugom, dao mi je da spoznam i vidim čemu treba stremiti – usmjeriti svoj pogled, život, čitavo svoje biće na Isusa, njegova ljubljenoga sina, gorjeti za njega i dati mu sve svoje talente, svoje vrijeme, svoj život.«

»U toj smo patnji susreli Krista i sv. Josipa«
S dubokom vjerom i pouzdanjem u sv. Josipa voljela bih kada bi ljudi dopustili da sv. Josip uđe u njihove živote, da osjete blagoslove koji će poteći i ispuniti ih novom snagom i radošću. Kao što je učinio meni i mojoj obitelji. Sretna sam baka unuka Roka, prošli smo križni put zbog njegova zdravlja, ali uvijek je uz nas bio dragi, nenametljivi sv. Josip koji je svojom sigurnom rukom i velikim zagovorom izmolio kod svoga božanskoga sina Isusa ozdravljenje našega maloga Roka. U toj smo patnji susreli Krista i sv. Josipa, pokazali su nam se živima. Sve smo dokaze Kristove ljubavi doživjeli. Nadalje je na nama da mu uzvraćamo svojim životima.

IZVORGlas Koncila br. 15/2021.
Prethodni članakPrilika br. 4/2021
Sljedeći članakOD KULTURE DO PASTORALA Kako je izgledao Isus?