Tema eutanazije i potpomognutoga samoubojstvu uvelike je tema o starosti. I dok je za Zapad do 60-ih godina 20. stoljeća i za velike povijesne civilizacije Istoka (bilo) karakteristično poštovanje starih ljudi kao nositelja mudrosti, za postmoderni je svijet današnjice starost gotovo uvrjeda, nešto što treba izbjeći ili izbrisati. Dokaz je i to što se najčešće govori o »starijim«, a ne »starim« osobama, kao da je starost uvrjeda i sramota. I što se više govori o dostojanstvu starijih i starenja, to se ono više negira. Tako su nedavno po središtu Zagreba osvanuli veleplakati s »umjetničkim« prikazima polugole star(ij)e žene s pelenom. I dok je navodno taj izričaj imao progovoriti o dostojanstvu starenja, progovorio je o suprotnom: o neprihvaćanju starenja i o svođenju čovjeka na tijelo koje starenjem kopni, htio to netko priznati ili ne. Potpuno je drukčiju poruku poslao akademik Pavao Pavličić koji je u sedamdeset i trećoj godini napisao maestralan filozofski esej naslovljen »Pohvala starosti«. Pavličićev je doživljaj vlastitoga starenja i starosti općenito realan; on starenje prihvaća, sa svim tjelesno-umnim ograničenjima koje ono donosi, ali i s autoironijom i briljantnim filozofskim humorom koji otkriva da dostojanstvo starijih počiva na spoznaji da je star čovjek i dalje – čovjek. Daleko od toga da bi dostojanstvo starosti povezivao s inzistiranjem na tjelesnom užitku kao autorica spomenute »plakat-kampanje«, Pavličić poručuje da je »smiješni starac« kakvima obiluju književna djela samo onaj koji se pretvara da nije star. U starosti »ostaje samo ono najvažnije, ono što čini našu osobu, pa ako želimo nekoga razumjeti, onda je najbolje da ga promatramo u starosti«, poručuje Pavličić.
Jedan je od najzanimljivijih Pavličićevih uvida da je u povijesti uvijek postojala kreativna napetost između starih i mladih; stari su upravljali zajednicom, vodili njezine ustanove, a mladi su se bunili protiv ustaljenoga poretka i zazivali novo. Na taj je način civilizacija ostajala dinamična. Danas su međutim pobijedili mladi, a stari su izgurani na marginu. »Dokaza za to ima koliko hoćete, a prvi je među njima taj da su političari i vođe država i naroda sve mlađi i mlađi«, zapisao je Pavličić. Također javni ukus diktiraju mladi. »Biti star pomalo je sramota, pa se zato mnogi trude da ostanu mladi: trče, vježbaju, mladenački se odijevaju, a na kraju odu i na lifting, što je valjda najniži stupanj njihova poniženja«, primijetio je ironično. Takvo stanje nije dobro, zaključuje, upravo zato što je time narušena ravnoteža. Pri tome konstatira da to što su sva povijesna društva imala senate odnosno vijeća staraca nije bez veze – jer starci imaju naviku misliti o bitnim stvarima. Blizina smrti »daje čovjeku sposobnost da odijeli važno od nevažnoga, da razlikuje ono o čemu se doista u životu radi od onoga što je pljeva svakodnevice«, zaključio je Pavličić. Usprkos svim ograničenjima, starost ima vrijednost, njegov je zaključak.
Da Marx i Engels danas pišu Manifest, konstatirali bi da se Europom širi bauk potpomognutoga samoubojstva i eutanazije. Zagovaratelji ozakonjenja (samo)ubojstva građana uz pomoć države pozivaju se na autonomiju, prava i dostojanstvo, no u temelju je njihovo uvjerenje da će odstranjenje onih koji trpe starost i/ili bolest rezultirati većom količinom ugode i koristi odnosno manjom količinom patnje svih. I koliko god se taj utilitaristički predračun činio uvjerljivim, pogrješan je. Naime starost i bolest sastavni su dio ljudskoga života i imaju smisao.
Kada se govori o nepodnošljivoj patnji, prešućuju se dvije činjenice: da medicina danas može potpuno ukloniti bol sedacijom te da podnošljivost nekoga stanja ovisi o tome kako percipiramo sebe i smisao života, u čemu veliku ulogu igra kako se drugi odnose prema nama – i to ne samo naši najbliži, nego cijelo društvo. Ovisi to i o tome koliko nas je država spremna poduprijeti i financirati skrb.
