Kad je u duhu ideje prosvijećenoga apsolutizma austrijska carica Marija Terezija osnovala šezdesetih godina 18. stoljeća Hrvatsko kraljevsko vijeće, prvu modernu hrvatsku vladu, zbog geografskoga, političkoga i kulturnoga značaja kao njegovo središte izabrala je grad Varaždin. Grad je 1776. zahvatio strašan požar pa je Vijeće premješteno u Zagreb, koji se otada nametnuo kao glavni grad Hrvatske. No strašni požar nije bio jedina pošast koja je u osam stoljeća povijesti Varaždina prijetila njegovim stanovnicima. Od 15. do 18. stoljeća grad je bio pod ugrozom turskih napada, a u drugoj polovici 17. stoljeća Varaždince je ugrozila i pošast kuge, koja je iz Štajerske, nakon što je uzela mnoge živote u Grazu i Ptuju, došla i u Hrvatsko zagorje i u naselja u okolici Varaždina.
U tim zbivanjima započinje povijest župe sv. Fabijana i Sebastijana. Kako kuga ne bi doprla u grad, gradsko je vijeće odlučilo o vlastitim troškovima osamdesetih godina 17. stoljeća podići zavjetnu kapelicu svetcima mučenicima i zaštitnicima od te strašne pošasti. Izgradnjom kapelice posvećene sv. Fabijanu i Sebastijanu dvojica su se svetaca, koji su živjeli i stradali u vrijeme kada je u Rimskom Carstvu kršćanstvo još bilo nezakonita pojava i povod za progon, ukorijenili na sjeverozapadom dijelu hrvatskoga baroknoga dragulja, u današnjoj Optujskoj ulici. Moderna povijest župe sv. Fabijana i Sebastijana započinje krajem sedamdesetih godina 20. st. U to je vrijeme Varaždin bilježio snažan demografski rast, posebno u sjeverozapadnom dijelu u kojem su počele nicati brojne obiteljske kuće. Dakako, to je nametnulo i nove organizacijske i pastoralne izazove za župu sv. Nikole koja je već sredinom sedamdesetih obuhvaćala oko 25 000 vjernika. Odlukom zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića izdvajanjem od župe sv. Nikole osnovana je župa sv. Fabijana i Sebastijana 30. studenoga 1979. No s vremenom je i malena crkva sv. Fabijana i Sebastijana postala premala pa je početkom devedesetih donesena odluka o gradnji crkve Dobroga Pastira koja je danas središte župe. Gradnja i uređivanje interijera crkve – koju danas posebno krase reljefi postaja križnoga puta i prostran oltar koji štiti desetak metara visok reljef Dobroga Pastira i zaštitnika župe sv. Fabijana i Sebastijana – trajala je gotovo 15 godina. Novu je crkvu na Hallerovoj aleji svečano posvetio varaždinski biskup Josip Mrzljak 2007. godine o obljetnici osnutka župe sv. Fabijana i Sebastijana. U župnoj se crkvi Dobroga Pastira slave večernje mise svakim radnim danom, a nedjeljom dvije ujutro i jedna večernja. Tijekom godine u župi se u prosjeku krsti između 30 i 40 djece, a sprovoda je nešto više jer, ovisno o pojedinoj godini, oni mogu prijeći i brojku od 50 umrlih. Vjenčanja je u prosjeku između 15 i 20, a broj prvopričesnika i krizmanika sličan je broju krštenja, između 30 i 40 godišnje.
Sjeme žive vjere urodilo je prvim plodovima još prije službenoga osnutka župe 1979. jer su se u malenoj, staroj i vlažnoj kapelici već okupljali mladi koji su svojim glasovima, gitarama i drugim instrumentima činili jezgru oko koje se okupljala buduća župna zajednica. U njoj i danas mladi i glazba čine temeljne stupove njezina identiteta. Toga se prisjetio Mladen Lukavečki, koji je u župi aktivan od djetinjstva. Danas kao otac i muž osim pjevanja i sviranja pridonosi i u drugim stvarnostima svoje župe, zajedno sa svojom suprugom vjeroučiteljicom Aleksandrom. Dorotea Ilčić, također glazbeno aktivna u župi od svoga djetinjstva, profesorica je solopjevanja i voditeljica župnoga zbora koji još uvijek svojim talentima uključuje druge župljane u otajstva kršćanske vjere. »Nastojimo se sastajati redovito svakoga tjedna i uvježbavati višeglasno pjevanje. Naša je uloga da svojim pjevanjem zbor ne bude nekakva izdvojena cjelina, nego da na misnim slavljima uključimo i druge župljane u slavljenje Isusa. Poticajno je što je jedna od karakteristika naše župe da cijela crkva uvijek sudjeluje u pjevanju. Naša župa doista je raspjevana zajednica. To čini našu župu posebno živom«, kazala je voditeljica Ilčić, a osim toga jedan je od motiva zbora da i zborskim pjevanjem u župnoj zajednici njeguje i očuva tradiciju duhovnih napjeva.
