ŽUPA IZRASLA IZ RADNIČKE KOLONIJE »Naša i vjera naše djece nastavljaju živjeti«

Snimio: M. Erceg | Mladi hrabro nasljeduju vjeru starih
Župa sv. Josipa u Đurđenovcu jedna je od deset župa Našičkoga dekanata Požeške biskupije. Iz nedjelje u nedjelju u njezinim se aktivnostima okuplja oko 3100 vjernika. Župa obuhvaća jezgru Đurđenovca, gradića koji živi od lokalne drvne industrije te zajedno s jedanaest sraslih okolnih sela čini općinu. Filijalne crkve nalaze se u Našičkom Novom Selu i Teodorovcu. Problem, kao i u ostatku slavonskih krajeva, nije samo iseljavanje nego i odumiranje stanovništva. U 2018. bilo je 28 krštenih u odnosu na 52 sprovoda, a iduće godine, na isti broj umrlih, bilo je upola manje krštenika. U prosjeku se vjenča petnaestak parova, a broj prvopričesnika i krizmanika kreće se između 25 i 30 svake godine.

Nije potrebno poznavanje obilja povijesnih činjenica vezanih uz tisućljetnu prisutnost Crkve u hrvatskom narodu da bi se spoznalo golemu pobožnost koju Hrvati gaje prema sv. Josipu, Isusovu zemaljskomu hranitelju i vjernomu djevičanskomu zaručniku Marijinu. Sudeći po evanđeoskim zapisima, sv. Josip nije bio pričljiva osoba ili čovjek od velikih riječi. Njegov bi se duhovni portret prema zapisima evanđelista sv. Luke i sv. Marka mogao skicirati u nekoliko naoko jednostavnih, a opet teško dostižnih vrlina – strpljivi otac i muž te pošteni radnik. Mnogi su hrvatski muževi vjekovima živjeli unutar tih duhovnih »koordinata«. Bilo da je riječ o dalmatinskom ili hercegovačkom kamenu i kršu, zagorskim bregima ili plodnim slavonskim i podravskim ravnicama, lik sv. Josipa rastao je u tkivu hrvatskoga naroda. Za njegovo je čašćenje hrvatski narod primio mnogo izvanrednih milosti i dokaza pažnje te se održao teškim materijalnim i političko-povijesnim okolnostima usprkos. Odlukom Hrvatskoga sabora iz 1687. godine sv. Josip postaje zaštitnikom hrvatskoga srednjovjekovnoga kraljevstva, a time i »službeno« našega naroda. U današnjoj Hrvatskoj gotovo da i ne postoji (nad)biskupija koja se ne može pohvaliti s barem nekoliko župnih crkava posvećenih Isusovu zemaljskomu otcu, kao što o njegovoj dugoj prisutnosti svjedoče mnogobrojne pučke pobožnosti, molitve i zavjeti te pjesme prenošene usmenom predajom s koljena na koljeno.

Grad izrastao iz drvne industrije

Povezanost sa sv. Josipom u Đurđenovcu, malenom ali još uvijek živom slavonskom gradiću podno sjevernih obronaka Krndije, u odnosu na višestoljetnu prisutnost Crkve u hrvatskom narodu čini se kao kap vode u moru. Župa sv. Josipa osnovana je krajem 1930-ih, u posebno teškim povijesnim okolnostima, kada se svijet nalazio u predvečerju Drugoga svjetskoga rata, a Hrvatska u zaoštrenim odnosima prema Beogradu, središtu hegemonije dinastije Karađorđević. U radničkim je gradovima i naseljima na političkom planu tada rasla i komunistička ideologija, nudeći zavodljiva, ali utopistička rješenja radničkoga pitanja. A Đurđenovac je bio tipično radničko naselje, izrastao iz drvne industrije.

Prvu pilanu na prostoru današnjega Đurđenovca, koji su isprva kolonizirali šumski radnici koji su iskorištavali šume nedaleko od potoka Đurenice, osnovao je jedan bečki trgovac 1866. godine. Sedam godina poslije toga pokrenut je i drvni kombinat. Na krilima iskorištavanja potencijala plemenitoga slavonskoga hrasta izrasla je prava radnička kolonija, naselje stambenih blokova s ulicama koje se sijeku pod pravim kutovima.

