Zlatna uljanica

Nagrada za promicanje etičkih vrijednosti na filmu

Na Danima hrvatskoga filma – od prvog održavanja 1992. godine, pa do danas – Glas Koncila dodjeljuje nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu.

Organizatori te filmske manifestacije ponudili katoličkom tjedniku da vrednuje tu etičku dimenziju. »Dani hrvatskog filma« tako su omogućili prosudbu filmskih ostvarenja, kakva je u demokratskom svijetu uobičajena, a kod nas moguća tek nakon 1990-ih, a riječ je o doprinosu promicanju etičkih vrijednosti.

»Zlatna uljanica« uz biblijski moto »I reče Bog: Neka bude svjetlo« zamišljena je kao simbol osobitoga, etičkog svjetla u filmskoj umjetnosti – umjetnosti svjetla. Ulje u biblijskoj tradiciji označava izabranost, spoznaju, radost, sredstvo za uljepšanje života.

Uljanica pak, po zamisli dodjelitelja nagrade »Zlatna uljanica«, znak je svjetla koje prolazi iz ulja, tj. izabranosti, spoznaje, radosti i ljepote. Glas Koncila kao dodjelitelj »Zlatne uljanice« zato tom nagradom želi upozoriti na filmsko ostvarenje koje, po ocjeni žirija, bolje i prepoznatljivije od drugih promiče pozitivnu poruku, tj. etičko svjetlo u aktualnom času života.

Popis filmova nagrađenih »Zlatnom uljanicom«:

25. DHF – Radislav Jovanov Gonzo: »Munja«

Pozitivan je to film s lijepom porukom o važnosti međuljudskih odnosa, film koji govori o okrutnom svijetu čistoga i neograničenoga uzimanja svega – od prirodnih resursa do ljudskih sloboda – ali u kojem je lijepo naići na primjer koji potiče na blagoslov davanja i darivanja.

»Prvi maj će Bruni i Ivi biti posebno težak: osim što će oboje morati raditi, netko će im ukrasti bicikl, njihovo jedino prijevozno sredstvo. Ali stvar će spasiti jedan prijevremeno umirovljen susjed koji će tako dati novi smisao nekim starim stvarima.« U dvije rečenice službenoga, »kataloškogs« opisa filma i u 18 minuta trajanja filma stalo je doista puno toga: puno smisla koji nam govori o nekim starim, često zaboravljenim stvarima. Priča je filma jednostavna: Bruni i Ivi netko je ukrao bicikl koji od milja zovu »Munja«. Ne vole javni prijevoz, ne žele se na posao voziti tramvajem, i premda bi nekima izgledalo da je »stvar banalna«, njima je ta krađa velik problem.

No novi – zapravo stari bicikl svoje pokojne žene – daruje im, potpuno neočekivano, njihov stariji, njima čak i pomalo čudan, susjed kojega tek preko toga dara, uz veliko iznenađenje, bolje upoznaju. U njegovim riječima nema puno »puste filozofije«, ali ima puno životne mudrosti i velikodušnosti: što će mu nešto čime se ionako ne koristi niti se zna koristiti? Njegov dar, jednako tako, nije dar koji se daje da bi se nešto dobilo, ali baš zbog toga nalazi i svoje uzdarje: on je njima darovao bicikl, a oni će njega naučiti voziti. Nije li to baš ona evanđeoska »mjera dobra, nabijena, natresena«, koju nam je obećao Isus?

Plašt profita

Pozitivan je to film s lijepom porukom o važnosti međuljudskih odnosa, film koji govori o okrutnom svijetu čistoga i neograničenoga uzimanja svega – od prirodnih resursa do ljudskih sloboda – ali u kojem je lijepo naići na primjer koji potiče na blagoslov davanja i darivanja. »Film ‘Munja’ odlikuje se porukom o važnosti ljudskosti, međuljudskih odnosa i nesebičnom darivanju na koje potiče evanđeosko naučavanje: ‘Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti’ (Lk 6, 38)«, objasnio je žiri Glasa Koncila svoju odluku, dodajući da je nažalost pomalo iznenađujuće koliko je današnji čovjek zaboravio davati. Sve se nekako ogrnulo nekim plaštem profita, želje za zaradom, a ponekad nam se čini kako proračunatost izvire čak i iz svake pružene ruke pomoći i riječi utjehe.

Čovjek se sveo na »faktor u trampi«, postavio je samoga sebe u krute matematičke izračune prihoda i rashoda, »pluseva i minusa« na našim bankovnim računima. Sloboda davanja onima koji ne mogu uzvratiti ustupila je mjesto posuđivanju kreditno sposobnim ljudima koji će moći vratiti veću vrijednost od one koju je tko njima posudio. Kamo je u svemu tome nestala ljudskost, gdje smo se izgubili? Fantastičan je stoga trenutak u filmu kada mladi par u šoku ispituje susjeda misli li on stvarno njima dati svoj bicikl. Davanje iz ljubavi, davanje jer postoji briga za drugoga kao za sebe, nešto je što je današnjemu čovjeku strano. Međutim, tek u potpunoj slobodi davanja može se primiti. Tek nakon što je prihvatio dar, mladi par je shvatio kakvo bogatstvo imaju u tom starom susjedu koji je osjetio njihovu potrebu i reagirao iz čiste ljubavi, a njihov je uzvratni dar zapravo postao – uzdarje koje »ide« uz svaki iskreni i velikodušni dar koji sami rado primimo i rado dajemo.

Sjajno glume

Redatelj filma i dobitnik »Zlatne uljanice« je Radislav Jovanov Gonzo, scenarij je napisala Jasna Žmak, montažu potpisuje Anita Jovanov, kameru Danko Vučinović, oblikovanje zvuka Hrvoje Štefotić, a sjajno glume Jelena Lopatić, Jerko Marčić i Mate Gulin. Producenti filma su Boris T. Matić i Lana Ujdur, produkcija pripada »Propeler filmu«, a koprodukcija »Alka filmu« i Zagrebačkomu filmskomu festivalu. Nagradu je redatelju na završnoj svečanosti 24. travnja u ime Glasa Koncila dodijelio Stjepan Pogačić, a prikazan je s ostalim nagrađenim filmovima tu istu večer u kinu Europa.

 

24. DHF – Neželjeno izbivanje »Zlatne uljanice«

23. DHF – Ivan Mokrović: »Drekavac«

Film na dojmljiv način ilustrira različite, pa i iskrivljene perspektive ljudske hrabrosti i požrtvovnosti, pod kojima je puno prihvatljivije i lakše suočiti se s nepoznatim i pobjeći od odgovornosti nego sebi i drugima priznati vlastite propuste i grijehe.

Igranom filmu scenarista i redatelja Ivana Mokrovića »Drekavac« ocjenjivački sud našega tjednika dodijelio je nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. Taj film, u kojemu glume Tvrtko Stipić, Žarko Savić i Klara Naka, za koji su glazbu skladali Vid Adam Hribar i Dino Osmanagić, može se uvelike promatrati kao kritika ljudske sebičnosti, koja je u današnjem društvu sveprisutna, pa je čak i »na cijeni«.

No postavljanje sebe na prvo mjesto te uskraćivanje drugome pomoći i milosti lako može odvesti u destrukciju, kako onoga tko je okrenut isključivo sebi tako i njegovih bližnjih. Moglo bi se reći da motiv »drekavca«, mitološkoga bića (zloduha) slavenske mitologije koje dolazi po duše djece koja nisu krštena, u filmu utjelovljuje simbolično, iracionalno zlo i strah koji čovjeku može poslužiti kao opravdanje za zlodjela koja počini, dok istinska prijetnja po čovjeka počiva u čovjeku samom. Film na dojmljiv način ilustrira različite, pa i iskrivljene perspektive ljudske hrabrosti i požrtvovnosti, pod kojima je puno prihvatljivije i lakše suočiti se s nepoznatim i pobjeći od odgovornosti nego sebi i drugima priznati vlastite propuste i grijehe.

Pred izborom

Nakon što je lovac Aleksandar nehotice ranio djevojku u šumi, odlučuje joj ne pomoći. Pred njega je stavljen izbor: ranjena djevojka – koja je glas ne samo zdravoga razuma, već savjesti, govori mu: »Podigni glavu, ne gledaj u tlo, poslušaj savjest, ne čini zlo«, a on stalno – na svaki njezin poticaj – odgovara: »Još samo čas i nestat će glas.« No glas koji mu je ponavljao da se ne boji, da prevlada strah i da je spasi, ne gasi se, što je vidljivo i iz lovčeva jauka: »O nebesa, kakva strašna nesreća… O, Bože, koji jad, uništih život nevin i mlad!« Unatoč glasu savjesti, zbog straha od kazne i tamnice, lovac sam sebe počinje prikazivati kao žrtvu. Dolazi kući, a njegov otac shvaća što se dogodilo jer čuje »dreku koja se nije čula od davnina« i vidi krvav rukav, dok ga sin razuvjerava da je riječ o pustim tlapnjama.

»Oči duše su te što vide, ono što treba da vide«, odgovara mu otac i nakon što sinu preko noći nestane kći Zora, poziva ga da ne ide u špilju – koja je simbol njegove grješne duše – i da se ne bori tamo protiv »drekavca« – svoga grijeha, nego da ode u kapelicu, da se »blago skruši«, jer samo će u pokajanju »naći spas svojoj duši«. »Pomoli se da zvijer ti kćer živu vrati. Samo Bog može pomoć’, to moraš znati«, govori otac, upozoravajući sina da su prkos, oholost i bijes najteži grijesi.

