ŽUPA GVOZD KOJU SU OPLEMENILI PROGNANICI IZ BIH U pastoralni i kulturni proboj

Snimio: I. Tašev | Misa i crkva središte su okupljanja hrvatskoga naroda
Gvozd je mlada župa osnovana 2002. godine, a prije toga od 1995. tu je djelovala katolička misija za prognanike iz Bosne i Hercegovine. Danas župa ima 634 vjernika u 182 obitelji. Prošle je godine bilo devet krštenja i isto toliko sprovoda, ali ni jedno vjenčanje. Krizma je svake druge godine pa se ove godine očekuje da će sakrament primiti njih 16, a na prvoj pričesti bit će pet osnovnoškolske djece.

Udaljeno tek stotinjak kilometara od glavnoga hrvatskoga grada, mjesto Vrginmost – koje pripadnici hrvatske nacionalnosti radije zovu Gvozd, kako se mjesto i službeno zvalo od 1996. do 2012. godine – smješteno je na raskrižju putova Sisak – Karlovac – Zagreb. Malo mjesto svakim danom gubi sve više stanovnika, a s manje od deset stanovnika po četvornom kilometru jedno je od najslabije naseljenih mjesta u Hrvatskoj. Pomoć investicijama i planovima za revitalizaciju toga područja koje pripada Sisačko-moslavačkoj županiji donijelo bi nadu za tamošnje stanovnike jer očito je da se u mjestu gospodarski loše živi – nema industrije ni proizvodnje, mnogo je trgovina zatvoreno, a u teškoj situaciji nalaze se Srbi koji su autohtoni i u većini, kao i Hrvati većinom doseljeni iz Bosne i Hercegovine 1995. godine.

Ustanovljena kao misija za prognanike

Znak nade unatoč teškoćama s kojima se susreću u gospodarskom smislu, ali i kao manjina u vlastitoj državi, u Vrginmostu je Crkva koja je okupljala vjernike najprije u vatrogasnom domu, a prije desetak godina izgrađena je i nova crkva kad se shvatilo da će dio prognanika ostati nastanjen u Hrvatskoj te se ne će vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Uz osnovnu školu, vrtić, poštu, benzinsku crpku, središte društvenoga života za Hrvate je župa Gvozd posvećena apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu. Njome posljednjih osam godina upravlja franjevac iz provincije Bosne Srebrene Tomislav Jurić, koji je ranije bio župnik susjedne župe Vojnić. Ustanovljena kao hrvatska katolička misija za prognanike, pripadala je Zagrebačkoj nadbiskupiji, no župa Gvozd sada je dio Sisačke biskupije i Glinskoga dekanata.

»Najzahtjevnije je ljudima dati sigurnost – onu duhovnu, ali i egzistencijalnu. Pokušavam im dozvati u pamet da ovdje ima nade za bolji život. Ljudi su tradicijski vezani uz Crkvu, a uz osnivanje dječjega zbora želimo ići u kulturni i pastoralni proboj, da se odupremo duhu individualizma koji se uvukao u obitelji i pojedince.«

»Ova je župa po svojem nastanku mlada jer je osnovana 3. prosinca 2002. godine, ali ovdje su naši franjevci pastoralno djelovali u misiji za prognanike otkada je u ove krajeve Hrvatske došlo između 1500 i 2000 Hrvata iz Bosne i Hercegovine 1995. godine nakon ‘Oluje’. To su sve vjernici katolici, iz različitih mjesta sjeverozapadne i srednje Bosne te dijelom Bosanske Posavine. Riječ je o vjernicima iz 15 do 20 katoličkih bosanskih župa koje su vodili franjevci i dijecezanski svećenici, a ljudi iz Bosne gotovo su istoga mentaliteta, razlikuju se po nošnji. Trebalo je to sve pastoralno sjediniti, uvesti tadašnje prognanike u život Crkve i vjere, u pastoralne događaje, kateheze, a to su prije mene činili fra Josip Božić te kasnije fra Juro Stipić. Vjernici su se tada okupljali na misnim slavljima u vatrogasnom domu. Oni su sada već 25 godina u Hrvatskoj, tu se rađaju djeca, sklapaju se brakovi, pokapaju mrtvi«, kaže župnik o. Jurić o župi koja danas ima 634 vjernika, a prije osam godina ih je bilo 810. Uz Vrginmost župi pripadaju i okolna sela: Donja i Gornja Čemernica, Kozarac, Blatuša, Bović, Crevarska Strana i Slavsko Polje. Hrvati su većinom smješteni u Vrginmostu, uglavnom žive u kućama i stanovima koje je država otkupila. Prema župnikovim riječima u župi žive 182 obitelji, a pogled u matice otkriva demografsku bilancu. Prošle je godine bilo devet krštenja i isto toliko sprovoda, ali ni jedno vjenčanje. Krizma je svake druge godine pa se ove godine očekuje da će sakrament primiti njih 16, a na prvoj pričesti bit će pet osnovnoškolske djece.