»Današnji Đurđenovac formirao se krajem 19. stoljeća zahvaljujući drvnoj industriji. Rastom industrije raslo je i mjesto, društvo se naglo razvijalo, građene su škole, kuće i radnički stanovi. Drvna industrija razvijala se od grube i primarne prerade drvnih materijala, zatim je krenula izrada bačvi i parketa, a poslije, s razvojem tehnologije, u Đurđenovcu se počinje izrađivati i namještaj. Drvna industrija zadržala se u našem mjestu do danas i za tri godine proslavit ćemo 150 godina njezine prisutnosti«, započeo je priču o socijalnoj i ekonomskoj slici župe i mjesta Ivica Fridl, koji je s ostatkom svoje obitelji aktivan u župnom zboru i drugim stvarnostima povezanima sa životom župe. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće izgrađeno je kazalište, dječji vrtić, građanska škola, radnički dom, ali i mnogobrojne vile njemačkih i mađarskih trgovaca, koje su svojim secesijskim i ekspresionističkim stilom razbijale industrijsku monotoniju naselja. One stoje i danas u Đurđenovcu i čine dio bogate hrvatske kulturne baštine.

Navedeni društveni i politički procesi oblikovali su i specifične pastoralne potrebe u Đurđenovcu, koji je isprva bio naslonjen na rad obližnjih našičkih franjevaca. Rastući broj vjernika zahtijevao je zasebnu župu, kao i sve veća prijetnja zabluda u koje je komunistički populizam mogao odvesti lokalno stanovništvo. Primjer sv. Josipa – otca, supruga i radnika – iz očišta zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je i osobno bio njegov veliki štovatelj, pokazao se u tom kontekstu kao izniman putokaz za novoosnovanu župnu zajednicu. Zadaću podizanja župe u materijalnom, a posebno u duhovnom smislu, zagrebački je nadbiskup povjerio našičkim franjevcima.

Do Domovinskoga rata drvno-industrijski kombinat Đurđenovac radio je jako dobro i velik dio grada kao i okolnih sela živio je od njega. U to je vrijeme zapošljavao više od dvije tisuće radnika. U vrijeme rata, kao i nakon njega, mijenjaju se okolnosti. Ekonomska je slika bitno oslabjela, tvrtka postaje oslabljena stanjem na tržištu i slabijom kupovnom moći na domaćem tržištu, pa je 1994. organiziran štrajk, a pet godina poslije toga proglašen stečaj. No ubrzo je na temeljima staroga kombinata izraslo više privatnih tvrtki koje su, makar djelomično, uspjele vratiti određeni broj radnika poslu u struci, pa drvna industrija čini i danas temelj lokalnoga gospodarstva Đurđenovca, objašnjava Fridl. Poljoprivreda je živa, posebno u okolnim selima, no ispod mogućnosti koje nude potencijali slavonske ravnice. Stočarstvo je gotovo izumrlo, ljudi rijetko drže krave, a bave se peradarstvom i svinjogojstvom uglavnom za vlastite potrebe. Ratarstvo također uglavnom funkcionira kao proizvodnja za vlastite potrebe, pa u Đurđenovcu i okolici nema velikih poljoprivrednih kombinata ili snažnih OPG-ova, upozorava Fridl. U određenoj je mjeri prisutno i ribarstvo zbog obližnjih ribnjaka udaljenih desetak kilometara prema sjeveru i istoku. Ima, jasno, i onih koji svoju egzistenciju osiguravaju radom na željeznicama, u policiji i drugim državnim ili općinskim službama.

