Pokušaj opisivanja teološko-pastoralnoga habitusa novoga pape Lava XIV. istodobno je lagan i težak posao. Lagan zato što je sam Sveti Otac u svojim istupima već dao temeljne obrise svojega razumijevanja vjere, Crkve i papinske službe. A težak zato što je prije izbora za papu (nad)biskup i kardinal Robert Francis Prevost imao malo javnih istupa. Kao biskup Chiclaya u Peruu medijima nije bio toliko zanimljiv, a kad je postao pročelnik Dikasterija za biskupe, rijetko je javno istupao. Možda je ta diskretnost bila povezana s osjetljivom naravlju te službe. S druge strane nekoliko pojedinosti otkriva da je papa Franjo u (nad)biskupa Prevosta imao veliko povjerenje. U siječnju 2023. biskup Prevost došao je u Vatikan kako bi preuzeo službu pročelnika Dikasterija za biskupe i predsjednika Papinske komisije za Latinsku Ameriku, a već u rujnu te godine Franjo ga je učinio kardinalom. Nakon toga imenovan je članom čak sedam dikasterija te Papinske komisije za Državu Grad Vatikan. U veljači ove godine papa Franjo ga je promaknuo u red kardinala biskupa.
Čini se da je papa Lav XIV. svoj papinski program najavio u prvoj prigodi koja mu se pružila. »’Ti si Krist, Sin Boga živoga!’ Tim riječima Petar… zajedno s drugim učenicima… izražava u sažetku baštinu koju Crkva već dvije tisuće godina, po apostolskom nasljeđu, čuva, produbljuje i prenosi«, rekao je novi papa na prvoj misi koju je kao Prvosvećenik slavio s kardinalima u Sikstinskoj kapeli, dan nakon izbora. Ako se ozbiljno uzme svaka od riječi Petrove vjeroispovijesti, vjernici znadu da se evanđelje kao Božja radosna poruka čovječanstvu po Isusu Kristu bezuvjetno tiče svakoga čovjeka.
Presudno je to za sliku Crkve kakvu ima pred očima Lav XIV. Misionarski Božji narod – možda bi to bila dobra najsažetija formulacija koja odražava to viđenje. Izrijekom je u govoru Kardinalskomu zboru, s kojim se susreo dva dana nakon izbora, novi papa iznio svoje temeljne koordinate: »Želio bih da zajedno, danas, obnovimo svoje potpuno pristajanje, na tom putu, uz put kojim univerzalna Crkva već desetljećima prolazi na tragu Drugoga vatikanskoga koncila. Papa Franjo na nj je podsjetio te je učiteljski aktualizirao njegove sadržaje u apostolskoj pobudnici ‘Evangelii gaudium’, od koje želim istaknuti neke temeljne instance: povratak prvenstvu Krista u navještaju; misionarsko obraćenje čitave kršćanske zajednice; rast u kolegijalnosti i sinodnosti; pozornost za ‘sensus fidei’ (osjećaj vjere), posebno u njegovim najvlastitijim i najinkluzivnijim oblicima, kao što su pučka pobožnost; skrb u ljubavi za posljednje i odbačene; odvažni i pouzdanjem ispunjeni dijalog sa suvremenim svijetom u njegovim različitim sastavnicama i stvarnostima.« Lav XIV. ne krije da suštinski želi nastaviti put koji je zacrtao njegov prethodnik. U istom je govoru »dragocjenom baštinom« nazvao »njegov stil potpune predanosti u služenju i trijeznu usredotočenost u životu na bitno…«.