Ima nade za bolji život

Iako prema podatcima iz matica to nije toliko vidljivo, broj župljana konstantno pada, a kao razlog župnik Jurić ističe odlazak mlađih župljana u inozemstvo u potrazi za poslom. »Najzahtjevnije je ljudima dati sigurnost – onu duhovnu, ali i egzistencijalnu. Pokušavam im dozvati u pamet da ovdje ima nade za bolji život, ali to ne ovisi o Crkvi, nego o državnoj politici i gospodarstvu. Kad bi se u ovom području ostvarili neki projekti, omogućilo obrađivanje zemlje, to bi već dovelo do napretka. Budućnost ovih krajeva Banovine ovisi o tome ima li država interesa da se investira u ovaj kraj, što će donositi prihod ljudima i novu vrijednost. Oni koji su otišli van ne će svi ostati tamo, dobar bi ih se dio vratio kada bi se u Hrvatskoj stekli bolji uvjeti za zapošljavanje, a i sada već imamo primjera povratnika iz inozemstva. To su vrijedni ljudi, srednji sloj radništva, koji imaju završene srednje zanatske škole. Tu ima dobrih zidara, vodoinstalatera, električara, tesara koji nisu ništa manje sposobni od autohtonih ljudi, a tek se sada pokazuje njihova vrijednost kad su otišli raditi u inozemstvo, gdje ih poslodavci cijene.«

Iako je vidljivo da je standard ljudi ondje niži nego u drugim dijelovima Hrvatske, onima koji su u potrebi uskaču sinovi i kćeri koji rade u inozemstvu pa financijski pomognu. O još jednom problemu koji je donedavno opterećivao hrvatsko stanovništvo nastanjeno u općini Gvozd govori župnik Jurić: »Hrvati su došli u ove krajeve u kojima su živjeli pravoslavni Srbi – neki od njih svoje su kuće prodali, nekima je vraćena imovina, a Hrvati koji su živjeli u njihovim kućama premješteni su u druge kuće ili u stanove. Očekivalo se da će se to pitanje stambenoga zbrinjavanja brže rješavati, puno se obećavalo, a malo se činilo, sve je to bilo na klimavim nogama. Tek se sada u skorije vrijeme počelo to rješavati, država se pobrinula da Hrvati imaju krov nad glavom, a onima koji su se htjeli vratiti u matične župe u Bosni i Hercegovini – to nije nitko onemogućavao.«

