Metformin je jedan od najprepisivanijih i najvažnijih generičkih lijekova u Europskoj uniji. Primarno se upotrebljava za liječenje dijabetesa tipa 2, ali se sve više upotrebljava za liječenje drugih stanja ili poremećaja: sindrom policističnih jajnika i pretilost te za usporavanje starenja (sic!) i za neuroprotekciju.
Terapija metforminom kemijski je udar na kanalizacijski sustav, postrojenja za obradu otpadnih voda, rijeke, jezera i mora. Tek za primjer, svakoga dana iz širega područja Zagreba ispušta se u kanalizaciju više od pedeset kilograma čistoga metformina. Slična se količina farmaceutski aktivnoga spoja ispušta u Jadransko more, a tijekom turističke sezone količine izlučenoga lijeka povećavaju se i do 500 posto. Jer i turisti boluju od šećerne bolesti.
Priroda i društvo metformina
Intenzitet onečišćenja okolišnih voda metforminom, naravno, ovisi o porastu potrošnje toga antidijabetika. Što više »šećeraša« u društvu, to više toksikologije u prirodi. U posljednjih desetak godina broj oboljelih od dijabetesa u cijelom svijetu porastao je za 60 posto, brže nego što raste populacija. Zbog toga raste broj korisnika metformina, čiji je urin farmaceutski aktivan. Jedina studija koja izravno povezuje učestalost dijabetesa u populaciji i koncentraciju metformina u otpadnim vodama objavljena je prije sedam godina (Sci. Tot. Environ. 2019, 688, 281).
Ekosociologija metformina
Danas je metformin postao vrući kesten, farmaceutski proizvod oko kojega se lome koplja. Europska ga agencija za okoliš (EEA) ne želi vidjeti u rijekama i jezerima, a farmaceutska industrija ne želi plaćati ekološki porez. Europska komisija prijeti naplatom računa za ekološko čišćenje, a farmaceutska industrija prijeti povećanjem cijena za metformin.
Sukob je započeo Direktivom Europske unije (2024/3019) o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda kojom je proširena odgovornost proizvođača. Oni sada moraju sudjelovati i platiti 80 posto troškova potrebnih za eliminaciju farmaceutskih i kozmetičkih onečišćivala iz vode. Tablete i šminka čine 80 posto kemijskoga opterećenja okolišnih voda pa je to razlog zbog kojega političke i regulatorne institucije EU-a traže sudjelovanje farmaceutske industrije u troškovima takozvanog kvarternoga (naprednoga) čišćenja. Tako je farmaceutska industrija od spasitelja svijeta postala smetlar. Ili je, eto, prisiljena platiti kemijski nered nakon terapije.
Ekološko poskupljenje lijekova
No farmaceutska industrija, smatrajući se vjerojatno tek nevinim sudionikom kemikalizacije okoliša, ima domišljat prijedlog i efikasno rješenje za bratsku podjelu ekoloških troškova: cijena će lijekova porasti, a razliku će platiti zdravstveni sustav ili sâm pacijent. Drugim riječima, farmaceutska će industrija troškove eliminacije lijekova iz okoliša prebaciti na državu i potrošače. Drugim riječima, farmaceutska industrija ne će plaćati ekološki porez.
Adrian van den Hoven i Steffen Saltofte, predstavnici europskoga udruženja »Lijekovi za Europu«, dok peru ruke, istodobno prijete: »Kutija lijeka poput metformina za dijabetes danas košta između tri i sedam eura. Uz ove dodatne naknade ta će kutija koštati između 27 i 49 eura za mjesečnu terapiju… Ako se esencijalnim lijekovima nametnu neproporcionalni troškovi, njihova opskrba postaje ekonomski neodrživa, a pacijenti će na kraju snositi posljedice.« Oni najavljuju »cunami nestašice generičkih lijekova s katastrofalnim posljedicama na pristup pacijenata terapijama«, a pred europskim sudovima pokreću pravne korake kako bi spriječili obvezu sudjelovanja u rješavanju gorućega ekološkoga problema.
»Ljekovite« vode
Poznato je da se metformin ispušten u okolišne vode nakuplja u vodenim organizmima. Dokazano je da u mužjacima riba uzrokuje stvaranje ženskih proteina u njihovim testisima. Metformin je hormonski otrov ili endokrini disruptor, a vitelogenin (ženski protein) mjerljivi je pokazatelj feminizacije muške populacije. Nije isključeno, naprotiv, da ono što se događa ribama mužjacima prijeti i muškarcima – kemijska kastracija. Osim toga metformin ne djeluje sam – u postrojenjima za obradu otpadnih voda pregrađuje se u kemijski derivat uree (guanilurea) koji je još štetniji za prirodu.
Metformin koji pacijenti progutaju izlučuje se nepromijenjen iz organizma. Čitava doza, dakle, završi u rijeci. To nije incident, nego svakodnevna pojava. Opterećenje okolišnih voda toliko je veliko da određeni dio metformina (ili guaniluree) završi i u čaši pitke vode. Da, u rijekama plivaju mikrogrami, iz slavine cure (samo) nanogrami. Možda zvuči utješno, ali metformin je tek jedan lijek u koktelu farmaceutski aktivnih tvari koje su otopljene u gradskom vodovodu.
