Dok je pogled svjetske javnosti u utorak 14. srpnja bio usmjeren na vojni mimohod u Parizu, na kojem su sudjelovali i pripadnici hrvatskih policijskih snaga (ne i vojnih zbog zabrane predsjednika RH), uz njegovanje dojma da je Europa u sigurnim rukama, još se veća sigurnost za svjetski poredak gradila na tribini na kojoj su sjedili uzvanici francuskoga predsjednika. Koliko god nekima fascinantna bila vojna mehanizacija, to jest brojnost vojnika iz zemalja tzv. koalicije voljnih čije su snage bile posebni gosti na Danu pada Bastille, posredovanjem medija mnogo je truda uloženo da fokus javnosti ne zaobiđe državnike i njihove – supruge. To na prvi pogled može začuditi jer u vojnim mimohodima nema previše romantike, a teško da je riječ o kulturnim događajima pa da se gledanje ratnoga stroja može smatrati razonodnim činom. Koliko god kreatorima javnoga mnijenja i stručnjacima za protokol bilo jasno da predsjednici prisustvuju događanjima sa svojim supružnicima kako bi javnosti odaslali sliku jedinstva i pokazali svoju obiteljsku orijentiranost, i koliko god se zna da supružnici na takvim događajima pomažu u humaniziranju čelnika država i time sudjeluju u izgradnji povjerenja javnosti i povezivanju političara s biračima… ipak je na trenutak svijet izgledao zdravijim mjestom za život. Kada supružnici sudjeluju na vojnim mimohodima – kako je to bilo i u Parizu – ni rat se ne čini toliko strašnim, a vojnici koji stupaju više podsjećaju na mirovnu inicijativu nego na smrtnu opasnost za neprijatelja. Drugim riječima, brak između muškarca i žene toliko je moćan savez da bez njega svi drugi savezi, uključujući i političke i vojne, gube smisao.
Čak ne treba postaviti pitanje ni o kvaliteti pojedinih brakova, međusobnoj ljubavi i vjernosti supružnika – sama slika muškarca i žene koji stoje jedno uz drugo dovoljno je snažan argument da je brak temelj na kojem počiva i politika i obrana, pa čak i šport. U skladu s tim bilo bi važno da države i vojni savezi počnu više sredstava ulagati u brak i obitelj i njihovo promicanje kao temelje nacionalne i međunarodne sigurnosti. Primjerice, nedavno je Hrvatska od Europske unije dobila zajam od 1,7 milijardi eura za modernizaciju vojnih snaga, a oko 1,6 milijardi eura izdvaja se godišnje za državni resor zadužen za obranu. Zasigurno bi se mogla oblikovati kalkulacija po kojoj bi se vidjelo koliko bi se isplatilo ulaganje i u bračni i obiteljski život u Hrvatskoj temeljen na zajedništvu žene i muškarca – koji jamči opstanak društva u kriznim vremenima. Jer ako se s državne razine u promociju bračnoga života danas ulaže nula, bilo kakvo veće ulaganje moglo bi pridonijeti nacionalnoj sigurnosti.
Brak nije samo jamac političke i nacionalne sigurnosti. Načelo »humaniziranja čelnika« nedavno je bilo vidljivo i u športu. Osim što su u fokusu javnosti bile supruge i djevojke reprezentativaca, istoga dana kada su na francuskom vojnom mimohodu oči bile uprte u supruge državnika dogodila se promjena na hrvatskoj nogometnoj izborničkoj klupi. Staroga se izbornika npr. dehumaniziralo tako što se više nije spominjala njegova supruga i obitelj, a novi je izbornik preko noći postao, osim športaša, i suprug i otac. Dakle i u športu brak i obitelj snažan su znak. Svime time šalje se poruka da su velikim i moćnim sustavima potrebni i brak i obitelj.
Sve je to znak nade za budućnost. Teško je pobrojiti kolika su financijska i ideološka sredstva posljednjih desetljeća uložena u svijetu da bi se razorila obitelj utemeljena na braku između muškarca i žene, počevši od zemlje u kojoj se nedavno dogodio veliki vojni mimohod. No pokazalo se da svijet ne samo da reprodukcijski ne može bez braka i obitelji, nego da se bez njih sve urušava – od obrane do športa. Nastupio je povijesni čas da svijetlu budućnost ne će osigurati ono što je uloženo u obranu, nego što je uloženo u brak i obitelj. To je zakon svih tribina.