Dodatna vrijednost

No dobri je lovac »ulovljen« u zamku vlastitih misli i pod svaku cijenu želi izbjeći odgovornost za slučajnu nesreću i smrt nevine djevojke. No u toj unutarnjoj borbi sve ga žešće sustiže »glas« uništenoga života. Tako je lovac ulovljen u borbi između pouzdanja u vlastite ruke i snage te priznanja i pokajanja za nevolju koju je prouzročio, što bi – pokazao je film, a često to pokazuje i stvarnost – dovelo do boljega rješenja. A bijeg od problema nikad nije rješenje. Za učinjene pogrješke, poručuje život kao i nagrađeni »Drekavac«, treba preuzeti odgovornost. Koliko god bilo mučno, teško, ali i nevjerojatno, priznati pogrješku jedini je način. »Drekavac« – to mitološko biće – u filmu zapravo predstavlja neku vrstu kazne za počinjene grijehe ili prekršaje, kaznu za koju svi – pa tako i lovac – znaju da će doći. Vrhovno moralno načelo koje se mora slijediti kaže da se dobro uvijek mora činiti, a zlo uvijek izbjegavati. Jer nema dobroga načina da se učini loša stvar, a čovjeka na kraju zbog počinjenoga grijeha uvijek stiže još gora kazna.

Dodatnu vrijednost filmu, uz odličnu kameru i neizvjesnost koja gledatelja drži pozornim tijekom cijeloga filma, daje i posebno skladana glazba te recitali – svi su dijalozi izgovoreni kroz note, pa je film i mjuzikl. Premda tematikom težak, »Drekavac« uz glazbu pruža »ugođaj« za sva osjetila i pridonosi napetosti i ljepoti filma.

22. DHF – Aldo Tardozzi: »Mucica«

Redatelj nije pribjegao stereotipnom prikazu roditeljske brige za djecu, nego je baš pravo mjesto dao – djetetu.

Zlatna uljanica došla je treći put u ruke redatelju Aldu Tardozziju za njegov igrani film »Mucica«. Točnije, došla je u ruke Tvrtku – Mucici, plavokosom dječačiću-prvašiću i poruci njegove dobrote duše i blagosti srca. »Mucici« je pripala nagrada ne zbog jezičnih neprimjerenih vratolomija i prostačkih izraza odraslih protagonista filma (koje su se mogle izbjeći), nego zbog vrijednosti same poruke koju film kao umjetničko ostvarenje šalje širem gledateljstvu i društvu. Zlatna uljanica ponajprije je stoga otišla porukama koje šalje glavni lik filma – Tvrtko kojeg roditelji – unatoč »tvrdom« imenu, zovu »Mucica«, ali i roditeljskoj (ludoj) skrbi za njega.

U Tvrtkovoj obitelji jedno sasvim uobičajeno jutro postaje prava uzbudljiva i nepredvidljiva pustolovina. Na samome početku filma razaznajemo da je riječ o njegovu prvom samostalnom odlasku u školu koji njegovim roditeljima predstavlja novu fazu u odrastanju njihova sina jedinca – »Mucice«. Svojom pretjeranom brižnosti, pa čak i vlastitim perfekcionističkim težnjama i organiziranosti koje »usađuju« i njegovoj malenoj glavici, roditelji zapleću cijelu priču. Tek što su mu dali pomne upute, plan i upozorenje kojih se mora držati da bi sretno i sigurno stigao do škole, maleni Tvrtko uradi suprotno. Već nam njegov izlazak iz stana na ulicu – koji roditelji promatraju istodobno s velikim strahom i nesigurnosti, ali i ponosom i uzbuđenjem – i trenutak u kojem njegovo vezanje tenisica nasred ceste postaje umalo kobno, nagoviješta daljnji tijek radnje.

»Spašavajuća« misija

Nalik pustolovnim i zabavnim filmovima, roditelji se upuštaju u »spašavajuću« misiju. I ne sluteći da ga prate, Tvrtko na nepredvidljivom putu do škole pokaže svoju dobrotu, ljepotu srca i duše, samostalnost, mudrost, snalažljivost i točnost. Pristojniji je, bolji i smireniji od svojih roditelja! Na kraju, kada sretno stigne u školsko dvorište gdje susreće majku, koja ga je dotada čekala u strahu i napetosti (prošavši kroz niz svađa s mužem), sa smiješkom na licu joj potrči u zagrljaj. I koliko god je većina roditelja sklona strahovanju i pretjeranoj zabrinutosti kad je riječ o njihovu djetetu, što je potpuno opravdano, činjenica je da djeca i nisu toliko slaba, naivna i nesposobna bića. Znaju se snaći, pomoći drugome, izboriti se za željeno…, i sve to samostalno.

Prema mišljenju ocjenjivačkoga suda Glasa Koncila, unatoč zadršci zbog neprimjerenosti izražavanja u pojedinim dijelovima filma, redatelj Aldo Tardozzi ipak nije pribjegao stereotipnom prikazu roditeljske brige za djecu, nego je baš pravo mjesto dao – djetetu. Zbog toga niti to ostvarenje nije melodramsko, nego je kroz jednu kratku, ali značajnu epizodu u životu jedne sasvim obične obitelji, uspjelo gledateljima s jedne strane predočiti roditeljsku ljubav i brigu za dijete, a s druge pokazati koliko je dijete zrelije i koliko se pristojnije odnosi prema drugima koje susreće, unatoč tome što se kod kuće, očito je, »razgovara« (i) nekim drugim rječnikom.

Nepotrebno sukobljavanje

Dijete koje prvi put samo odlazi u školu vjerojatno bi malo kome bila napeta i uzbudljiva priča, osim njegovim roditeljima koji »lude« od brige kako će to sve proći, a taj je film upravo takvu – autentičnu i nerijetko paničnu – roditeljsku brigu uspio na dinamičan i zabavan način prenijeti gledateljima. Iako to ostvarenje jasno upućuje na to koliko »prvašić Mucica« znači svojim roditeljima, ono istodobno upozorava kako se i u brizi lako može pretjerati, a takva vrsta brige (pre)brzo pretvoriti u nepotrebno sukobljavanje, »klasično« predbacivanje krivnje, svađe, pa i dovesti do većih ili manjih društvenih zabuna i nesporazuma. I kako se može pogrešno procijeniti vlastito dijete! Film je »lagan« za gledanje, ali njegova poruka time nije nimalo izgubila na intenzitetu. Štoviše, upravo činjenica da je riječ o ostvarenju koje ne zahtijeva pretjerano naprezanje sivih stanica u namjeri da se dođe do krajnjeg zaključka čini taj film izvrsnim, ali i poučnim za mnoge, premda će mu neki opravdano prigovoriti da se u umjetničkim ostvarenjima možemo i moramo služiti ne samo dobrim filmskim elementima (kojima film obiluje), nego i primjerenim rječnikom, koliko god mislili da takav (ne)stil izražavanja odražava autentičnost samoga života (u obitelji i oko nje).

Komunikacija odgaja

Poruka koju ocjenjivački sud Glasa Koncila nagrađivanjem toga filma želi poslati svim gledateljima, a posebno roditeljima, sadržana je u rečenici: Komunikacija odgaja, odgoj komunicira! Pripazimo stoga svi – i na filmu i u stvarnosti – kako govorimo i komuniciramo s djecom (i pred djecom), jer ne znamo što se događa u njihovim nježnim dušama. No, svakodnevno vidimo kako se ponašaju. Srećom, Tvrtko – Mucica zrelošću i dobrotom nadilazi odgoj svojih roditelja i okoline te svakome koga susreće pokazuje da u životu nije važno »koliki si«, nego »kakav si«. Računaju se srce i čista duša, a ne visina i godine!

21. DHF – Ivana Guljašević: »Bo-tuov bubanj«

Animirani film prenosi općeljudske vrijednosti i u prvi plan stavlja potrebu uravnoteženoga života između starijih i mlađih naraštaja.

Vetera et nova. I staro i novo. Tako bi se ukratko mogao okarakterizirati simpatični animirani film »Bo-tuov bubanj« redateljice Ivane Guljašević, dobitnik »Zlatne uljanice« našeg tjednika za promicanje etičkih vrijednosti na filmu.

»Bo-tuov bubanj« priča je o razlici među naraštajima, međusobnom razumijevanju i poštovanju. Sama je priča, kako se ističe u Katalogu – ujedno i snimateljica, montažerka i animatorica – smještana u afričko pleme M-gunga koje je generacijama sviralo jedan određeni ritam na bubnjevima. I to sve dok mali Bo-tu nije dobio bubanj i otkrio novi ritam, što je oduševilo njegove vršnjake, ali i zgrozilo starije generacije. No mudri poglavica i plemenske starješine nakon nekoliko dana vijećanja zaključili su da svaka generacija ima pravo na svoj ritam, ali da se ni stari ne smije zaboraviti. »Toj su se odluci veselili uz vatru i ples cijelu noć«, zaključuje se u crtiću kojemu je »glas posudio« glumac Dubravko Sidor.

Težiti napretku i boljitku

Na taj način taj gotovo šestominutni animirani film, za koji je scenarij napisao Bruno Kuman, glazbu skladao Aljoša Vuković, u proizvodnji Školske knjige i Igubuke, prenosi zapravo općeljudske vrijednosti i u prvi plan stavlja potrebu uravnoteženoga života između starijih i mlađih naraštaja. U njemu stariji moraju nastojati biti otvoreni novome i budućnosti, dok mlađi naraštaji težeći napretku i boljitku ne smiju i ne mogu zaboraviti vlastite korijene, te moraju poštivati i u svom životu vrednovati i cijeniti tradicionalne vrijednosti svoje sredine. Sklad je između naraštaja moguć uvijek tamo gdje se mudro promišlja život i otvorenost budućnosti, te ispravno vrednuje sadašnjost i prošlost.