Kroz mlade koji su glazbom svjedočili vjeru u vremenima komunizma, koji je bio jednako nesklon kršćanima kao i car Dioklecijan, na poseban su način od osnutka župe živjela dvojica upornih svetaca mučenika. No jednako kao i prije i u ovom je vremenu potreban zagovor te dvojice svetaca mučenika jer je i danas kršćanstvo suočeno s brojnim modernim dioklecijanima koji se u nekim dijelovima svijeta još ogledaju u progonima, ubojstvima i sužanjstvima kršćana, a u drugim je dijelovima, u tzv. modernom i razvijenom svijetu, nesklonost prema kršćanstvu izražena na brojne prikrivene načine. Te prikrivene okove danas donose suvremeni lažni proroci, suvremeni vuci grabežljivci odjeveni u ovčja odijela čiji su plodovi vidljivi u degradaciji svega što se smatra povezanim s kršćanstvom, posebice vrijednosti braka, obitelji i odgoja budućih naraštaja u duhu vjere.
Da su te opasnosti prisutne posebno kod mladih, primjećuje Aleksandra Lukavečki, koja je u župi zajedno sa suprugom Mladenom posebno angažirana oko zajednice bračnih susreta i pripreme zaručnika za sakrament braka. »U našoj župi želimo posebnu pozornost dati mladima i pastoralu braka i obitelji. Naime, obitelj je važna za zdrave temelje braka od njegovih početaka jer sve dobro uvijek potječe iz obitelji budućih supružnika. Ako su roditelji bili iskreni svjedoci vjere i svjedoci pravoga kršćanskoga braka, izvjesno je da će se i njihova djeca voditi takvim primjerom i vjerovati u uzvišene vrijednosti braka. Ako budući supružnici zbog različitih okolnosti nisu imali pred sobom takve primjere dobroga braka, tendencija je da su skloniji i nekim liberalnim konceptima braka. Danas se često čuje da sakrament braka nije potreban, da je dovoljno živjeti u različitim izvanbračnim zajednicama ili slobodnim vezama. Sklapa se i manji broj kršćanskih brakova. Taj pritisak nerijetko dolazi iz medija, iz društva općenito, pa i iz Europe. No iz svakodnevnoga angažmana vidimo da su mladi koji se odluče na kršćanski brak zreliji i u tome uspješniji«, objasnila je Aleksandra Lukavečki, koja kao vjeroučiteljica radi 29 godina, a zadnjih je godina zaposlena i na pola radnoga vremena u Varaždinskoj biskupiji.
Od činjenice da su suvremeni dioklecijani na različite načine prisutni u svakodnevici u koju su i oni uronjeni ne prežu ni mladi župljani. »Živimo u svijetu u kojem se vrijednosti u koje mi vjerujemo nastoje omalovažiti. Iako se čini da danas živimo živote koji su lagodniji i udobniji nego u nekoj daljoj prošlosti, ipak je teško svjedočiti iskrenu katoličku vjeru. No to nije izgovor koji bi nas trebao obeshrabriti«, objašnjava Luka Ilčić, 18-godišnji maturant koji je u župi aktivan kao ministrant od prve pričesti, a sudjeluje i u aktivnostima katoličkih skauta, po kojima je ta župa posebno poznata. »Lakše je svjedočiti vjeru kad je mladi vjernik povezan s nekim crkvenim zajednicama, kao što su ministranti ili katolički skauti. Tako uvijek znamo da iza nas stoji jedna ekipa kao potpora«, dodao je Ilčić, koji se osvrnuo i na pitanje koje se u Hrvatskoj zadnjih godina nameće brojnim njegovim vršnjacima i predstavlja kao nešto pozitivno, a to je problem iseljavanja. »Zasigurno nemam dojam da je bolje u nekoj stranoj zemlji. Ne promišljam o odlasku u inozemstvo, a takav potez smatram opravdanim tek kada su neke obitelji ili pojedinci materijalno toliko ugroženi pa su doslovce prisiljeni otići trbuhom za kruhom. Mnogi često misle da će u inozemstvu steći više novca i da to automatski znači bolji život. Ipak, smatram da stvari tako ne funkcioniraju. Važno je ostati ondje gdje se može služiti svomu društvu i zajednici. To je ono što čovjeka uistinu treba ispunjavati, a za ostalo će se pobrinuti Bog«, rekao je Ilčić.