Starcima, djeci i mentalno bolesnim osobama zajednička je njihova ranjivost, iz koje proizlazi da se drugi oko njih trebaju truditi i za njih se brinuti. A budući da oni ne odgovaraju suvremenomu idealu mlade, lijepe, zdrave i funkcionalne individue koja je zadovoljna svojim stanjem te budući da je sve više starih, a sve manje mladih, i budući da se neprestano ističe kako je ljudi previše, a resursa premalo (osobito u bogatim zemljama), kao logično rješenje nameće se eliminacija ranjivih. Jasno, često se ističe kako bi čovjek trebao imati pravo odlučiti o trenutku i načinu svoje smrti. Pritom se međutim prešućuje da u slučajevima eutanazije i potpomognutoga samoubojstva on svoju smrt ne može ili ne želi izvesti sam pa u nju uvlači druge ljude, koji također imaju moralna prava i savjest. Također se prešućuje da zajednica itekako utječe na to hoće li se star i/ili bolestan čovjek osjećati kao suvišan teret i uopće poželjeti umrijeti. Napokon prešućuje se činjenica da je legalizacija eutanazije ili potpomognutoga samoubojstva u svim zemljama donijela postojan i nekontroliran rast broja onih koji na taj način žele skončati, pa i kada nisu stari ni neizlječivo bolesni. Prešućuje se i da čovjek nije gospodar života i smrti te da ne može prosuđivati o vrijednosti nečijega života – pa ni svojega. U konačnici prešućuje se da je ljudski život temeljna vrijednost. Kada se ta vrijednost relativizira, s vremenom se dođe do »eutanaziranja« djece i odraslih osoba koji ne mogu dati pristanak, pa i do »eutanaziranja« onih koji se tomu protive, ali je netko drugi odlučio da njihov život nije dovoljno vrijedan da se očuva. Takvi su slučajevi već prisutni u Nizozemskoj, Belgiji, Kanadi i Francuskoj.
I zagovornici »smrti na zahtjev« i zagovornici života pozivaju se na isto – na dostojanstvo osobe. Tako je organizacija »Dostojanstvo u umiranju« bila jedan od najglasnijih predvodnika kampanje za legalizaciju potpomognutoga samoubojstva u Velikoj Britaniji tijekom proteklih dviju godina. Parlamentarna je zastupnica Laburističke stranke Kim Leadbeater prije dvije godine predložila zakon koji bi potpomognuto samoubojstvo učinio »dijelom medicinske skrbi«. Nakon što je zakon prošao dva čitanja u Donjem domu, gdje ga je većina zastupnika poduprla, i nakon što se očekivalo da će u Gornjem domu proći, 11. rujna zastupnici su na drugom čitanju odbacili prijedlog zakona sa 16 glasova razlike. U travnju ove godine sličan je zakon odbačen i u Škotskoj. Zanimljivo je da su se za kulturu života, a protiv legalizacije potpomognutoga samoubojstva snažno angažirale različite društvene skupine i organizacije: Kraljevski liječnički kolegij, Udruženje hospicija Velike Britanije, Britansko udruženje socijalnih radnika, Britansko gerijatrijsko društvo, organizacija »Pravo na život UK«, mnoga udruženja osoba s invaliditetom, ugledni liječnici i stručnjaci za palijativnu medicinu, kršćanske Crkve, islamska i druge religijske zajednice. Svi su oni istaknuli da bi kobni zakon u posebno rizičan položaj postavio ranjive društvene skupine, čiji bi članovi prema projekcijama činili većinu eventualno usmrćenih. Ishodu rasprave pridonio je i britanski premijer Andy Burnham koji je istaknuo da prije bilo kakvoga razmišljanja o predloženom »rješenju« najprije treba osigurati visokokvalitetnu palijativnu skrb i hospicije diljem zemlje. »Želimo izgraditi Ujedinjeno Kraljevstvo u kojem je potpomognuto samoubojstvo smatrano nepotrebnim i gdje je njegova legalizacija nezamisliva«, poručila je organizacija »Pravo na život UK«, čija je kampanja okupila 250 tisuća podupiratelja.
Snažnu poruku poslao je lord Alton, katolik i zastupnik Donjega doma iz Liverpoola, istaknuvši da »bolest, invaliditet i ovisnost o drugima ne smanjuje vrijednost čovjeka«, nego »produbljuje našu odgovornost da pratimo, podupiremo i brinemo se jedni za druge«. Statistika svih zemalja koje su legalizirale eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo jasno pokazuje da se s legalizacijom mentalitet mijenja, i to u smjeru »(samo)rješavanja« ranjivih. U Belgiji je u 2025. godini 4 posto svih smrti bilo rezultat eutanazije, čiji se broj u pet godina udvostručio. Pritom 1117 eutanaziranih osoba nije bilo terminalno bolesno. U australskoj je državi Queensland u dvije godine broj smrti od eutanazije porastao za 60 posto, a broj tražitelja eutanazije koji nisu imali pristup palijativnoj skrbi u godinu je dana porastao za više od 40 posto. Istodobno prijedlog zakonskoga proširenja u Kanadi cilja otvoriti mogućnost eutanazije osobama koje ne mogu dati pristanak, nego su ga dale ranije tijekom života, što otvara velike bioetičke probleme s obzirom na to da se osoba može i predomisliti. I dok većina osoba koje zatraže eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo jesu starije osobe s težim bolestima, sve je više onih koji nisu ni stari ni terminalno bolesni – što pokazuju slučajevi Jolande Fun, Zoraye ter Beek i drugih. Posebno je uznemirujući slučaj Brigitte Stegemann (83) iz Kanade koja je u srpnju ove godine eutanazirana mimo svoje volje, kako na sudu tvrdi njezina unuka. U Kanadi je svaka dvadeseta smrt posljedica eutanazije. S druge strane nekoliko redovničkih družba i biskup John O. Barres vode pravnu bitku protiv države New York, čiji im zakon nameće obvezu savjetovanja pacijenta koji želi potpomognuto samoubojstvu ili pomaganja u pronalasku pružatelja takve »usluge«.