20. DHF – Jadran Puharić: »Gospođa Nada«

Gospođa Nada brine za svoga teško bolesnog i nepokretnog muža, a film govori o njezinoj depresivnoj, dosadnoj svakidašnjici u kojoj za sebe i nema baš vremena. Kako je došla 20. obljetnica njihova braka, odlučila je mužu pripremiti »iznenađenje«.

Što je to ljubav danas? Može li se u erotiziranom i seksualiziranom društvu uopće još iskreno voljeti? I kako voljeti nekoga tko uopće ne razgovara s vama, ne gleda vas, nekoga tko je stalno mrzovoljan ili izgleda tako, nekoga tko je »posvećen« samome sebi? A kako ga tek voljeti i nakon 20 godina braka, k tome ako je još i bolestan, prikovan uz kolica, ovisan o pomoći drugih? Ako ostane bez glasa, ne odgovara na vaša pitanja? Je li mu možda bolje »skratiti muke«? Ili ih skratiti sebi?

Duboko u filmskom tekstu i »intertekstu« sve su to pitanja koja postavlja i na koja odgovore nudi film »Gospođa Nada« kojemu je prosudbeni sud našega tjednika dodijelio nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. Riječ je o igranome filmu od 14 i pol minuta redatelja Jadrana Puharića, koji je napisao i scenarij prema predlošku Filipa Peruzovića, a u njemu glume Urša Raukar, Božidar Boban, Mijo Kevo i Iva Bunčić. Gospođa Nada brine za svoga teško bolesnog i nepokretnog muža, a film govori o njezinoj depresivnoj, dosadnoj svakidašnjici u kojoj za sebe i nema baš vremena. Kako je došla 20. obljetnica njihova braka, odlučila je mužu pripremiti »iznenađenje«.

Riječi obećanja

No ipak pobjeđuje ljubav – ona ljubav o kojoj govori i Prva poslanica Korinćanima, koja se najčešće čita na crkvenim vjenčanjima. I u čijem se obredu obećava »vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti« sve do kraja života. A ta je ljubav, prema sv. Pavlu, dobrohotna i strpljiva, ona koja se ne nadima, koja se ne hvasta, koja sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Riječ je o ljubavi koja nikada ne prestaje, kakvih srećom i danas ima, unatoč trendu i »popularnosti« medijskoga govora o bračnim prijevarama i rastavama. Zato je taj film dragocjen doprinos ponovnome pozitivnom vrednovanju bračne vjernosti i bespridržajne ljubavi i u suvremenome svijetu koji sve teže prihvaća patnju, bilo da je riječ o vlastitoj bilo da je riječ o tuđoj patnji, i koji u svojoj površnosti i bijegu od samoga sebe sve češće zaboravlja na riječi obećanja: »Ljubit ću te i poštivati sve dana života svoga.«

19. DHF – Jure Pavlović: »Pola ure za baku«

Film upozorava na suvremenu otuđenost i osiromašenje koje čovjeka može dovesti i do toga da na ljestvici vrijednosti one temeljne – kao što je obitelj – zamijeni prolaznima.

Ocjenjivački sud Glasa Koncila nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu dodijelio je igranome filmu »Pola ure za baku« redatelja i scenarista Jure Pavlovića. Riječ je o igranome filmu koji traje samo 17 minuta, ali koji na zreo način svraća pozornost na sve češću svakidašnjicu u kojoj žive hrvatske obitelji. Otac (Žarko Radić) i sin (Petar Cvirn) posjećuju majku i baku (Marija Kohn) koja živi sama u maloj ruralnoj sredini. Otac, ugledni poslovni čovjek, ima sastanak zakazan za pola sata i planira završiti posjet u tom vremenskom roku.

No, za vrijeme posjeta na površinu isplivaju stari obiteljski sukobi te se otkrivaju brojne razlike između tri naraštaja i tri različita poimanja svijeta i života, što kod svih aktera pobuđuje s jedne strane frustraciju i nerazumijevanje, a s druge tugu i ogorčenost. Već samo početno pitanje koje postavlja sin ocu: »Koliko ćemo ostat?« i njegov odgovor: »Najviše po ure. Imam sastanak s Talijanima…« daju naslutiti kako čovjek u suvremenom ubrzanom ritmu života osobito cijeni – vrijeme. No, istodobno nedovoljno vremena posvećuje onome što je važno i što je još važnije: onima koji bi mu trebali biti važni, a to su njegovi bližnji. Tako sin ne razumije svoju ostarjelu majku i ne zanimaju ga njezini problemi, te istodobno prigovara svome sinu ističući da mu je glavni problem što sve »olako dobiva« i oko ničega se ne mora truditi.

»Kilometrima« udaljeni od srca

Svoju majku, koja čuva obiteljsko ognjište i drži do vrijednosti, pa i onih materijalnih – zemlje koja je škrta, a koju simbolizira njezin dar što ga želi dati svome sinu i unuku, mandarine (koje oni zaboravljaju) – i ne želi biti ponižena, sin ne razumije i ne želi se zamarati njezinim viđenjem stvarnosti, što dovodi do sukoba i njezina se početna radost zbog posjeta pretvara u tugu. Premda kraj njezine kuće i preko njezine zemlje grade novu autocestu, ona je i dalje »kilometrima« udaljena od srca onih koji bi se, po naravnom i Božjem zakonu, trebali za nju brinuti, pa je film stoga vrlo vrijedno upozorenje i opomena suvremenom hrvatskom društvu na potrebu vraćanja i očuvanja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i nadasve odnosa koji se moraju temeljiti ne samo na ljubavi nego i na međusobnome poštivanju.

Film – čiji je snimatelj Dario Hacek, montažer Vanja Siruček, dok je glazbu napisao Livio Morosin – upozorava na suvremenu otuđenost i osiromašenje koje čovjeka može dovesti i do toga da na ljestvici vrijednosti one temeljne – kao što je obitelj – zamijeni prolaznima. Međugeneracijska nesnošljivost i nerazumijevanje izraženi su kroz nezainteresiranost za baku i teme koje su njoj bitne, a cijelo vrijeme na površini se pokazuje površnost u odnosima i komunikaciji. Premda film na trenutke ne vodi dovoljno računa o detaljima i pokojoj nelogičnosti, pretjerujući u nekim segmentima, svojim pristupom temi daje na znanje da obitelj treba stvarno čuvati, a ne samo deklarativno, kako to riječima a ne djelima čini otac, kako se ne bi došlo do krize u odnosima i komunikaciji u kojoj onda svatko svakome neizravno šalje poruke – preko trećega.

18. DHF – Petar Orešković: »Otpadnici«

Film na osobito dobar način tematizira problem ne samo mladih u Hrvatskoj, posebno u većim gradovima, koji često žive na samim marginama društva koje sve mjeri isključivo platežnom moći.

Igrani film redatelja Petra Oreškovića »Otpadnici«, prema mišljenju ocjenjivačkoga suda našega tjednika, zaslužio je »Zlatnu uljanicu«. Riječ je o nagradi što je naš tjednik dodjeljuje za promicanje etičkih vrijednosti u filmskome stvaralaštvu. U nagrađenome filmu, koji traje 27 minuta, a čiji scenarij uz redatelja Oreškovića supotpisuje Koraljka Meštrović, riječ je o mladome paru, Vesni (Jelena Lopatić) i Ivanu (Luka Petrušić), koje gazda izbacuje iz stana jer ne mogu plaćati stanarinu. Osim njih, na ulici – što je popraćeno duhovitim grafitnim natpisom »Maknimo mlade s ulice« – završavaju i njihove stvari.

Upravo je u tijeku skupljanje glomaznoga otpada, a mladi par provodi dan na ulici »dovijajući se« životnim nevoljama na razne (pa i nedopuštene) načine. Vesna među odbačenim stvarima pronalazi odbačenu vjenčanicu, te s Ivanom pleše uz glazbu uličnih svirača. Na ulici se u međuvremenu gomila glomazni otpad, a iscrpljeni Vesna i Ivan na kraju dana počinju i sami dovlačiti odbačeni namještaj te »uređuju stan« od glomaznoga otpada nasred ulice. Međutim, uskoro dolazi hvataljka za glomazni otpad i odnosi komad po komad namještaja, pa hvata i krevet na kojemu su Vesna i Ivan… poput otpada.

Pobjednička vedrina

Ocjenjivački sud našega tjednika tome je filmu, uz pokoju zamjerku na nedosljednosti, dodijelio nagradu jer na osobito dobar način tematizira problem mladih (ne samo) u Hrvatskoj, posebno u većim gradovima, koji često žive na samim marginama društva koje sve mjeri isključivo platežnom moći. No, Vesna i Ivan, svoje nevolje proživljavaju vedro i s velikom dozom optimizma, za razliku od brojnih protagonista filmova prikazanih na ovogodišnjim Danima, pa je glavna etička poruka filma da se i u nevoljama valja osloniti na vlastite snage, vedro i s povjerenjem u Boga gledati u budućnost, te da i oni koji imaju malo ili gotovo ništa ipak ne smiju biti tretirani poput »otpada« ili biti smatrani »otpadnicima«. U filmu je vedrina protagonista zapravo nije »otpadnička« nego upravo – pobjednička.

17. DHF – Željko Sarić: »Naša tvornica«

O njihovoj je sudbini odlučeno negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, a da oni nisu imali pravu mogućnost suodlučivanja. Priča je to o hrabrim, a osamljenim ljudima; jakima i upornima, svjesnima težine svojih (ne)prilika, a opet dostojanstvenima.

