Na glavnoj prometnici između dvaju najvećih gradova na sjeveru Hrvatske Varaždina i Čakovca, čim se prijeđe most preko Drave, prvo veće mjesto koje pozdravlja putnika u Međimurju jest Nedelišće. U ambijentu prekrasnoga krajolika, bogate prošlosti i tradicije te susretljivih ljudi nižu se uređene okućnice i dvorišta, obrađene oranice, stoljetne šume – osjeća se da je to kraj Hrvatske koji diše »punim« plućima u ekonomskom i razvojnom pogledu. Ali i u duhovnom, jer kako drugačije može biti u općinskom središtu koje je ime dobilo po danu Gospodnjem, kada se ne radi (ne dela), a nedjeljom se i slavi Presveto Trojstvo, kojemu je posvećena nedelišćanska župa.
I Dan općine vezan je uz još jedan blagdan – onaj sv. Vida, jer se uz taj dan povijesno oko crkve u Nedelišću priređivao sajam. Iako se pri ulasku u mjesto prvo primijeti kapelica posvećena Presvetomu Trojstvu, brzo se shvati da ona ne može primiti vjernike po površini i broju najveće općine u Međimurju, pa »dublje« traganje u unutrašnjost dovodi do velike župne crkve – središta župe malo izmaknutoga od samoga središta Nedelišća, gdje su smještene ljekarna, banka, pošta, mnogobrojne trgovine i ugostiteljski objekti…
Župa Nedelišće spominje se u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine kao crkva Svete Trojice, a danas pripada Varaždinskoj biskupiji i dio je Gornjomeđimurskoga dekanata te uz Nedelišće obuhvaća naselja i filijale Pušćine, Dunjkovec, Pretetinec i Slakovec. Od 7639 stanovnika na tom području, njih oko 7 tisuća su vjernici. Na čelo župe prošle je godine u kolovozu došao svećenik koji poštuje dugu tradiciju Crkve i župe, predani pastir Tihomir Ciglar (29) iz Gornjega Ladanja u župi Vinica, koji se četiri godine kao župni vikar u Nedelišću pripremao za preuzimanje župničke službe pa već dobro poznaje i župljane i teren.
»Zavolio sam ovaj kraj i ljude, a i župljani mene. Što god zatrebam, koga god pitam, odazvat će se za pomoć. Mogu se osloniti na laike jer župna zajednica funkcionira kao proširena obitelj, pa svoje župljane i posjećujem prigodno i izvan blagoslova obitelji. Župa u Nedelišću s jedne je strane vrlo lijepa, ali i zahtjevna u smislu mentaliteta jer je jako bio prisutan ateizam i to se osjeća do danas u smislu dolaska na misu. Župa ima oko 7 tisuća vjernika, a na nedjeljne mise – dvije u župnoj crkvi te dvije u filijalama – dođe 700-tinjak ljudi, što je 10 posto. No među njima ima istinskih vjernika koji traže Boga u Crkvi kao zajednici, mnoge mlade obitelji počele su dolaziti na misu i djecu su upisale u zbor djece i mladih, tako da su ljudi otvoreni pozitivnim stranama koje donosi današnji pastoral«, govori mladi svećenik Ciglar, koji nosi reverendu i biret jer želi i prema vanjskim simbolima biti prepoznat kao svećenik u društvu. Sa svećeničkim znakom odlazi i u poštu, trgovinu…
U župi je 2018. godine bilo 48 krštenja, 70 umrlih, a 13 parova je vjenčano. Prvopričesnika i krizmanika svake je godine konstantno – sedamdesetak. Prošle je godine kao župnik aktivno djelovao Nikola Samodol, svećenik rodom iz Šibenika koji ima pravo služiti misu i na bizantsko-slavenskom obredu te je bio duhovnik sjemeništa Križevačke eparhije. Proslavivši pedesetu obljetnicu ređenja u kolovozu, otišao je u zasluženu mirovinu, ali je još uvijek ostao u Nedelišću pomagati novomu župniku. Mnogi vjernici spominju njegov doprinos: od obnove župnoga dvora i tornja crkve, nabave orgulja, obnove fasade na crkvi do uređenja parkirališta, pastoralne dvorane i gospodarskih zgrada. Njegovim je putom nastavio i nasljednik župnik Ciglar, koji je bio njegov 10. kapelan u Nedelišću, a kako svjedoči – drago mu je da je ostao na župi, lijepo surađuju i zahvalan je jer je od njega puno naučio.