Župljani žive kao proširena obitelj

Putniku koji dolazi cestama koje prolaze kroz podravska i slavonska sela, gdje je na gotovo svakoj petoj kući krupnim slovima jarke boje »utisnut« nesretni pečat »PRODAJE SE!« s telefonskim brojem odseljenoga vlasnika, Đurđenovac se čini kao tračak svjetlosti u nepreglednom mraku hrvatske demografske katastrofe. U nedjeljno prijepodne ulice su ispunjene mještanima. Neki odlaze prijateljima i rodbini u kućne posjete. Neki odlaze na misu. Iz te perspektive ne bi bilo pogrješno pretpostaviti da je mjesna demografija makar na pozitivnoj nuli. Ipak, župljani, kao bolji poznavatelji lokalnih prilika, upozoravaju da je riječ o pogrješnom dojmu – u demografskom smislu i Đurđenovac se, kao i ostatak Slavonije, bori s izumiranjem i odlaskom mladih. Vrhunac lokalne demografije bio je na popisu stanovništva iz 1991., kada je Đurđenovac nastanjivalo gotovo četiri tisuće stanovnika. Posljednji popis iz 2011. godine govori o nešto manje od tri tisuće stanovnika, a zajedno s desetak okolnih sela koja su gotovo srasla s jezgrom Đurđenovca, općina je imala oko 6700 stanovnika. No upitno je koliko je od toga broja stanovnika preostalo, uzimajući u obzir veliki val iseljavanja nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Župne statistike zato ne odaju optimistične tonove. Župnik fra Tonio Vučemilović objašnjava da je prošle godine bilo 14 krštenih u odnosu na 52 umrlih. Pretprošle, 2018. godine slika je bila nešto bolja jer je na isti broj umrlih bilo 28 krštenih. Posljednjih je godina petnaestak vjenčanja, a broj krizmanika i prvopričesnika kreće se između 25 i 30, objasnio je o. Vučemilović, koji u župi sv. Josipa služi već tri godine, a prethodna je pastoralna iskustva stjecao u Australiji, Karlovcu i Bjelovaru. Ipak župnik pronalazi motive za optimizam u svakodnevnom poslanju: »Iako demografija nije povoljna, ova je župa po mjeri čovjeka. Kao župnik imam puno posla, no stižem služiti smireno i ugodno raditi. Također, osjeća se jedno gotovo obiteljsko zajedništvo među župljanima jer su svi oni radili skupa mnogo godina u drvnom kombinatu. To je njihova zajednička prošlost koja ih drži na okupu.« 

Rad gubi svoju vrijednost

U dvojbi između ostanka u domovini ili odlaska u inozemstvo ključno je pitanje rada – gdje su bolje prilike za sigurnije izvore prihoda za uloženi trud. Nažalost, Hrvatska svjedoči tomu da mnogi u toj dvojbi izabiru bespuća inozemnih gradova i ulica stranih jezika i kultura, u kojima će živjeti kao potpuni tuđinci. Sadašnje stanje stariji župljani povezuju s iskustvima svojih roditelja ili djedova i baka, koji su na valu popuštanja komunističkoga pritiska 1960-ih i 1970-ih također masovno iseljavali u potrazi za boljim materijalnim mogućnostima u stranim zemljama. No tada je odlazio jedan član obitelji, najčešće otac, a majka je s djecom ostajala kod kuće. »Danas je češći slučaj da odlaze cijele obitelji. Na neki je način to bolje jer imala sam primjere mnogih učenika čiji su otčevi odlazili raditi u inozemstvo, pa se taj nedostatak jednoga roditelja kod njih jako osjećao u njihovim fazama intenzivnoga razvoja, u pubertetu. Zato, premda bi najbolje rješenje bilo da ostanu i nađu sreću u Hrvatskoj, odlazak cijelih obitelji ima i nekih svojih prednosti«, ispričala je Tanja Vukoja, koja radeći kao profesorica kemije u lokalnoj osnovnoj školi već dvadeset godina ima priličan uvid u razvoj lokalnih demografskih prilika. A promjene unutar tih dvaju desetljeća ne mogu biti neuočljive – kada je počela raditi 2000. godine bilo je oko 800 učenika, a sada ih je, u školi koja nosi ime po znamenitom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, upola manje, oko 400.

Iskusni župljani, supružnici Marica i Stjepan Najcer smatraju da u suvremenom društvu rad sam po sebi nema jednaku vrijednost kao u danima njihove mladosti. »Mediji su prije puno manje djelovali i o nekim se stvarima govorilo puno manje. Rad je prije bio teži i većinom je bila riječ o fizičkom radu. Primjerice, u našem kombinatu napornije se radilo jer nije bilo dizalica i drugih strojeva i pomagala kao danas. No ljudima je bilo veće zadovoljstvo raditi. Danas mi se čini da su svi nezadovoljni, što god da im se nudi kao posao. Nezadovoljni su i mladi i stari. Svatko sebi traži samo ugodu i neko zadovoljstvo, bio to neki aparat, mobitel ili nešto treće«, govori Stjepan Najcer koji zajedno sa suprugom predvodi zajednicu franjevaca trećoredaca, koja u župi sv. Josipa okuplja tridesetak aktivnih članova. Kao stolar posebno se nadahnjuje primjerom sv. Josipa, a svojim radom, od kojega ne preže ni danas unatoč višoj životnoj dobi, nastavlja dugu tradiciju vrsnih đurđenovačkih drvodjelaca. Svoje najbolje godine rada i mladosti darovao je lokalnomu drvnomu kombinatu, ali i svojoj župi jer, kako sam kaže, »mogao bi ispisati cijelu bilježnicu« ako bi krenuo nabrajati što je sve popravljao ili izgradio od drva oko župne i filijalnih crkava.