»Naša tvornica« – dokumentarni je film kojemu je pripala »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti u filmskom stvaralaštvu. Redatelj, scenarist i snimatelj Željko Sarić kroz 52 minute svoga filma, za kojega je glazbu skladao Tomislav Babić, govori o »tipičnoj« suvremenoj hrvatskoj priči, na filmski simboličan, višeslojan i ipak »netipičan« način. Riječ je o problemima s kojima su se suočili radnici Tvornice duhana Zagreb, koji su zauzimanjem te tvornice u zagrebačkoj Jagićevoj ulici nastojali spriječiti gubitak svoje tvrtke i očuvati svoja radna mjesta. Kako se ističe i u katalogu »Dana«, film, ponajviše kroz priče kuhara Gaše i pogonske radnice Zlate govori o ljudskim sudbinama, a osobito o ljudskom dostojanstvu i pravu na rad.

Redatelj Sarić svoj je dokumentarni film počeo snimati 17. srpnja 2006., na stoti dan prosvjeda radnika u TDZ-u, a samo je snimanje trajalo 19 dana. Sam je autor Sarić bio »iza ograde i ispred ograde«, te je tako uspio filmski zabilježiti puno toga što se tamo događalo. Premda može izgledati kao zauzimanje za tvornicu duhana – i to u svijetu u kojemu se opravdano sve više ljudi bori protiv pušenja – u filmu je riječ o zauzimanju za pravednost i poštenje, za ljudsko dostojanstvo i pravo na rad. TDZ je tvornica koja je danima i tjednima, pa i duže, bila tema raznih medijskih izvještaja, a javnost se čudila kako je moguće da je raznim »igrama« dovedena do propasti, i to upravo pred očima onih koji bi morali nešto poduzeti: pred očima pravne države i onih koji njome upravljaju.

Tranzicijske suvremene priče

Možda je od početka filma svima jasno da se skupina radnika odlučila na unaprijed izgubljenu bitku, da je to bio očajnički potez osuđen na poraz, no radnici ipak nisu dopuštali da novi vlasnik – Tvornica duhana Rovinj – preuzme tvornicu (nekretninu) u širem središtu Zagreba. Uz radnike je cijelo vrijeme njihove borbe bio i jedan sindikalni čelnik, Mario Iveković, koji se nadao da će na neki način uspjeti »probuditi« uspavanu hrvatsku javnost, kako građane tako i medije, kako bi se usvojile neke od tužba što su ih podnijeli radnici. Njihova se nada izjalovila, a interventna je policija deložirala radnike koje je u srpnju 2006. snimao Sarić, zabilježivši tako ne samo onu »vizualnu« svakidašnjicu tih ljudi, nego, pretačući njihove osjećaje i njihove sudbine na filmsku vrpcu, svjedočeći još jednom ravnodušnom raspletu tipične, tranzicijske suvremene priče hrvatskoga društva u kojemu se u glavnome gradu sve više prostora osvaja za otvaranje trgovačkih lanaca, a sve je manje mjesta za tvornice, radnike i njihove obitelji.

U Sarićevu kameru radnici – s neskrivenom nostalgijom i tugom – pričaju o svojim životima i radu u tvornici, prisjećaju se »ljepših dana«, dijele letke i odlaze na molitvu u obližnju župnu crkvu sv. Blaža. Teško im se suočiti da tvornica »po zakonu« više nije njihova, već »tuđa«, pa su se u nju nasilu pokušali još jednom vratiti, no ona je predana u ruke novim vlasnicima, što se na filmu ne prikazuje.

Gdje su ti ljudi danas?

Ta filmska priča, prema sedmeročlanom ocjenjivačkom sudu tjednika Glas Koncila, zavrijedila je »Zlatnu uljanicu« jer je priča o ljudima koji gube sve, a nemaju što izgubiti jer se čini da im je ionako sve već unaprijed oduzeto. O njihovoj je sudbini odlučeno negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, a da oni nisu imali pravu mogućnost suodlučivanja. Priča je to o hrabrim, a osamljenim ljudima; jakima i upornima, svjesnima težine svojih (ne)prilika, a opet dostojanstvenima.

Može li itko ponuditi, boriti se i tražiti više od vrijednosti koje su ti ljudi iskazali u ljetu Svjetskoga nogometnog prvenstva, sami na svijetu? Sami – u središtu hrvatske metropole, kako se danas tepa Zagrebu!? – što na izvrstan način prikazuje izniman scenarij, kamera i režija Željka Sarića. Može li njegova priča imati i nastavak? Može li se u ubrzanom ritmu života hrvatskih građana i hrvatskih medija, koji svaki dan tragaju za novim, »još boljim« temama, naći prostora i vremena za nastavak priče i pitanje koje neizbježno ostaje visjeti u zraku nakon odgledanog filma: Gdje su ti ljudi, ti radnici danas? Što je s njihovim poslom, sudbinama, životom?

16. DHF – Davor Borić: »Tragom sjećanja«

Film je poruka vjere, nade i ljubavi: vjere u sebe, u Boga, u život; nade u budućnost koju glavni protagonist prihvaća; ljubavi za domovinu i za druge.

Vjeri u život, vjeri u Boga i vjeri u sebe otišla je »Zlatna uljanica«. Nagrada je to što je ocjenjivački sud našega tjednika svake godine, od prvih Dana hrvatskog filma, dodjeljuje za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. Ove godine dobio ju je redatelj i snimatelj Davor Borić za svoj dokumentarni film »Tragom sjećanja«. Jasne scenarističke priče Nike Kostanića, izvrsne fotografije i režije, pričajući tešku priču hrvatskoga domoljuba i branitelja Marijana Almaša, »Tragom sjećanja« gledatelje vodi od njegove intimne priče o teškome stradanju u minskome polju kod Bogdanovaca, kada je prijateljima vikao da ga ubiju, preko puta dugoga oporavka i vraćanja u život do vojničkoga, dubokom vjerom proživljenoga hodočašća u Lurdu. »Tragom sjećanja« zapravo istodobno prati dvije radnje koje se tijekom filma spajaju u jednu: 48. međunarodno hodočašće vojska i policija svijeta i životnu (ratnu) priču hodočasnika Marijana Almaša, ratnoga vojnog invalida. »Kroz Marijanov lik film progovara o sudbinama i križnom putu ratnih invalida iz Domovinskoga rata, te o vjeri koja im je pomogla da izdrže sve nedaće rata i poraća«, ističe se u samome opisu filma.

Cijelim svojim sadržajem, intonacijom snimljenoga materijala, glazbom koju je odabrao Emilio Kutleša i posebno osobitim, hrabrim svjedočenjem domoljuba koji je ostao bez obje noge i jedne ruke, film je poruka vjere, nade i ljubavi: vjere u sebe, u Boga, u život; nade u budućnost koju glavni protagonist prihvaća; ljubavi za domovinu i za druge. Da ta ljubav ide daleko, sve do granica onog gotovo neostvarivoga evanđeoskog Isusova zahtjeva, svjedoči sam Marijan: on govori da u njemu nema mržnje, pa ni prema protivniku i neprijatelju.

Otvoriti im prostor

Oko njega su dobri ljudi, prijatelji i svećenik Ivan Šešo kojega izravno spominje, oko njega je njegova obitelj i svi oni kojima, iz invalidskih kolica, svjedoči da svaki, ama baš svaki život ima svoj duboki smisao, da je svaki život upisan u Božji naum. U duhu gesla 14. hrvatskoga vojničkog hodočašća u Lurd, na kojemu je i filmska građa nastala, Marijan svjedoči da nitko nema pravo »trnuti svjetla«. Marijan, poistovjećen s geslom hodočašća – »Sačuvajte upaljene svjetiljke!« – svjetiljku drži visoko, »na gori«, upaljenom i ona sjaji – istinom i vjerom.

Konačno, može se reći: o Domovinskom ratu istinu svjedoče oni koji o njemu istinu i znaju. A to svakako nisu različiti politički i drugi spletkari, već oni koji su rat na svojim leđima iznijeli: pošteni, u obitelj i domovinu zaljubljeni hrvatski branitelji. No, rijetko su u hrvatskoj javnosti. Rijetko su u hrvatskim medijima i na hrvatskim filmovima, osim u negativnome kontekstu. Njihovih istinitih priča, ma koliko bile tragične, hrvatski mediji – koji su glavni prenositelji informacija u našemu, hrvatskome društvu – kao da se boje. Njima ne otvaraju prostor, osim prostor crnih kronika.

Unutarnja vrijednost i snaga

No, zato ga ima za sve one koji, malo-pomalo, bacaju ljagu na čestitost i ispravnost, kao i moralnu opravdanost obrambenoga rata. Baš zato svaki takav film vrijedi vidjeti, i o njemu raspravljati u javnosti. Jer, on se za razliku od mnogih dokumentarnih filmova prikazanih ove godine na Danima hrvatskoga filma razlikuje po – unutarnjoj vrijednosti i snazi.

15. DHF – Tomislav Mršić: »Čardak i na nebu i na zemlji«

Na neobičan način o sebi piše Draško Regul, prikovan za krevet nakon tri moždana udara koja je pretrpio od 2000. godine. Snažna volja, potpora obitelji, žene Silvije i majke Ružice, te četvero djece – Jana, Grigora, Jurja, i Vedre, čine – više od čuda.