Poimanje dobroga života koji mladima nameću društvo i mediji s onim što nudi kršćanstvo usporedio je Damjan Klemenčić, koji u župi vodi odred katoličkih skauta. Kazao je da je i u njegovoj župi bilo prisutno iseljavanje među mladima, no smatra da je u tome u nekim slučajevima bio vidljiv i društveni trend koji konstantno nameće začarani krug povođenja za zaradom i materijalnim. »Trebamo zato promisliti o tome što je to bogatstvo? Imati mir i biti ‘na zemlji’ ili raditi, raditi i još raditi da bi čovjek stekao nešto materijalno? No što onda? Hoće li čovjek uistinu biti sretan s materijalnim izobiljem ako je duhovno isprazan? Uzmimo za primjer Afriku. Ne vjerujem da ljudi ondje, unatoč siromaštvu i neimaštini, imaju manji indeks sreće nego stanovnici razvijenijih dijelova svijeta«, naglasio je Klemenčić i dodao: »Borba je možda preteška riječ za probleme s kojima se u svakodnevnom životu općenito susrećemo kao mladi ljudi. Ako čovjek pristaje uz vrjednote kršćanstva, to sa sobom donosi i mir. O tome i nije potrebno detaljno pričati, nego je dovoljno vidjeti radost kojom su zaneseni mnogi mladi angažirani u Crkvi. Ta je radost dar od Boga i s njom je lakše proći kroz životne izazove. Zato volim kazati da smo mi katolici hedonisti – hedonisti raja na zemlji i izgaranja za Boga i kršćanske vrijednosti ovdje, na ovom svijetu. Dakle, ne radimo nešto zbog nekoga janjeta koje će se okretati u raju, nego zato što nam u angažmanu u Crkvi Bog daje radost, mir i ispunjenost. Na našim životnim putovima ima križeva, ali oni nisu daleki i apstraktni, nego nas izgrađuju i u njima vidimo Isusa. Zato je veći problem duhovno, a ne materijalno siromaštvo.«
U župi djeluju i dvije časne sestre Družbe sestara milosrdnica s. Benjamina Šmuc i s. Ignacija Muža. S. Benjamina predaje vjeronauk u varaždinskoj IV. osnovnoj školi i drži vjeronauk za prvopričesnike. U raznim župama djelovala je još od 1983. godine. Uspoređujući svoj rad s mladima u »preddigitalnom« dobu s radom u suvremenim okolnostima, kaže da su primjetne mnoge razlike. »Danas mladi općenito imaju premalo vremena. Oni su jednostavno prezaokupljeni medijima, internetom i svime što on nosi. Primjećujem da današnja djeca sve teže usmeno komuniciraju do te mjere da, primjerice, čitanje dviju rečenica počinje biti problem. Prije su to bez problema radila djeca u drugom razredu osnovne škole, a danas se s time muče i neki osmaši. Također, primjetno je da posljednjih godina sve više djece mora ići k logopedu zbog različitih govornih poteškoća. Osjećam da je sve to posljedica toga što nam danas nedostaje neposredne komunikacije. Mladi su, počevši od djetinjstva, sve više okrenuti sami sebi, bez komuniciranja s roditeljima i obitelji. Previše je komunikacije koja je posredovana medijima, a premalo neposrednoga kontakta između čovjeka i čovjeka. Ponekad se pitam imaju li neki mladi uopće potrebu za neposrednom komunikacijom s drugima ili im je dovoljno da ono što žele reći natipkaju u poruci preko mobitela«, kazala je s. Benjamina. Ona smatra da tehnologija ne treba biti bauk, nego da se treba njome pametnije koristiti. »Treba raspravljati i u kojoj je dobi nešto korisno i primjenjivo. Od medija i tehnologije ne smijemo bježati, oni zasigurno imaju svoju svrhu ako se rabe na dobar način. No nije sve primjenjivo za svaku dob.« Kao poseban izazov koji donosi modernost s. Benjamina istaknula je slabljenje spona između najmlađih i najstarijih članova društva, koje su prije bile daleko čvršće jer su djedovi i bake imali važnu ulogu u brizi i odgoju mladih. »Mlade obitelji sve se više drže same za sebe, a kad djedovi i bake ostare, nitko nema vremena za skrb o njima jer su svi prezaposleni pa ih se smješta u staračke domove. Veza mladih i starih obostrano je korisna: stariji imaju iskustvo, a mladi imaju snagu. I mladi imaju svoja znanja kojima mogu olakšati život starijima. Jedan od primjera može biti kad unučad uči bake i djedove kako se ispravno koristiti mobitelom. Dakle, takva spona sve više slabi, a očite su njezine prednosti«, rekla je s. Benjamina i dodala da je u tom nedostatku prilika i za snažniji angažman Crkve na tom polju.
