Ukloni trosku od srebra, i uspjet će posao zlataru. (Izr 25, 4)
Rijetko je koje doba tako blagonaklono zborilo o strasti kao sadašnje; no rijetko je koje doba bilo tako nesklono razabrati njezinu svrhu. Tako i čovjek danas žarko ćuti da treba gorjeti, no ne sluti i zašto. Žar strasti koji ga tako zdvojna spopada iscrpan je i sveobuhvatan. Baš se zato bez goriva on brzo svede na gar i bez nadzora lako prijeđe u požar. A gar niti svijetli niti grije; požar pak i svjetlost i toplinu izopačuje. Umjesto da gori, čovjek stoga dimi u rječoborstvu i bukti od prezaposlenosti. A sve zato što mu manjka gorljivosti: bistrine srca koja bi njegov žar razgorila u postojan oganj.
Toplinu i svjetlost svakoga ognja najsnažnije od svih kovina odražava srebro – toliko snažno da je Isus ljudsku dušu usporedio baš sa srebrnjakom. No da bi od srebra došlo do srebrnjaka, potrebno je prvo odijeliti srebrnu rudu od troske – izložiti sirovo srebro ognju kako bi se izlučilo svu nečistoću. Tek će tada vješt zlatar čisto srebro sliti s drugim kovinama u srebrnjak ili prekovati u komad nakita, a samo će najčišćim srebrom obložiti posudu ili zrcalo. Jer što je u srebru zaostalo manje troske, to će se na nj manje hvatati patina; to će mu površina biti sjajnija, a odraz u njoj bistriji.
Baš poput najčišćega srebra, Bog je Mariju i bez njezina znanja posve očistio od troske istočnoga grijeha i tako očuvao od patine osobnoga grijeha. No to je bio tek preduvjet njegova zlatarskoga rada što je započeo Marijinim odazivom. A njezin je udio upravo – gorljivost: da se kao bistro zrcalo neprestano ogledala za Božjim licem kako bi joj djela mogla odražavati njegovu svjetlost. I da se kao sjajna posuda nikad nije zatvorila njegovoj riječi kako bi se njezina toplina mogla prelijevati na druge.