Oduprijeti se duhu individualizma

Kako svjedoče vjernici, mnogo im je značila izgradnja crkve, s time su dobili na stabilnosti i sigurnosti. Župnik kaže da su ga vjernici dobro prihvatili, a narod iz BiH Crkvu i svećenika doživljava ne samo kao duhovnoga pastira, nego kao osobu koja u sebi sjedinjuje nacionalno i vjersko. »Ljudi su tradicijski vezani uz Crkvu, ali ima i onih koji ne prakticiraju vjeru. Nedjeljom slavimo dvije mise i prosječno dođe oko 120 ljudi. Vrlo su dobro posjećene marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, ali i mise u korizmeno vrijeme, a ove godine uključili smo djecu u predmoljenje križnoga puta. No osjeća se da se uvukao duh individualizma u obitelji i pojedince, mnogi su se zavukli u kuće, okupiraju ih mobiteli i serije pa nema sluha za širinu. Zato imamo inicijativu – koja je pred realizacijom – da pokrenemo dječji zbor, da se udružimo sa zborom iz župe Vojnić koji nas je nedavno posjetio. To su djeca iz istih krajeva, imaju rodbinskih veza i dolaze iz istoga miljea, a jako su nadareni, imaju mnogo talenta, pa želimo da obogate i daju svoj pečat na našim liturgijskim slavljima. Naravno, uz to bismo ih odveli na nastupe u okolne župe. Želimo na taj način ići u kulturni proboj, potičući ih i da se ostvare u glumi«, napominje 66-godišnji franjevac Jurić, koji želi pokazati vlastiti primjer budući da obrađuje vrt i ima voćnjak u dvorištu župne crkve.

On je rodom iz Vedroga Polja, staroga hrvatskoga sela ispod Plješivce kod Bihaća, a tijekom rata bio je župnik u Ivanjskoj kod Banje Luke, odakle su i sada brojni župljani u župi Gvozd. Od 2000. do 2012. godine službovao je u Vojniću, a ranije je bio gvardijan na Petrićevcu te odgojitelj sjemeništaraca u Visokom. Studirao je na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, potom pastoralnu teologiju i franjevačku pedagogiju u Rimu, ali nakon godinu dana spriječen mu je povratak jer je – kako svjedoči – u svojem rodnom selu 1982. godine branio lik i djelo bl. Alojzija Stepinca pa mu je bila oduzeta putovnica i pet godina nije putovao. Zato je licencijat i magisterij obranio u Ljubljani.

U školi je više hrvatske djece

Najbliže župnoj crkvi kuća je pastoralnoga vijećnika i aktivnoga župljanina Ivice Krakića (66), koji kaže da je suradnja sa župnikom Jurićem odlična. Na mjestu sadašnje crkve prije je bila ledina, ali ustrajnim marom župljana i župnika, kaže Krakić, radi se na boljitku mjesta. »Crkva je središte svega, ali žalosno je da je mnogo mladih otišlo za poslom u inozemstvo. Umirovljenik sam, imam mirovinu manju od tisuću kuna, ali sijemo vrt, držimo kokice, a supruzi i meni pomognu i sinovi.« Krakić sudjeluje i pomaže župniku kad je potrebno pokositi i urediti župno dvorište. Sami svojim rukama nedavno su završili s izradom 57 metara duge ograde oko župne crkve, a ponosan je i na nedavno izgrađenu grobljansku kapelu sv. Leopolda Bogdana Mandića. Nju je sisački biskup Vlado Košić u studenom 2019. blagoslovio i zahvalio svim župljanima koji su se svojim radom i materijalnom pomoću zauvijek ugradili u tu kapelu.

O gradnji župne crkve sv. Petra i Pavla kao predsjednik Vijeća za gradnju crkve brinuo se tijekom 10 godina Viktor Valentić (56), čije je dvoje djece otišlo raditi u Njemačku. »Mi smo u svojoj državi manjina, izgubljeni smo, snalazimo se kako umijemo, nemamo nikakvih prava. Iako nema međuetničke napetosti, svi se s nelagodom sjećaju promjene imena naselja 2012. godine. U podređenom smo položaju«, svjedoči Valentić, a u Vrginmostu je kod općine uz hrvatsku izvješena i srpska zastava te su natpisi dvojezični. Valentić kaže da je ranije u mjestu bilo više mladih, ali nitko nije vodio brigu o njima – ni za radna mjesta ni za stambeno zbrinjavanje. Prema brojkama u osnovnoj školi u osam razreda upisano je 45 hrvatske djece, a još manje je srpske. Župnikova suradnja sa školom je dobra. Djeca dolaze u župu petkom nakon nastave na katehezu.