Dokumentarnom filmu »Čardak i na nebu i na zemlji« redatelja Tomislava Mršića ocjenjivački sud našega tjednika dodijelio nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. »Prvi je udar trajao relativno kratko – nekoliko sati. Oduzeta mi je bila desna strana tijela i pomalo govor. Drugi je trajao puno dulje, pa je izgledalo kao da su dva… Najvažnije mi je bilo naučiti disati i da znam da imam saveznika koji sve čini da se izvučem iz ovoga!« Tako na neobičan način o sebi piše Draško Regul, prikovan za krevet nakon tri moždana udara koja je pretrpio od 2000. godine. Snažna volja, potpora obitelji, žene Silvije i majke Ružice, te četvero djece – Jana, Grigora, Jurja, i Vedre, čine – više od čuda. Upravo će Vedra reći veliku istinu: »On je najviše zaslužan što smo ostali normalni.«

Žena Silvija nakon udara mislila je »da on ništa ne razumije, ali je netremice gledao i po očima se vidjelo da me razumije.« Oči su postale Drašku ono što kaže Seneka: produžetak, ogledalo duše. »Tijelo mi i dalje uredno prima podražaje iz okoline, jedino ne može reagirati. Naravno, osjećam i bol no ona je relativno rijedak gost.« »Isprva, karakterizirao sam samog sebe kao čardak ni na nebu ni na zemlji! Jednostavno nema kategorije u koju bih se mogao svrstati. Kasnije sam napredovao – bivam istodobno i na nebu i na zemlji!«

Na rehabilitaciji

Drašku su ostale oči. One s kojima je i prije bolesti privlačio ljude, prijatelje k sebi. »Zaključan« u svome tijelu, Draško je živio i živi u jakome duhu: »Nakon nekoliko dana u intenzivnoj mislim da bi svatko zaboravio na tjelesni stid. Jednostavno čovjek spozna da je tijelo prolazna ljuštura, više nije važan ni spol ni dob. A duhovno, stid se vrlo profilirao. Čovjek, ukratko, treba osjećati stid kad ne učini sve što može kako bi se izvukao iz neke neprilike, ili nekog bližnjeg, ili učini nešto. I naravno, da pritom nikog ne povrijedi.«

»Znate, postoje dvije vrste medicinskog osoblja: birokrati i pravi ljudi. Oni prvi su u većini. Ni ‘e’ od empatije. S druge strane pravi ljudi posjeduju ljudske kvalitete prijeko potrebne za pomaganje nevoljnicima. Oni prvi su, možda, sposobni izliječiti ljudsko tijelo, ali s dušom nemaju veze«, zapisao je Draško čija se snaga i optimizam prenosi i na osoblje za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama. I njih je, kako svjedoče, osvajao očima, osvajao pogledom »jer ništa nije mogao micati«. »Ja sam možda puno više od njega naučila nego što sam mogla njemu pružiti«, kaže jedna od fizioterapeutkinja.

Vedri pogled

»Zapravo sam prvo ja promijenio svoj odnos prema njima! Ne srećemo se na ulici, ne idem na kavu, ne nazivam nikoga, nema me nigdje… Ljude je strah biti zajedno sa mnom, ne znaju kako bi se ponašali, pa polako počnu o tebi govoriti u perfektu, pa u aoristu, stječe se dojam da padaš u zaborav… Isprva me to vrijeđalo, bacalo u depresiju, ali prevladao sam taj početni ego-trip. To valjda moraju odraditi svi teži bolesnici«, govori Draško o prijateljima s kojima je išao na planinarenja, s kojima se zabavljao gitarom, i koji ga pamte – po vedrome pogledu.

Priznaju, imaju problema s njime: »Bojite se što ćete vidjeti« zato što »vi želite nekakvu osobu kakvu znate. I pri tom zaboravite da se sve osobe koje poznajete s vremenom mijenjaju«, kaže jedna od prijateljica, a kao jeka odgovaraju joj Draškove zapisane riječi: »Tjelesna manifestacija bilo kakve privrženosti sada mi je samo lijepa uspomena. Mogu primati, ne mogu davati. Prilično sebično, zar ne? Duhovna strana, e to je već nešto sasvim drugo. Temeljni pokretački princip. Ako život tinja, ona može raspiriti vatru. To mogu i davati i primati, i to se događa svakodnevno. Po tome znam da sam živ… Znate, em je teško prihvatiti tjelesni nedostatak, em još nositi etiketu INVALID što doslovno znači NE-VRIJEDAN. Engleski i njemački imaju puno preciznije izraze, nešto kao ‘tjelesno sputan’. Volio bih da svi u sličnim nedaćama izdrže tu početnu krizu i smognu snage da se duhovno izdignu iznad takvih negativnih pojava. Naravno, to je lakše ostvariti kada imaš vjerne navijače i pomagače… Iz ove kože se ne može. Da vidimo što se u njoj može!… Moje se ruke ne vide i ne osjete, ipak ih pružam.« U tome je upravo snaga svakoga života, u tome je njegova vrijednost i osobitost: da se najbolje u nama ne vidi. Vidi se, kako kaže Draško, tijelo-ljuštura. Duh? E, to je već nešto drugo!

14. DHF – Nikola Ivanda i Hrvoje Mabić: »Kuće od pijeska«

Topla priča o ljudskoj nevolji u kojoj čovjek-pojedinac, »klinka ili klinac«, ma kako mali, bespomoćan i napušten bio može uspjeti – uz pomoć drugih. Autori su preko životnih priča svojih protagonista otkrili ne samo njihove traume iz ranoga djetinjstva, nego i svu ljepotu onih ljudi koji su ih prihvatili, usvojili ili posvojili.

Kuće od pijeska, dvojica autora i četiri životne priče. To su dobitnici »Zlatne uljanice« našega tjednika, nagrade koju od prvih dana održavanja Dana hrvatskoga filma (DHF), uz manje ignoriranje određenih (medijskih) krugova, dodjeljuje Glas Koncila za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. Dobitnici su Nikola Ivanda i Hrvoje Mabić za polsatni dokumentarni film »Kuće od pijeska« u kojemu četiri protagonista govore o svojim životima. Riječ je o danas odraslim osobama koji nisu imali životnu sreću ili pak priliku odrastati u sretnim obiteljima, već su – iz raznih razloga – bili zakinuti za ljubav roditeljskog doma.

Tu im je ljubav, plemenitošću i dobrotom koja struji iz duša dobrih ljudi kakvih je Hrvatska puna, dala (jer grubo je reći »nadomjestila«) ljubav onih koji su ih usvojili, voljeli i vole kao svoju djecu, dali im obitelj, podarili braću i sestre… Topla priča o ljudskoj nevolji u kojoj čovjek-pojedinac, »klinka ili klinac«, ma kako mali, bespomoćan i napušten bio može uspjeti – uz pomoć drugih.

Usvajanje napuštene djece

Ne »frazirajući« roditeljsku ljubav i obitelj na koju »pravo ima svako dijete« – kako to govori i ovogodišnji plakat akcije »UNICEF-a Hrvatska« – autori su preko životnih priča svojih protagonista otkrili ne samo njihove traume iz ranoga djetinjstva, nego i svu ljepotu onih ljudi koji su ih prihvatili, usvojili ili posvojili, pomažući im da odrastu u zrele osobe koje se znaju hrabro i razborito nositi s onim »što ostaje iza njih«, s ne-lijepom prošlošću, ali sa svakako ljepšom budućnošću. Tako su pokazali da je usvajanje napuštene djece potez koji se – isplati učiniti! Film scenaristice Martine Globočnik, proizvela je »Fade in«, nevladina udruga koja – kako sami kažu – »djeluje kao neprofitni vidio produkcijski studio.« Njihova produkcija uključuje dokumentarne filmove, društveno angažirane promidžbene poruke, televizijske emisije i reportaže o temama i problemima s područja ljudskih prava, kulture mladih i zaštite okoliša.

13. DHF – Davor Međurečan: »Kyrie eleison«

Pun kršćanske ikonografije i simboličnih slika ostavlja snažan dojam na gledatelje, koji pojačava i meditativno intonirana glazba. Osjećati u sebi borbu dobra i zla, odbaciti ovo potonje i krenuti putem dobra, osjećaj je kojega poznaje svaki kršćanin.

Nakon krvave borbe ratnik vitez odluči odbaciti oružje – svoj ubojiti mač – i kreće na putovanje. Na moru ga zahvati nevrijeme koje potopi brod. Viteza more izbacuje na obalu. Zatiče se u »nezgodi«: iza njega je more, stijena otoka ispred i iznad njega. Odluči se uspeti uz stijenu. Na vrhu otoka susretne franjevca koji gradi crkvu. Vitez mu se pridruži u gradnji. Kad je crkva izgrađena obojica ulaze u crkvu. U crkvi ih obasja bijela svjetlost koja simbolizira znak opraštanja i nove nade.

Tako je, gotovo doslovno, sam svoj animirani film »Kyrie eleison« opisao redatelj, scenarist i »animator« Davor Međurečan kojemu je višečlani žiri našega tjednika »Glasa Koncila« dodijelio »Zlatnu uljanicu« za promicanje etičkih vrijednosti u filmskoj umjetnosti. Riječ je o mladome autoru, rođenom 1971. godine u Zagrebu gdje je završio i kemijsku školu. Tečaj animacije završio je 1995. godine u Zagreb filmu, i autor je više filmova. Uz snimateljski rad Zorana Račkoga, vrlo je dojmljiva i glazba filma Borne Šercara, kao i trodimenzionalna animacija Marka Meštrovića.

Hodočasnički narod

»Kyrie eleison« traje kratko – samo pet i pol minuta. No, u tome kratkome vremenu uspijeva dočarati svu dinamiku i dramatiku prijelaza »s jedne na drugu stranu«, dinamiku puta obraćenja. Pun kršćanske ikonografije i simboličnih slika ostavlja snažan dojam na gledatelje, koji pojačava i meditativno intonirana glazba. Osjećati u sebi borbu dobra i zla, odbaciti ovo potonje i krenuti putem dobra, osjećaj je kojega poznaje svaki kršćanin. Putovanje je nešto što kršćanima »na ovoj zemlji« nije strano: svi smo mi hodočasnički narod.