»Što se tiče pastoralnoga rada, nesklon sam određenomu modelu, nego sam otvoren poticaju Duha Svetoga, on oduvijek djeluje u povijesti Crkve, pa nastojim kombinirati. Tradicija Crkve prebogata je da bismo tu riznicu zapostavili, stoga sam prošle godine odlučio obnoviti i pokrenuti pučke misije koje su vodili franjevci konventualci, i redoviti vjernici bili su zadovoljni i doživjeli su tu ponudu kao snažnu duhovnu hranu. Treba njegovati te tradicijske stvari u Crkvi«, govori župnik Ciglar, a te njegove riječi potvrđuju liturgijska slavlja. Drži se do ljepote liturgije, a tu posebnu ulogu ima i đakon koji je najesen stigao u župu – Mislav Mikac iz Jalžabeta. Žele da crkva bude kuća Božja i da je Bog u središtu crkve – ne cvijeće, ne pjevanje, ne svećenik…
Prvi župnikov suradnik je zvonar Vlado Pokrivač (63) koji tu dužnost vrši već 17 godina, otkako je »prisilno« otišao u mirovinu nakon propadanja velikoga međimurskoga građevinarskoga giganta koji je na burzu poslao više tisuća radnika. »Budući da sam crkveno odgojen i cijela familija mi je bila vezana uz crkvu, i sam sam još od 1977. pomagao u župi, ali sam posljednjih 17 godina zvonar i brinem se o crkvi, farofu, gospodarskim zgradama i okolišu crkve. Pomažu i drugi vjernici kada su veći poslovi – proljetno čišćenje, pripreme za proslavu proštenja. I moja supruga uređuje crkvu, još dok je bila curica od 10 godina pomagala je mami, a sada je moja desna i lijeva ruka te pjeva u župnom zboru«, govori Pokrivač, koji se priženio u Nedelišće, a rodom je iz Novoga Sela na Dravi. Iako je crkva »izvučena« s glavne ceste te je na velikoj površini, već se i oko nje počelo graditi – pa nam zvonar pojašnjava da su crkvu sada okružile novoizgrađene stambene jedinice te športski centar.
Među vjernicima na koje se župnik oslanja i članovi su ekonomskoga vijeća, a njih predstavlja Dragan Novak (52). »Tu sam rođen, odavde imam ženu, tu sam kuću napravio i iz Nedelišća ne idem nikamo – definitivno je najljepši kraj za život. Ljudi većinom gravitiraju Čakovcu za posao, iako se i samo Nedelišće dosta razvilo, mnogo je obrtnika i poslovnih ljudi koji mogu dati posao. Stereotip je da je ovdje bogat kraj, ima dovoljno za normalno funkcioniranje, ali istina je da se nije iselilo toliko ljudi u odnosu na druge hrvatske krajeve«, ističe prometnik vlakova zaposlen na Hrvatskim željeznicama te kaže da svojim prijedlozima i savjetima pomažu župniku u izgradnji, adaptaciji i uređenju župnih objekata. A situacija je po tom pitanju dobra – i župna crkva i sve filijalne kapele u dobrom su stanju, lijepo su uređene, a u župi mogu računati i na financijsku potporu županije i općine – nije sve samo na župljanima. A župljani su posebno ponosni na najvrjedniji detalj u župnoj crkvi – kustodiju visoku 6 metara, majstorsko djelo nepoznatoga kasnogotičkoga kamenorezbara iz 16. stoljeća.
Aktivna u Caritasu je i Bernarda Buhanec (64), koja dolazi i na novopokrenute susrete biblijske skupine. Oni se održavaju jednom mjesečno i odazivaju se oni koji žele produbiti vlastitu vjeru proučavajući Sveto pismo na egzegetski način i uz teološko tumačenje. »Dolazim da nešto više saznam o našoj vjeri, ali i radi druženja. Drago mi je da se to nudi u našoj župi. Vjernica sam odmalena, još su moji roditelji uzimali Glas Koncila od prvoga broja, a kada više nisu mogli čitati, onda sam ja preuzela – jer je i to prilika za informiranje i duhovni rast.« Udovica je rodom iz Nedelišća. Bila je zaposlena u MTČ-u. Redovito svakoga dana dolazi na misu u župnu crkvu. Svjedoči i da se moli krunica, a u svibnju i listopadu to je posebno svečano uz pjevanje litanija.
O pjevanju u župi Presvetoga Trojstva brine se iskusni Vlado Mihaljević (65), već 22 godine orguljaš u Nedelišću, ali i kantor u više od 10 međimurskih župa. Rodom je iz Male Subotice, po struci profesor književnosti, živi u Čakovcu. »Kantor sam već 50 godina, od malih nogu. Dolazim iz kantorske familije. Kantorstvo je u obitelji neprekinuto već više od 100 godina, pa to uđe u krv. Moj sin svira, brat također, a usto je i restaurator orgulja, tako da nema bojazni za budućnost. Naš je zbor u Nedelišću postigao dosta toga: kao prvi Međimurci sudjelovali smo na manifestaciji ‘Pasionska baština’, snimali smo crkvenu glazbu kroz godinu i izdali četiri nosača zvuka.« Svira na prvoj nedjeljnoj jutarnjoj misi u župnoj crkvi, a na drugoj se pridruži i zbor koji ima 20-ak pjevača. Sretni su što su prije nekoliko godina ugradili orgulje koje su stigle iz Regensburga, a ranije su svirali na harmoniju i sintesajzeru. »Interes za glazbu postoji, dobar je potez da se ponovno oformio dječji i mladi zbor. Mlade treba na novi, drugačiji način privući sakralnoj glazbi«, napominje Mihaljević.