Pjesme uči uz modernu tehnologiju

U očekivanju je rođenja djeteta mladi bračni par Dragan (29) i Sanja (28) Gubo, koji posljednjih pet godina odlaze sezonski sedam mjeseci raditi u hotel u Koblenz, a ostalih pet mjeseci provode u Gvozdu. »Da se ovdje otvori neki pogon ili industrija, mladi bi se vratili. Ja bih se prvi vratio raditi ovdje za 4-5 tisuća kuna, ne bih išao u Njemačku. Nije gore sve baš kako se govori. Može se zaraditi, ali duša je tu, ovdje su mi roditelj i brat. Uz župu, Hrvate okuplja i nogometni klub, osnovan 1996. godine. Igramo u trećoj županijskoj ligi«, napominje Dragan, a supruga Sanja kaže da se za Božić planiraju useliti u novu kuću. Više puta godišnje odlaze u rodni kraj. O nogometnom klubu govori i Ilija Marušić (62), predsjednik kluba u petom mandatu. Zaposlen je u Poreznoj upravi u Vojniću. Veoma je zahvalan biskupu Košiću koji je svojim donacijama podupro klub.

U Gvozdu djeluje župni zbor, a posljednjih godinu dana za sviranje je zadužena maturantica Ivana Kuljanac. »Volim glazbu i volim svirati, pa sam tim talentom htjela pridonijeti župnoj zajednici. Pitala sam župnika i tako sam počela, a i inače sam od malih nogu u Crkvi, odgajana sam u tom duhu, pa mi je to puno značilo. Nemamo probe, upjevamo se prije nedjeljne mise.« Kao učenica osnovne škole odlazila je i na vjeronaučne olimpijade, a kaže da u mjestu nema nikakvih programa za mlade u koje bi se mogli uključiti.

Dugogodišnja pjevačica Jela Gagula (72) spominje i Ivicu Stojčevića koji je dugo godina bio voditelj zbora. »Dok sam bila u Banjoj Luci, nisam pjevala u zboru, neke sam pjesme učila ovdje, a neke novije uz pomoć pjesmarice. Volim pjevati i žao mi je što ne znam i više, ali koristim se modernom tehnologijom za učenje pjesama. Kći mi je prije dvije godine kupila mobitel pa na YouTubeu nađem pjesmu. Može se tamo mnogo toga naći, samo nemamo dovoljno prometa interneta da to mogu gledati«, kaže pjevačica Gagula, koja je u Hrvatsku došla iz župe Petrićevac, a rodom je iz Priječana. Svjedoči da im je Crkva i vjera u svim godinama i izazovima davala snagu da prežive sve – od rata, preseljavanja, siromaštva…

Crkva pomaže preko Caritasa

U župi ima dosta samačkih domaćinstava, a standard je ondje niži nego u drugim dijelovima Hrvatske. Župnik Jurić svjedoči da su župljanima najveći problem plaćanje režija, ali i da su primali pomoć Caritasa, stizali su paketi voća, a posebno izdašna pomoć stizala je prethodnih godina iz dubrovačkoga Caritasa u projektu »Podijelimo radost Božića«. Njegove riječi potvrđuje Zlatan Ristić (53), zaposlen u Rijeci, koji na vikende dolazi u Vrginmost. »Crkva uvijek pomaže preko Caritasa. Darivali su nam odjeću, pakete, dobivali smo dosta voća iz Opuzena, a iz Dubrovnika je stigao jedan veliki šleper pomoći.« Unatoč tomu, vjernici pokazuju međusobnu solidarnost. Sada su posvećeni uređenju crkvenoga dvorišta, žele asfaltirati prilaz crkvi te postaviti klupe, a vjernici laici kod svake gradnje rado uskoče te se složno i spremno odazovu na župnikov poziv. Vjernici se brinu i o još jednoj crkvi – sv. Nikole Tavelića koja je podignuta uz glavnu cestu.