Župa – drugi dom
Osim na misnim slavljima, vjernici se u Đurđenovcu u okviru župe okupljaju i u brojnim drugim aktivnostima i susretima. »Mnogi od nas aktivni su u župi od prvoga dana svojega života. Svatko druge daruje svojim darovima, pa ovu  župu zapravo doživljavamo kao svoj drugi dom«, kazala je o zajednicama župljana koje djeluju u Đurđenovcu Ivana Boljkovac. Najveći »teret« podnose trećoredci, čije se aktivnosti isprepliću s gotovo svim duhovnih sadržajima koje nudi župa sv. Josipa. Osim zajednice trećoredaca, zborova i Caritasa, u župi se aktivno okupljaju i čitači, koji su svoje susrete ove godine, s obzirom na to da je Požeška biskupija proglasila Godinu Božje riječi, do izbijanja pandemije koronavirusa nastojali učiniti što intenzivnijima, a time i plodnijima. Krunica se moli prije mise, ali i zajednički, po domovima župljana, kao živa krunica. »Bez obzira na crnilo koje se nastoji nametnuti današnjici, ova župa živi i aktivna je u svim duhovnim segmentima«, zaključila je Boljkovac.

 

Manjak prilika za pošten rad i napredovanje

No čini se da zapravo svaki naraštaj ima svoje viđenje procesa iseljavanja i potrage za poslom u Hrvatskoj. Kako to izgleda iz perspektive mladih župljana, objasnili su Fridlova kći Leonarda i sin Luka, aktivni u zboru mladih koji pjeva na nedjeljnim misama za puk. »Sve više mladih danas odlazi iz Hrvatske. Mnogo mojih prijatelja, što iz Đurđenovca što iz ostatka Slavonije, raseljeno je po Njemačkoj i Austriji. Ne vide perspektivu za život u Hrvatskoj jer za isti posao u domovini mogu dobiti mizeran novac«, podijelio je Luka Fridl, koji je završio biskupijski tečaj za animatora mladih, a inače završava treću godinu studija fizioterapije u obližnjoj Orahovici. »Oni koji odu isprva govore da se namjeravaju vratiti, no kada se snađu u inozemstvu, sve postaje drukčije, priviknu se na takav život pa o povratku ne razmišljaju. Možda se vrate nakon 30 ili 40 godina kada zasluže mirovine. Do tada, čini mi se, gotovo nitko među njima ne razmišlja o ozbiljnom povratku u rodni kraj«, nastavio je. No puki materijalni motivi nisu jedini krivci iseljavanja, nego mlade posebno žulja i društveno-političko ozračje, objašnjava Fridl, jer političke vlasti mladima ne otvaraju prilike za radna mjesta, kao i za mogućnosti napredovanja. Za život župe i Crkve problem je, nastavio je, i što sve više mladih nakon krizme ne ostaje uz župnu zajednicu: »Svake godine imamo četrdesetak krizmanika, i ako njih deset posto nastaviti redovito ići u Crkvu, to je maksimum«.

Jačati živu vjeru

Majka Marijana Fridl, vjeroučiteljica u đurđenovačkoj osnovnoj školi, posebno naglašava potrebu za povezanošću župne zajednice sa školom, do čega se u župi sv. Josipa nastoji posebno držati. »Iako na misama viđamo malo djece i mladih, ne trebamo se time demotivirati jer će se uvijek netko priključiti ili se vratiti zajednici. Primjerice, kroz naš je župni zbor u dvadesetak godina njegova rada prošlo stotinjak mladih ljudi. To pokazuje da naša vjera i vjera naše djece nije mrtva nego i dalje živi«, objasnila je vjeroučiteljica Fridl, a istaknula je i nekoliko primjera mladih u razdoblju prije i nakon krizme koji ustraju u redovitom dolasku na mise i ostala župna okupljanja, iako njihovi roditelji nisu pretjerano skloni čestomu odlasku u crkvu. »I da jedno zrno padne na tlo i urodi plodom, sretni smo«, naglasila je optimistično.