Župnik Josip Đurin u župi sv. Fabijana i Sebastijana služi tri godine. Drugi je župnik otkako je župa osnovana, a u njoj je dugi niz godina služio župnik Mijo Horvat, koji i danas, iako u mirovini, pomaže koliko može u župi. Kao jedno od ograničenja u ostvarivanju što neposrednijega doticaja sa župljanima župnik Đurin ističe nedostatak prostora jer je prostorija za okupljanje u sklopu crkve Dobroga Pastira mala i može primiti dvadesetak ljudi. U takvim okolnostima nastoji što je više moguće iskoristiti vrijeme neposredno nakon misnih slavlja da barem zastane i popriča sa župljanima dok su ispred crkve.
»Želim graditi župu koja će biti ne samo mjesto gdje će se vjernici okupljati za misna slavlja, nego i mjesto prema kojemu će oni osjećati svoju pripadnost i kao mjesto u kojem će olakšati križeve s kojima se susreću u životu. Želim svojim primjerom pokazati da je meni vjera snaga, nešto što me u cijelosti ispunjava, a ne posao koji odrađujem. To svjedočanstvo želim prenijeti i na svoje župljane. Danas ljudi općenito prečesto smatraju da je nešto što pripada materijalnomu ono po čemu bismo trebali biti prepoznatljivi. No naša vrijednost treba biti u tome da smo prepoznati kao kršćani, što smo postali po našem krštenju. Možemo padati u grijeh, udaljiti se od Boga, no uvijek smo njegovi i uvijek nas čeka. Evanđelje želi maknuti grijeh i pokazati nam pravu vrijednost. Vjeru treba svjedočiti bez straha i bez srama«, govori župnik Đurin.
»Biti dosljedan vjernik ne znači da ćemo u životu biti izuzeti od nekih poteškoća – i Isus je imao poteškoće na svom putu, ali ih je sve prihvatio. U svakodnevnom svećeničkom poslanju osjećam da je to poruka koju je vjernicima najteže ugraditi. Tu su dakako i osporavanja u brojnim medijima koji pitaju zašto postoje ratovi i neimaština ako je Bog dobar i otac svih ljudi. No prvi kojemu je Bog dao teret bio je njegov Sin. Njemu je dao križ, pljuvanja, bičevanja i neprihvaćanje u vlastitom zavičaju. To je svjedočanstvo koje želim ugraditi u naše vjernike: biti vjernik svaki dan i u svakom trenutku, a ne samo tijekom mise. Treba svjedočiti stalno u životu i prihvatiti da kao kršćani imamo svoju vrijednost«, objasnio je župnik Đurin, koji osim toga kao dio svoga poslanja u župi sv. Fabijana i Sebastijana vidi i poticanje duhovnih zvanja. »U 40 godina svoga postojanja naša župa dosad nije imala ni jedno duhovno ili redovničko zvanje. To je možda i jedna od zadaća svakoga župnika, da u svojoj župi uzdigne jednoga nasljednika. Puno molimo u župi za duhovna zvanja, dovodimo sjemeništarce i redovnike da iznesu svoje svjedočanstvo. Nadam da će se uskoro pojaviti netko tko će se odvažiti na duhovno zvanje i probiti led drugima koji možda o tome razmišljaju.«
Blizina Slovenije, a posebno Austrije i Njemačke, može potaknuti mnoge Varaždince da pokušaju osigurati egzistenciju u nekoj od tih zemalja. No socijalna slika župe i grada Varaždina ipak je pozitivna, objašnjava Marko Kolarek, koji u župi ministrira od 1994. godine, a s vremenom se u skladu sa svojom naobrazbom i završenim Ekonomskim fakultetom angažirao i u župnom ekonomskom vijeću. »U Varaždinu općenito djeluje dovoljno lokalnih grana gospodarstva koje njegovim stanovnicima mogu osigurati pristojnu egzistenciju. I u našoj je župi naravno bilo slučajeva iseljavanja. No učestalije je da jedan član obitelji ode na privremeni rad pa se obitelj okuplja redovito vikendima. Neki pak odlaze na daljnje obrazovanje u neku susjednu zemlju EU-a pa im se ondje i otvore neke prilike za zaposlenje. No primjetno je da je ipak još čvršća veza između Varaždina i Zagreba pa oni koji ne pronalaze posao u svom gradu češće putuju u Zagreb. Držimo se i ne damo se«, objasnio je Kolarek.
