Uoči komemoracije velike tragedije koja je u Drugom svjetskom ratu pogodila hrvatski narod – 80. godišnjice mučeničke smrti 291 Hrvata i katolika, djece, žena i muškaraca, koje su bez suda i osude nakon Male Gospe 1943. zvjerski ubili partizani samo zato što iz toga kraja nitko nije želio stupiti u partizanske odrede – u Zagrebu je u utorak 5. rujna predstavljena knjiga Damira Borovčaka »Zrin – u spomen žrtvama genocida«. Ondje su biskupi sisački Vlado Košič, na čijem se području nalazi župa Zrin, i krčki Ivica Petanjak, koji je potomak pobijenih Zrinjana, iznijeli niz vrlo ozbiljnih upozorenja koja su istodobno i bolna istina i ključ za duhovno, to jest ideološko oslobođenje Hrvatske.
Biskup Petanjak osvrnuo se na rečenicu koja stoji u dokumentima Hrvatskoga instituta za povijest da je »sudbina mjesta Zrina i njegovih stanovnika tijekom Drugoga svjetskoga rata i u neposrednom poraću paradigmatska za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina«. Rekao je da su nad hrvatskim stanovništvom zločine počinili ubojice, pljačkaši, barbari koji su bili – istaknuo je više puta – »dobro organizirani«.
Argumentirao je to nizom podataka o pomno vođenim komunističkim evidencijama krvničke operacije u Zrinu. Paradigmatski je istodobno i to što potomci pobijenih Zrinjana nisu nakon tih užasa poticali potomke na mržnju i osvetu, nego samo na istinu te vapili da im se vrati oteta djedovina.
Biskup Košić upozorio je pod kojim je oblikom Hrvatska i danas, više od 30 godina nakon oslobođenja, samostalnosti i izvojevane pobjede u Domovinskom ratu – okupirana. Rekao je, naime, da ni jedna vlast nakon demokratskih promjena, unatoč brojnim zahtjevima koji su došli iz Crkve i iz krugova potomaka Zrina, nije ni promicala potpunu istinu o tim događanjima ni inicirala poništenje presude komunističkoga suda iz 1946. kojom je Zrinjanima oduzeta sva imovina i kojom se do danas pravno onemogućio povratak. Kada bi se poništila ta presuda, otvorila bi se vrata za povratak oduzete imovine, a to znači i nadu da će Zrin kao mjesto od višestoljetne važnosti za hrvatsko društvo i kulturu – ponovno oživjeti. Biskup Košić inicirao je i proveo proteklo desetljeće u djelo važan biskupijski pothvat – izgradnju crkve Našašća sv. Križa neposredno uz mjesto gdje se nalazila srušena i uništena crkva, a za to je biskupija čak morala kupiti dio nekadašnjega svojega zemljišta od – srpskoga vlasnika. Zrin sada ima samo jednu stanovnicu i župljanku, povratnicu iz Australije koja sa suradnicama vlastitim umijećem i snalažljivošću čini za ponovno podizanje Zrina više nego sve državne vlasti u protekla tri desetljeća.
Obojica biskupa dala su naslutiti da »dobra organizacija« krvnika do dana današnjega ne samo da traje, nego preko onih koji se nisu uspjeli izvući iz njihove mreže koči istinski hrvatski napredak, kojega ne će biti bez suočavanja s povijesnom istinom i bez skidanja okova s duhovne i ideološke okupacije koja je još na djelu.
Uzaludne su sve statistike koje dolaze iz režije sadašnje vlasti da npr. hrvatski standard raste, da se nezaposlenost smanjuje i da se proračun od turističke sezona puni milijardama eura – kad ljudi i dalje odlaze raditi drugdje, kada se Hrvatska nalazi usred demografskoga sloma, a turiste hrani i napaja uvozni lobi. Ljubiti domovinu ne znači tek povremeno draškati današnje birače ili omogućiti da u proračunu »sve štima«, da se povlače sredstva iz fondova ili da su svi zakoni usuglašeni s europskom legislativom. Ljubav prema narodu nije ljubav ako ne ide do korijena današnjih naraštaja, a to bi u najmanju ruku značilo nedvosmisleno poštovanje žrtve onih koji su mučenički ubijeni i raseljeni samo zato što su željeli ostati slobodni te poštovanjem potomaka koji zbog toga trpe višedesetljetnu bol. Nositelji vlasti koji počnu vladati oslobađajući Hrvatsku utjecaja »dobre, stare organizacije« zasigurno će u prolaznosti ovoga života proći mučenički put, ali mogli bi zaslužiti neprolaznu, vječnu slavu. Ljubav prema narodu bez križa nije ljubav, nego puki interes. Zar ne?