Za uređenost župne crkve brine se Mara Petrović, rodom iz župe Podmilačje, koja je i bivšemu župniku pomagala i vodila domaćinstvo, a nakon smrti prvoga supruga udala se u Gvozdu. Dobili su državnu kuću, a uz supruga i najmlađu kćer iz novoga braka, u kući još živi njezin sin te dvoje suprugove djece. Velika pomoć Mari je i Janja Jurkić (63) koja je sa suprugom Pejom prije pet godina, završivši radni vijek u Sloveniji, mirovinu odlučila provesti u Hrvatskoj. »Kad god treba, odazovemo se pozivu župnika. Redovito čistimo, okitimo crkvu cvijećem, a pomognemo i po vrtu ako zatreba«, napominje Janja, koja je od 1975. radila u Sloveniji, a rodom je iz Bosanske Gradiške.

Redovit je na nedjeljnim misama Matija Petrović (62), zaposlen u vodovodu u Topuskom, koji svjedoči da su vjernici pozvani i svi se znaju. »Mnogo ljudi iz Gvozda radi u Glini, a ima i onih koji odlaze raditi u Zagreb. U gospodarskom smislu još se može raditi u pilani, ciglani, a vjernici se osim na misama okupljaju i na hodočašćima, priključujemo se biskupijskomu hodočašću u Mariju Bistricu, ide se sv. Antunu u Vojnić, a pojedinci i u Međugorje i na Trsat«, kaže Petrović.

Istinu o stradanjima prenose na mlade
U još nedovršenu dvorištu župne crkve, odmah uz župnu kuću, već dvije godine – od studenoga 2017. – postavljen je bijeli križ istine i spomenploča kao sjećanje na dvije tisuće stradalih civila te hrvatskih i njemačkih vojnika nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Riječ je o inicijativi sisačkoga ogranka udruge »Hrvatski domobran« koju je svesrdno podržao župnik fra Tomislav Jurić, koji se i sam zanima za te žrtve koje su stradale na području njegove župe u lipnju 1945. godine te se svake godine organizira komemorativna molitva kod bijeloga križa istine.
Tako župnik svjedoči da mnogi prolazeći pokraj šume Biljeg kraj Slavskoga Polja, koje se nalazi na državnoj cesti između Gvozda i Vojnića, nisu ni svjesni da prelaze preko velikoga groblja u utrobi zemlje u kojem počivaju kosti stotina ratnih zarobljenika i vojnika. »Na mjestu stradanja može se vidjeti uskotračna pruga koja je prolazila udolinom i odlazila u tunel ispod brda. Vojska je stjerana u taj dugi tunel. Zazidani su i ubijeni. I danas se vidi tridesetak ulegnuća tla koja su nastala na mjestu masovne grobnice pogubljenih mučenika. No o tim zločinima mnogi naši ljudi još ne znaju, a stari su svjedoci umrli. Osim što je mnogo detalja u vezi s tim zločinom još nepoznato, potrebno je daljnje istraživanje budući da su neke od ukopanih premještali u masovne grobnice. Važno je na vidjelo donositi prešućenu povijest i da se istina prenosi na mlade kako se ne bi nikada zaboravila stradanja našega naroda«, kazao je o. Jurić.
Na postavljenoj spomenploči, među ostalim, stoji: »Učinjen je u lipnju 1945. na hrvatskom tlu nezapamćen ratno-poratni zločin. Okrutni su partizanski osvetnici u tunel uskotračne šumske željeznice, ispod ceste za Vojnić, zatvorili i obostrano zazidali do dvije tisuće na križnim putovima izmrcvarenih civilnih zarobljenika te hrvatskih i njemačkih vojnika. Velika grobnica slična onoj u napuštenu slovenskom rudniku Hude jame kod Laškoga.«

IZVORGlas Koncila br. 10/2020.
Prethodni članakBAKA JELA PETROVIĆ SA 89 GODINA AKTIVNA NA NJIVI U Hrvatskoj se isplati sve raditi
Sljedeći članakNEPOTREBNO ŠIRENJE STRAHA O KORONAVIRUSU Sasvim nove mogućnosti u suzbijanju pandemija