Oba zbora – i mješoviti i dječji – pjevaju zajedno na istoj nedjeljnoj misi, naizmjence: stalne dijelove mise pjevaju stariji pjevači, a ostale pjesme dječji. Vođenje dječjega zbora – koji je obnovio svoje djelovanje ove pastoralne godine na župnikovu inicijativu – povjereno je Ivi Novak (37). »Nije tako teško počinjati stvarati ispočetka. Djeca su se dobro odazvala, oni koji vole pjevati dolaze, ima ih dovoljno i lijepo je s njima raditi. Imamo 2-3 gitare, a 20-ak djece dolazi redovito na probe i mise. Na misi nam se zna priključiti još poneko dijete.« U župi je od 2008. godine, a zaposlena je u čakovečkoj ekonomskoj školi, gdje je i prije živjela. Kaže da bi Nedelišće zasigurno – zbog broja stanovnika, razvijenosti infrastrukture, gospodarske zone – bilo samostalan grad da nije tako blizu Čakovca. Naime, dijeli ih samo jedan nadvožnjak. Predstavnica mladih, osnovnoškolka Ana Delost (14) zajedno sa sestrama Barbarom i Martom pjeva u zboru, a kaže da se mladi uključuju i u društveni život – u mažoretkinje i folklorna društva, ali i športske aktivnosti.
Ljepoti liturgije pridonosi i ministrantska zajednica koja se poput »ranoranioca« okuplja subotom na svojim susretima od 7.30 do 9 sati. Dolaze na misu, a nakon toga imaju susret u pastoralnoj dvorani koji vode njihovi voditelji Luka Treska i David Kovačić. Ministranti kažu da su se navikli na taj ritam i dobro im je što im onda ostane vremena za njihove aktivnosti ili učenje. »Tradicija je da ministranti postaju nakon prve pričesti pa ima mnogo onih koji idu u srednju školu, na fakultet ili su već zaposleni. Najstariji ministrant iz Pretetinca otišao je nedavno u Irsku na doktorski studij iz područja kemijskoga inženjerstva – ali od djetinjstva do nedavno je ministrirao«, napominje župnik Ciglar i dodaje da su iz župe dva živuća svećenika (dr. Karlo Šimek iz Pušćina i Josip Pivar) i tri redovnice (sestre Damira Pergar, Dinka Kovačić i Jelena Oreški). Župnik svjedoči i da župljani vole hodočastiti – tradicionalno odlaze Majci Božjoj Bistričkoj, u Ludbreg u svetište Predragocjene Krvi Kristove i na Trsat s dva autobusa, a povodom pučkih misija prošle su godine prvi put išli Majci Božjoj Jeruzalemskoj na Trški vrh.
Rođen u Dunjkovcu, župljanin Franjo Cimerman (66) sjeća se izgradnje tamošnje kapele sv. Josipa Radnika. »Iako je bio snažan utjecaj komunizma i ateističkih aktivnosti na ovim prostorima, ljudi ipak imaju osjećaj za vjeru, što je posebno došlo do izražaja izgradnjama kapelica i crkava u Pušćinama i Dunjkovcu – dislociranim mjestima. Time je u posljednjih 35-40 godina bitno porastao vjernički aktivitet. Izgrađenost i bolja infrastruktura bitno su utjecali na porast duhovnoga života u ovom kraju, a osamostaljenjem Hrvatske više je ljudi počelo drukčije razmišljati i vjerski sadržaji postali su ljudima prihvatljiviji. Imali smo dobre svećenike i danas ga imamo, to je značajna stvar«, govori Cimerman, ekonomist po struci, koji se sjeća kako je nedjeljom kao dječak išao uskim putom od Dunjkovca do Nedelišća i župne crkve. Tada ih je, kako kaže, bilo 10-15, a danas ih je više od stotinu.
Dvadeset i pet godina nakon lurdskih ukazanja jedno od prvih mjesta u hrvatskim krajevima gdje se počela štovati Majka Božja Lurdska jest upravo Nedelišće. Prvi je i najstariji kip Gospe Lurdske u Hrvatskoj nabavio 1883. godine tadašnji nedelišćanski župnik Ignacije Szele s kapelanom Felixom Berkom, a kako pokazuju povijesni spisi, dopremljen je iz Pariškoga umjetničkoga zavoda te je koštao 100 forinta. I današnji župljani povezani su s tom pobožnošću – mole se pred kipom smještenim u kapeli kraj kora, u izdubljenoj stijeni u obliku špilje, a svake godine za blagdan 11. veljače – kada se prisjećaju ukazanja neukoj i siromašnoj djevojčici sv. Bernardici – pripremaju se devetnicom koja započinje na Svijećnicu.