Vitez je krenuo preko vode, još jednoga važnoga sakramentalnoga simbola kršćana: voda krsta pere nas od grijeha, kao što je oprala i viteza od njegove slabosti. No, u jednome mu trenutku predstavlja i kušnju i zapreku. Odlučuje se, ipak, uspeti uz stijenu, gdje franjevcu pomaže graditi dobro djelo. I on, i franjevac, dobivaju nagradu: zrake svjetla kao svjetlo Kristovo koje ih obasjava, u ime oproštenja i u ime nove nade. Za svakoga tko se otvori i krene na put…

12. DHF – Helena Bulaja: »Kako je Potjeh tražio istinu«, »Šuma Striborova« i »Neva«

Članovi žirija odlučili su dati jednu nagradu za sva tri animirana filma jer »zaokruženo« donose jasnu univerzalnu etičku poruku iz koje je vidljiv i očiti kršćanski »background« Ivane Brlić-Mažuranić.

»Zlatnu uljanicu« dobile su tri priče, tri redatelja, jedna nakladnička kuća, cijeli niz marljivih suradnika, a nadasve »hrvatski Andersen – Ivana Brlić-Mažuranić. Kako je obrazložio dvanaesteročlani žiri Glasa Koncila, nagrada za promicanje etičkih vrijednosti na filmu otišla je »istini, obraćenju, poštenju i ljubavi« sadržanima u snažnim porukama animiranih filmova »Kako je Potjeh tražio istinu«, »Šuma Striborova« i »Neva«.

Članovi žirija odlučili su dati jednu nagradu za sva tri animirana filma jer »zaokruženo« donose jasnu univerzalnu etičku poruku iz koje je vidljiv i očiti kršćanski »background« Ivane Brlić-Mažuranić. Više je bilo »neposrednih motiva« za dodjelu nagrade. Jedan je svakako taj što se hrvatska kultura i književnost svijetu pokazuju na nov način i preko novoga medija – filma. Drugi je razlog što je taj međunarodni projekt obitelji Bulaja – nakladnika – izvrsno uspio i okupio dobru međunarodnu ekipu animatora i suradnika. Treći, ponajveći razlog je taj što ti »crtići« imaju etičku poruku koja se može ostaviti u zalog i baštinu i budućim naraštajima. Potjeh, u današnjem svijetu »relativnih istina« traži – jednu istinu. Na krivome mjestu, doduše, no drugi mu pomažu da je nađe na pravome.

Projekt dobio i međunarodna priznanja

U »Šumi Striborovoj« od snahe-guje i čovjekova grijeha dolazimo da oproštenja koje je naglas izrečeno: »Bog mu već bijaše ionako oprostio, a majka mu nije niti zamjerila«, dok je »Neva«, unatoč upozorenjima čarobnice Mokoš, odlučila ključeve carskih dvora dati svojemu Oleh-banu iz ljubavi. A iz zla je spašava Sunce – baš kao da se ovozemaljskome caru usprotivilo »mlado Sunce s visine«, obrazložio je žiri Glasa Koncila. Urednica multimedijalnog projekta »Priče iz davnine« prema slavnoj zbirci bajkâ Ivane Brlić-Mažuranić u kojemu su i izrađena tri nagrađena animirana filma jest Helena Bulaja, a redatelji su stranci. Interaktivni animirani film »Šuma Striborova« režirao je Al Keddie iz Škotske, »Kako je Potjeh tražio istinu« režirao je Nathan Jurevicius iz Australije, dok je »Nevu« režirao Edgar Beals iz Kanade. Projekt je dosada dobio 10 međunarodnih priznanja, među kojima se osobito ističe nagrada s prestižnoga festivala »FlashForward 2002« u San Franciscu u kategoriji »story« (»priča«).

11. DHF – Neven Hitrec: »Prigušeni glasovi«

Neke se stvari ne mogu zaboraviti, ali se mogu oprostiti, kao da kroz svoje priče poručuju »protagonisti« filma, i samo tako život i dalje ima smisla. »Ja želim živjeti. Ja imam volju za život«, kaže jedan od svjedoka iz filma.

»Zlatnu uljanicu« našega tjednika po drugi put dobio je redatelj i scenarist Neven Hitrec za svoj dokumentarni film »Prigušeni glasovi«, koji je za Hrvatsku radio-televiziju snimao Dragan Ruljančić i montirao Davor Javoršek. »Prigušeni glasovi« nagradu su dobili jer njegovi protagonisti, vukovarski prognanici – Ivan, Mira, Nada, Josip i Kaja – koji žive u Zagrebu i »deset godina poslije«, tolerantno i smireno govore o sebi i svojoj sudbini.

Koji su razlozi nastanka toga dokumentarnog filma kada ih je već toliko snimljeno o toj i sličnim temama, pojašnjeno je u samome prikazivanju filma. Razlog je da se radi o prekrasnim ljudima, zaboravljenim od društva i medija, »bačenih na marginu, ostavljenima sebi samima«, da se sa svojim strahovima i nadama nose kako znaju i umiju. »Da sami zacijele nezacjeljivo«, pa se postavlja pitanje je li za oprost potrebna božanska snaga, snaga koju krhka ljudska duša i tijelo nemaju?

Neke se stvari ne mogu zaboraviti, ali se mogu oprostiti, kao da kroz svoje priče poručuju »protagonisti« filma, i samo tako život i dalje ima smisla. »Ja želim živjeti. Ja imam volju za život«, kaže jedan od svjedoka iz filma Nevena Hitreca.

10. DHF – Biljana Čakić-Veselič: »Dečko kojem se žurilo«

Film je autoričina intimna priča o potrazi za bratom i nastavak priče bake koja je djeda nestalog 1944. tražila čitav život i čekala ga do posljednjeg dana.

Zlatnu uljanicu, koju dodjeljuje naše uredništvo za promicanje etičkih vrijednosti na filmu, dobila je Biljana Čakić-Veselič za svoj dokumentarni film “Dečko kojem se žurilo”. Dokumentarni film “Dečko kojem se žurilo” treća je priča iz ciklusa “Polja smrti” redateljice i scenaristice Biljane Čakić-Veselič, koja je osim “Zlatne uljanice” dobila i veliku nagradu za najbolji film Dana hrvatskoga filma, nagradu za najbolju režiju, te nagradu “Oktavijan” Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji srednjometražni dokumentarni film. Sama autorica ističe da je film njezina “intimna priča o potrazi za bratom i nastavak priče moje bake koja je djeda nestalog 1944. tražila čitav život i čekala ga do posljednjeg dana”.

9. DHF – Aldo Tardozzi: »Priča iz Nunića«

Autor nije progovorio kao čisti promatrač okom kamere, već je i neko vrijeme proveo s bivšim ovisnicima, dajući pritom svojemu djelu jednu dodatnu težinu.

Naš je tjednik “Glas Koncila” po deveti put dodijelio nagradu “Zlatna uljanica”. Ovaj put dokumentarnom filmu “Priča iz Nunića”. Član deseteročlanog žirija dr. Danijel Labaš na dodjeli je nagrade uime žirija, među ostalim, istaknuo: “Premda su neki gledatelji uz nas napustili dvoranu uz riječi: ‘Opet narkomani!’, žiri katoličkoga tjednika ‘Glas Koncila’ svoju je nagradu za promicanje etičkih vrijednosti odlučio dati filmu koji govori o problemu ovisnosti o drogama.

Kroz priču o Elvisu, bivšem ovisniku na liječenju, na različitim se razinama i u vrlo slikovitim metaforama uočava kako je novi početak moguć tek kada se prizna vlastita zabluda. Elvis svojom pričom svjedoči, a kamera vođena angažiranom redateljevom rukom potvrđuje da svatko od nas, dok u sebi ne sruši nešto što je loše i pogrešno, ne može započeti izgrađivati sebe, niti svijet oko sebe, računajući pritom na nesebičnu pomoć obitelji i ljudi koji ga okružuju. Zato dokumentarnom filmu ‘Priča iz Nunića’ i njegovu redatelju Aldu Tardozziju čestitamo i dodjeljujemo ovogodišnju ‘Zlatnu uljanicu’, nagradu ‘Glasa Koncila’, i zahvaljujemo što o teškoj problematici ovisnosti o drogama nije progovorio kao ‘čisti promatrač okom kamere’ već je i neko vrijeme proveo s bivšim ovisnicima, dajući pritom svojemu djelu jednu dodatnu težinu. Čestitamo!”

8. DHF – Aldo Tardozzi: »Početak jednoga lijepog prijateljstva«

Nagrađeni film, možda malo preeksplicitno no ipak nepatvoreno, daje zanimljivu priču o tome da ljudi jedan drugome mogu pristupati nutrinom svoga bića, sa svim svojim sposobnostima, emocijama, pa čak i slabostima.