Duboka vjera u Crkvu kao otajstvo
Dragocjene su, da bi se razumjelo kako novi papa vidi Crkvu, riječi koje je kao kardinal izgovorio za središnji dnevnik nacionalne talijanske televizije, a na njih je, kad je postao Papa, podsjetila Talijanska novinska agencija (AGI): »Mislim da danas glas Crkve, njezino svjedočanstvo – ne Crkve kao institucije, nego Crkve koja se živi kao zajedništvo vjernika, mučenika, s prisutnošću i svjedočenjem muškaraca i žena koji daju svoj život, mnogo puta u okolnostima nasilja, rata, sukoba – nudi veliku nadu svijetu. Nažalost, nemaju svi želje, otvorenih očiju da bi slušali tu poruku. To je veliki izazov Crkve. Previše smo puta dopustili – kako bih to rekao? – da Crkva postane institucija, u svojim dijelovima ili u cjelini. Netko pod tim razumije Vatikan, Svetu Stolicu. Ona ima institucionalnih dimenzija, no to nije srce onoga što jest i što treba biti Crkva.«
U tom svjetlu duboke vjere u otajstvo Crkve, koja je izravni plod vjere u »Krista, Sina Boga živoga« čiji Duh djeluje u srcima vjernika, treba čitati poruku iz govora kardinalima: »Ona je (Crkva) krilo iz kojega smo i mi rođeni te je istodobno i stado, njiva koja nam je dana kako bismo se o njoj skrbili i kako bismo je obrađivali, hranili je sakramentima spasenja i oplođivali je sjemenom Riječi tako da ona, postojana u slozi i oduševljena u poslanju, hodi kao što su to činili Izraelci u pustinji, u sjeni oblaka i u svjetlu Božjega ognja.«
Profinjenošću i riječju podsjeća na Pavla VI.
Izrijekom je novi papa pojasnio da se kod izbora imena »prije svega« nadahnuo glasovitom enciklikom »Rerum novarum« Lava XIII., u želji da Crkva s blagom svojega socijalnoga nauka »odgovori na još jednu industrijsku revoluciju i razvoj umjetne inteligencije, koji sa sobom nose nove izazove za obranu ljudskoga dostojanstva, pravednosti i rada«.
Osim što zračenjem nekom ljudskom profinjenošću, a pomalo i na mahove pjesničkom blago podsjeća na Pavla VI., papa Lav XIV. u spomenutom je govoru kardinalima, na završetku, i citirao svojega prethodnika: »Neka po svem svijetu prođe kao neki veliki plamen vjere i ljubavi koji će zapaliti sve ljude dobre volje, obasjati putove uzajamne suradnje te privući na čovječanstvo, još i uvijek, obilje blizina Božjih, bez čije pomoći ništa nije vrijedno, ništa sveto.«
Uza sve isticanje kontinuiteta s papom Franjom i izražavanje poštovanja prema svojemu prethodniku, a i svojevrsnoga pritiska javnosti da bude blizak ljudima i jednostavan kao i Franjo, papa Lav XIV. je već svojom prvom pojavom, povratkom tradiciji kad je riječ o papinskom ruhu i pozdravu, pokazao da je Crkva dobila novoga papu. I uza svu želju da Crkva bude blizu problemima svijeta, u propovijedi na prvoj papinskoj misi s kardinalima dao je do znanja da je svjestan stanja u kojem Kristovi vjernici u svijetu bivaju »ismijavani, osporavani, prezirani ili u najboljem slučaju podnošeni i sažalijevani«. A čak i mnogi koji se nazivaju kršćanima simpatiziraju Isusa kao čovjeka te idu za njim »dok to mogu činiti bez prevelikih rizika i neugodnosti«. No unatoč svemu, u tom i takvom svijetu treba naviještati Isusa kao »Krista, Sina Boga živoga«.
Bez patetike i bez straha
Zapanjuje ljudska prirodnost s kojom novi papa prihvaća svoju službu: zahvalnost onima koji su mu je povjerili bez nepotrebne patetike i svijest o vlastitim odgovornostima i ograničenjima bez straha. »Vi ste me pozvali da nosim ovaj križ, i da budem blagoslovljen poslanjem«, poručio je kardinalima koji su ga izabrali. Plod je to razumijevanja svake njegove dosadašnje službe kao Božjega poziva na koji je pozvan odgovoriti s »da«. Uza sva iskustva – a Robert Prevost uistinu je osobno proživio mnoge dimenzije crkvenoga života služeći kao svećenik i redovnik, kao župnik i kao biskup, među dobrostojećim Amerikancima i siromašnim Peruancima te naposljetku kao voditelj dikasterija koji je, baveći se biskupskim imenovanjima, praktički upoznao čitavu Crkvu – osjeća potrebu za savjetom odozgor. Svrstavanje hodočašća Majci Dobroga Savjeta u Genazzanu među prioritete u prvim danima svoje papinske službe, kao i spominjanje Gospe od Pompeja na dan svojega izbora, svjedoče pak da je Katolička Crkva u papi Lavu XIV. dobila još jednoga marijanskoga papu, što je za mnoge vjernike jamstvo za pouzdanje.
Odlučan kad je (bilo) potrebno