»Tužno je da sakramenti, koji su vidljivi znakovi Božje prisutnosti, na neki način postaju prije svega svojevrsna tradicija koja se vrši reda radi«, nadovezao se Antonio Kljajić, koji je u župi sv. Josipa aktivan kao ministrant još od prvih dana nakon prve pričesti, a danas je bogoslov koji se u zagrebačkom sjemeništu priprema za zvanje dijecezanskoga svećenika. »Dijelom je problematično i to što se u javnosti mladima Crkvu stalno predstavlja kao instituciju koja nešto brani. No sami zapravo ne vide da je takvo stajalište, odnosno tzv. sloboda, samo privid, jer su u takvoj vrsti ‘slobode’ svi zapravo zatvoreni«, nastavio je Kljajić. Kako je bogoslovija stradala u potresu, kao i drugi bogoslovi poslan je kući, pa je u vrijeme pandemije koronavirusa pomagao župniku u obredima Velikoga tjedna, a župi je svoje vrijeme nastavio darivati i u ljetnim mjesecima.

»Župa velikoga srca«

Osim kao zaštitnika rada i svih radnika, sv. Josipa vjerski puk poznaje i kao čovjeka otvorena srca. Župa u Đurđenovcu taj primjer slijedi u radu svojega župnoga Caritasa. »Pomažemo starijima koji se nose sa slabijom financijskom situacijom, ali pomažemo i materijalno ugroženim mnogobrojnim obiteljima. Glavne akcije našega Caritasa kreću se oko velikih blagdana, Uskrsa i Božića, kada prodajom kolača prikupljamo sredstva. Od tih sredstava kupujemo namirnice koje su doista potrebne za dom i obitelj. Ne štedimo i ne kupujemo proizvode slabije kvalitete, nego kupujemo ono što bismo kupovali i sebi«, objasnila je dr. Lidija Hodak, po zanimanju mikrobiologinja i voditeljica našičkoga kriznoga stožera za koronavirus. Župni se Caritas redovito skrbi za 12 do 14 materijalno ugroženih obitelji. »Za dobar rad Caritasa trebamo zahvaliti ne samo njegovim članovima, nego i drugim župljanima. Financijska slika mnogih župljana također nije najbolja, no od svih tih malih mirovina i plaća ljudi odvajaju i daruju. Zato pokazuju da je naša župa doista župa velikoga srca«, zaključila je dr. Hodak.

Suprotstavljeni dojmovi o zagrebačkom natpastiru
Iako je osnutkom samostalne župe pod patronatom sv. Josipa učinio dalekosežan potez, predviđajući kakve sve opasnosti nose komunističke ideološke obmane u radničkom gradu, nadbiskup Stepinac u svojem je prvom posjetu u ljeto 1937. godine izazvao suprotstavljene dojmove među Đurđenovčanima. Izvori i dokumenti iz 1930-ih koji se i danas čuvaju u župi svjedoče da su se pripadnici lokalnoga HSS-a protivili svečanomu dočeku, zbog Stepinčeva sudjelovanja na tzv. Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu i navodnih jugoslavenskih nacionalnih stremljenja koje se pripisivalo sudionicima toga bojišta. Zato je doček, umjesto predstavnika političkih vlasti, ugodnim učinila našička organizacija Hrvatske katoličke akcije, koja je ondje osnovana nekoliko godina prije toga. Kada je u siječnju 1939. posjetio Đurđenovac kako bi svečano uveo u djelovanje župnika nove župe sv. Josipa, nadbiskup Stepinac nije prošao pod slavolukom ispred crkve, koji je trebao svečanost učiniti većom. Razlog je bila jugoslavenska trobojnica na njemu, a prema zapisanim svjedočanstvima mještana, Stepinac je tada kazao: »Ispod ovog slavoluka ne prolazim. Ovo je Hrvatska!« Podno slavoluka zagrebački je nadbiskup prošao tek kada je jugoslavenska trobojnica okrenuta, tako da čini hrvatsku crveno-bijelo-plavu zastavu. Tako su i oni Đurđenovčani koji su bili skeptični prema Stepinčevim nacionalnim stremljenjima upoznali natpastira kojega Katolička Crkva slavi kao svojega blaženika i koji je svojim primjerom nakon 1945. godine pokazao da ga samo rijetki mogu nadmašiti u ljubavi prema domovini i hrvatskomu narodu.

IZVORGlas Koncila br. 29/2020.
Prethodni članakVRLO BROJNA, A MALO POZNATA CRKVA Novi siromalabarski svećenici
Sljedeći članakSPOZNAJE USRED KORONAKRIZE Napreduje samo ono društvo koje štiti nemoćne