Na VIII. danima hrvatskog filma nagradu Glasa Koncila za promicanje etičkih vrijednosti na filmu “Zlatna uljanica” dobio je dokumentarni film “Početak jednoga lijepog prijateljstva” mladog autora Alda Tardozzija. Žiri Glasa Koncila, u kojem su bili rektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa dr. Josip Oslić, prof. Ivo Škrabalo, novinar Ike Anto Mikić, novinar Otvorenog radija Krunoslav Vidić i novinar Glasa Koncila Josip Štilinović, u obrazloženju odluke je rekao:

“Kako pristupiti drugoj osobi, pogotovo ako to nije tvoj izbor, ako to moraš? Samo hladno profesionalno? Ili se i u profesionalnim odnosima može dogoditi vrijedna, otvorena, iskrena interakcija koja nadilazi zadane okvire? Nagrađeni film, možda malo preeksplicitno no ipak nepatvoreno, daje zanimljivu priču o tome da ljudi jedan drugome mogu pristupati nutrinom svoga bića, sa svim svojim sposobnostima, emocijama, pa čak i slabostima, čak i kada do početka njihova odnosa ne dolazi njihovom izričitom željom, nego preko uloga koje oni imaju u društvu. Oni ne prihvaćaju da su samo uloge, da ispunjavaju svoju ovu ili onu društvenu zadaću, nego jedan u drugome vide u prvom redu osobu. Poziv je to svakome gledatelju da svoga bližnjega najprije doživljava i pristupa mu kao osobi, a tek onda prema dodijeljenoj joj ulozi u društvu.”

7. DHF – Petar Kreljo: »Moj brat Ante« / Hrvoje Hrengek Jemeršić i Bruno Anković: »Znaju li oni da je Božić?« / Vedran Šamanović: »U danima godine«

Nagradu za promicanje etičkih vrijednosti na filmu “Zlatna uljanica” na Sedmim danima hrvatskoga filma dobila su tri filma. U kategoriji dokumentarnog filma film Petra Krelje “Moj brat Ante”, namjenski film Hrvoja Hrengeka Jemeršića i Brune Ankovića “Znaju li oni da je Božić?” te kratki igrani film Vedrana Šamanovića “U danima godine”.

Bez predrasuda

Za Kreljin film, u proizvodnji HRT-a, žiri “Glasa Koncila” obrazlaže da je to “film autora koji iskreno snima filmove o ljudima i njihovim sudbinama” te da “autor daje dokument o prihvaćanju i poštivanju ljudske osobe, poziva da se čovjeku pristupa bez predrasuda, pokazuje da u čovjeku treba tražiti i prepoznati njegov unutarnji svijet, jer taj svijet zapravo čovjeka određuje”.

“Zlatna uljanica” namjenskom filmu Zavoda za transfuziju krvi, u produkciji Salona filma iz Splita, “nije samo poziv na pomoć u ispunjavanju njegove medicinske uloge nego proširuje granice te poruke, uvodi u svijet ljudi kojima je pomoć potrebna te jednostavno i vizualno vrlo uspjelo poziva na pomoć ne samo ljudima koji trebaju krv za operaciju nego svim ljudima potrebnih pomoći, skrbi i utjehe”.

Snažna poruka savjesti

Kratki Šamanovićev igrani film, proizveden u Kino klubu iz Zagreba, “dramaturški virtuozno daje sudbinu čovjeka, jedan cijeli život kroz prizmu jednog trena, spoznaju da jedan krivi potez može promijeniti život”. Film je to “sa snažnom porukom savjesti, s porukom da se neke stvari nikad ne mogu ispraviti”.

U žiriju za dodjelu “Zlatne uljanice”, nagrade filmovima s najboljim moralno-etičkim profilom, sadržajem i poticajem pod motom: “I reče Bog: Neka bude svjetlo”, bili su prof. Ivo Škrabalo, dugogodišnji filmski djelatnik i kritičar, urednica kulture u vojnom glasilu “Velebit” Kristina Matica-Stojan, novinar Hrvatskoga katoličkog radija Krunoslav Vidić, novinar Izvještajne katoličke agencije Anto Mikić, i novinar “Glasa Koncila” Josip Štilinović.

6. DHF – Biljana Čakić: »Prognano djetinjstvo«

Film je apel javnosti da se ne dopusti da djeca gube svoje djetinjstvo, te da se ne ponaša kao da se dječje traume rješavaju same od sebe.

Nagradu za promicanje etičkih vrijednosti na filmu “Zlatna uljanica”, koju dodjeljuje katolički tjednik “Glas Koncila”, na šestim “Danima hrvatskoga filma – hrvatskom festivalu kratkog metra”, dobio je dokumentarni film Biljane Čakić “Prognano djetinjstvo” u produkciji HTV-a.

“U nagrađenom filmu autorica zauzima stav u obrani ljudskog dostojanstva, dostojanstva djece i prokazuje birokratizam, stoji o obrazloženju žirija “Glasa Koncila”. “Kroz lik iskrenog dječaka kojeg prati u nesretnoj životnoj situaciji film daje nadu, štoviše vjeru u bolju budućnost. Film je to koji se zalaže za dostojanstvo života djece koje ne bi za sobom ostavljalo traume, te se iz njega vidi važnost i potreba obiteljskoga sređenog života. Film je također apel javnosti da se ne dopusti da djeca gube svoje djetinjstvo, te da se ne ponaša kao da se dječje traume rješavaju same od sebe. Film gledatelja ne opterećuje detaljima o djetetovu prijašnjem životu, pa time implicitno kazuje da brigu treba voditi o nepoznatom djetetu u potrebi, bez obzira na to kako se u nevolji našlo”.

Ne nedostaje motivacije

Žiri još napominje da su na ovogodišnjim Danima hrvatskoga filma u konkurenciju za nagradu ušli “filmovi koji se bave raznim etičkim temama, npr. nepatvorenim rodoljubljem i žrtvovanjem za druge, brigom za stradalnike, prihvaćanjem patnje, pouzdanjem u Božju providnost” da da “hrvatskim autorima ne nedostaje motivacije umjetničke vještine da na filmsku vrpcu prenesu etičke komponente života, dapače da izravno ili neizravno pozivaju na ćudoredno ponašanje”.

U žiriju “Glasa Koncila” bili su zamjenik ravnatelja Informativne katoličke agencije dr. Danijel Labaš, urednica kulture časopisa “Velebit” Kristina Matica Stojan, filmski kritičar časopisa mladih katolika “Pomak” Krunoslav Vidić, novinar Anto Mikić, vjeroučitelj Tomislav Filić i redakcijski novinar “Glasa Koncila” Josip Štilinović.

5. DHF – Branko Ištvančić: »Slavonski žrtveni običaji« / Ljubica Janković-Lazarić: »Sestre«

Nagradu Glasa Koncila “Zlatna uljanica”, koju list daje za promicanje etičkih vrijednosti na filmu, na petim Danima hrvatskoga filma (DHF) dobili su filmovi “Slavonski žrtveni običaji” redatelja Branka Ištvančića i “Sestre” redateljice Ljubice Janković-Lazarić.

Tradicionalne vrijednosti sela

“Zlatna uljanica” pripala je u kategoriji kratkometražnog filma Ištvančićevim 27-minutnim Slavonskim žetvenim običajima” u proizvodnji HRT-a, jer promiče tradicionalne vrijednosti sela, obrazložio je ocjenjivački sud “Glasa Kocnila” u kojem su bili ravnatelj “Glasa Koncila” dr. Josip Ladika, dominikanac fra Petar Marija Radelj, filmski kritičar katoličkog mjesečnika za mlade “Pomak” Krunoslav Vidić, studentica teologije Snježana Mališa i redakcijski novinar “Glasa Koncila” Josip Štilinović. U Ištvančićevu filmu vidi se da su život i slavlja na selu dobrim dijelom oblikovani duboko ucijepljenim kršćanskim vrijednostima i običajima. Taj film čuva povijesno sjećanje na molitvu i zahvalnost seljaka za Božji dar kruha te upozorava i na njihovu vrijednost u sadašnjosti.

Konkretan kršćanski altruizam

U kategoriji dokumentarnog filma ocjenjivački sud “Glasa Koncila” odlučio se za 26-minutni film “Sestre” Ljubice Janković-Lazarić, također u proizvodnji HRT-a, jer nosi snažnu priču o nerazdvojnom mukotrpnom životu teško hendikepirane djevojke i njezine sestre. Njihov odnos više je od pukog osjećaja odgovornosti za bližnjega. Sestre se međusobno iskreno vole, žive jedna za drugu. Hendikepirana sestra izuzetno je strpljiva i s neshvatljivim mirom i nadom prihvaća svoje trpljenje. Sestra koja se za nju brine daje joj svu svoju ljubav, brigu, požrtvovnost i entuzijazam. Ona konkretizira kršćanski altruizam.

4. DHF – Branko Schmidt: »Vukovar se vraća kući« / Miroslav Vladimir Hlevnjak: »Stvaranje i sustvaranje« / Krasimir Gančev: »Uskrs (naroda moga)«

Nagrada Glasa Koncila “Zlatna uljanica” pod motom “I reče Bog: Neka bude svjetlo”, za promicanje etičkih vrijednosti na filmu, dodijeljena je na četvrtim Danima hrvatskoga filma (DHF) u tri kategorije. U kategoriji cjelovečernjeg igranog filma “Zlatna uljanica” dobio je film Branka Schmidta “Vukovar se vraća kući” u proizvodnji Jadran-filma i Hrvatske radio-televizije, u kategoriji dokumentarnog filma “Stvaranje i sustvaranje” o. Miroslava Vladimira Hlevnjaka te u kategoriji namjenskog filma “Uskrs (naroda moga)” Krasimira Gančeva, oba u produkciji “Kršćanske sadašnjosti”.

U žiriju za dodjelu “Zlatne uljanice” bili su prof. Ivo Škrabalo, dugogodišnji filmski djelatnik i kritičar, sestra Bogoljuba Antonija Fotak, student četvrte godine režije Branko Ištvančić, suradnik “Glasa Koncila” Mario Petrović i novinar “Glasa Koncila” Josip Štilinović.

Za razliku od proteklih Dana hrvatskog filma kad su dodjeljivane “Zlatne uljanice” u jednoj ili dvije kategorije, ove se godine žiri odlučio dodijeliti “Zlatnu uljanicu” u čak tri kategorije. “To ne znači da je ukupna produkcija hrvatskog filma u protekloj godini bila bolja od prijašnjih”, obrazložio je žiri ističući zadovoljstvo da je ipak tri filma u različitim kategorijama zadovoljilo kriterije specifične nagrade kao što je “Zlatna uljanica”.

Od Vukovara do Uskrsa

Filmu “Vukovar se vraća kući” nedostaje malo emotivne dubine, ali je to film koji iskreno govori o borbi za očuvanje integriteta obitelji u svim, pa tako i u teškim prognaničkim okolnostima te o nastojanjima da se očuva identiet, obrazlaže žiri.

Film “Stvaranje i sustvaranje” na granici je između edukativnog i dokumentarnog. U njega je ukomponiran izuzetno dobro složen izbor biblijskih citata podložen kombinacijom slika iz prirode i ljudske umjetnosti koji objašnjavaju razliku između pojma “Božjeg stvaranja” i ljudskog “sustvaranja”.

Film “Uskrs (naroda moga)” vješto vizualizira tekst o središnjem kršćanskom blagdanu tako da sam križ postaje lik, te nepretenciozno podučava o tom dubokom i dokraja teško shvatljivom kršćanskom misteriju – Uskrsu.

3. DHF – Neven Hitrec: »730 dana poslije«

Film najbolje pokazuje osmišljavanje teškog i bolnog života ljudi koji niti u progonstvu nisu klonuli duhom usprkos teškim gubicima i patnji koje za njih traju već dvije godina.

Na trećim Danima hrvatskog filma održanima nagradu “Zlatna uljanica” za promicanje moralnih i etičkih vrijednosti u hrvatskom filmu Glas Koncila dodijelio je dokumentarnom filmu “730 dana poslije” Nevena Hitreca.

“Naše je društvo obilježeno patnjom prognanika i izbjeglica, a Hitrecov film govori o prognanim Vukovarčanima. No, za taj film žiri Glasa Koncila nije se opredijelio samo zbog izbora teme, nego i zbog umjetničke i filmske vrijednosti”, stoji u obrazloženju žirija Glasa Koncila. “Između filmova koji obrađuju slične teme, ‘730 dana poslije’ najbolje pokazuje osmišljavanje teškog i bolnog života ljudi koji niti u progonstvu nisu klonuli duhom usprkos teškim gubicima i patnji koje za njih traju već dvije godina. I iz tako teške životne situacije, pa čak i uz suze, uspijevaju živjeti s optimizmom, vjerom u bolje, nadom u povratak…”

2. DHF – Petar Kreljo: »Ana i njezina braća«

Neki su elementi montirani, ali film sadrži i dokumentarne elemente. Time je i svjedočanstvo jednoga vremena. Ne samo jedne obitelji, nego i jednoga vremena koje je rodilo ljude koji su već postali, a drugi tek postaju ambasadori naše domovine i naše kulture u cijelom svijetu.

Film “Ana i njezina braća” Petra Krelje, između svih filmova iz konkurencije, dobio je na drugima po redu Danima hrvatskog filma nagradu Glasa Koncila “Zlatna uljanica”. Nagrada se dodjeljuje filmu s najboljim moralno-etičkim profilom, sadržajem i poticajem. U žiriju Glasa Koncila bili su dr. Stjepan Baloban, profesor moralke na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dr. Josip Ladika, profesor na KBF-u i ravnatelj Glasa Koncila, Ivan Ladislav Galeta, filmski autor, o. Miroslav Hlevnjak, filmski djelatanik, s. Bogoljuba Antonija Fotak, djelatnica u Katehetskom centru u Zagrebu, i Hrvoje E. Bošnjak, akademski kipar.

“U obzir za nagradu došlo je i nekoliko drugih filmova. No budući da smo željeli da bude nagrađeno kompletno filmsko djelo, dakle ne samo moralna poruka sa slabim filmskim govorom, nego i jedno i drugo bar donekle prihvatljivo, nakon dugih diskusija uspjeli smo se dogovoriti da to bude film ‘Ana i njezina braća’”, rekao je dr. Ladika u ime žirija i ukratko obrazložio zašto je nagrada dana upravo tome filmu. Ponajprije, u filmu se radi o obitelji i o nutarnjoj solidarnosti između svih članova obitelji. Nisu tu samo roditelji koji se brinu za djecu, nego i djeca međusobno jedno drugoga povlače, guraju, potiču, uče, postaju đaci i profesori jedno drugome. To se događa jako rijetko u našim obiteljima.

S druge strane, ta je njihova međusobna solidarnost uspjela izdržati sve kušnje rata. Obitelj je bježala, sakrivala se. Išla je po skloništima, bježala je druga mjesta, iz Jelse u Ozalj, pa u Zagreb, na kraju u Samobor, tako da djeca ne prekidaju školovanje i da mogu nastaviti svoje vježbe na instrumentima. Element ustrajnosti, upornosti uz obiteljsku unutarnju solidarnost u tome je filmskom djelu jedan od pozitivnih elemenata moralno-etičke naravi. Nadalje, smatra žiri, jedan je od etičkih motiva i to da se u sklopu rata na razne načine bori, vodi rat. Tako su djeca, likovi iz filmske priče, na svoj način, nastavljajući svoj posao uporno, tvrdoglavo rastući i dozrijevajući u tom svom djelu i izvan Hrvaske, pokazali da sve kategorije stanovništva, pa i djeca i mladi, moraju nekako poticati, vladati se ili raditi kao da rata nema – naravno, koliko je to moguće.

Motiv obiteljskog trenda

Taj motiv “obiteljskog trenda”, međusobnoga obiteljskog zajedništva, koje je prijeko potrebno za razvijanje i odgajanje djece te njihov rast, danas je vrlo potreban. Trebalo bi ga neprestano imati pred očima i podsticati. Film o Ani i njezinoj braći govori na svoj način o tom motivu. Nadalje, isto tako važno, film nije pobjegao od ratnih strahota. I zato se u njemu ne ponaša kao da se sve nije događalo u ratu. Neki su elementi montirani, ali film sadrži i dokumentarne elemente. Time je i svjedočanstvo jednoga vremena. Ne samo jedne obitelji, nego i jednoga vremena koje je rodilo ljude koji su već postali, a drugi tek postaju ambasadori naše domovine i naše kulture u cijelom svijetu.

1. DHF – Zrinko Ogresta: »Krhotine« i Ljubomir Desantić: »SOS«

Ni mlada hrvatska država ne bi smjela odreći traženja istine i podleći napasti prikrivanja zločina protiv čovječanstva i čovjeka pojedinca koji su se događali u razdoblju radnje filma, tj. u razdoblju poslijeratnog komunističkog režima.

Žiri Glasa Koncila u sastavu: o. Miroslav Hlevnjak, franjevac i Slobodni filmski djelatnik, Ivan Ladislav Galeta, pedagog, urednik programske aktivnosti Centra za film u Studentskom centru u Zagrebu, dr. Stjepan Baloban, profesor moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. Josip Ladika, ravnatelj Glasa Koncila i profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te Ivan Miklenić v.d. glavni i odgovorni urednik Glasa Koncila, dodijelio je u kategoriji cjelovečernjega igranog filma “Zlatnu uljanicu” filmu “Krhotine” Zrinka Ogreste u proizvodnji Jadran filma i Hrvatske televizije.

U kategoriji kratkog filma nagradu za najveći etički doprinos dobio je film “SOS” Ljubomira Desantića u proizvodnji Zagreb filma. Za konkurenciju animiranog filma žiri Glasa Koncila zbog nemogućnosti gledanja (spriječenost većine članova žirija) filmskih djela u toj kategoriji ove godine nije mogao dodijeliti nagradu – što nipošto ne znači podcjenjivanje te kategorije filma a pogotovo ne znači da među filmovima ove godine prikazanim ne bi bilo animiranog filma koji bi zaslužio nagradu “Zlatna uljanica”.

Istina bez ljubavi razara

Nagrađujući cjelovečernji film Zrinka Ogreste “Krhotine”, žiri Glasa Koncila želio je pohvaliti nekoliko pozitivnih poruka koje su veoma aktualne u ovome povijesnom času mlade države. Nagradom se pohvaljuje najprije ideja upornog traženja istine po Kristovoj riječi: “Istina će vas osloboditi”, pa se ni mlada hrvatska država ne bi smjela odreći traženja istine i podleći napasti prikrivanja zločina protiv čovječanstva i čovjeka pojedinca koji su se događali u razdoblju radnje filma, tj. u razdoblju poslijeratnog komunističkog režima. Pritom, upozorava film – i to je bitna poruka koju žiri nagrađivanjem filma pohvaljuje – traženje istine ne smije postati samo sebi svrhom niti smije iscrpsti i zahvaliti cjelokupno bogatstvo života jer onda traženje istine nužno postaje razorno, kako za pojedinca tako i obitelj i društvo. Istina dakle – mogla bi se sažeti poruka filma “Krhotine” – treba tražiti da nas oslobodi, ai nikada bez ljubavi prema čovjeku jer istina bez ljubavi razara – a to se hrvatskom mladom društvu ne bi smjelo dogoditi – poručuje, prema ocjeni žirija, film svim nositeljima javnoga, društvenog života u našoj zemlji.

Prethodni članakBIBLIČAR IVICA ČATIĆ: »Zar je moguće da smo pokušali baš sve i da nismo dobili blagoslov?«
Sljedeći članakVozočašće