Na novi pokušaj podilaženja učenicima u hrvatskom školstvu upozorile su dvije srednjoškolske nastavnice hrvatskoga jezika pismom i peticijom od 5. listopada, koja je izazvala val potpore pojedinaca i ustanova. Kako je došlo do toga? Iz Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja došla je najava da na državnoj maturi iz hrvatskoga jezika esej na temu književnoga djela više ne će biti obvezan, što de facto znači da za polaganje državne mature ne će biti potrebno pročitati ni jedno književno djelo. Kada bi se taj prijedlog prihvatio, to ne bi bio samo udar na pismenost hrvatskih mladih i njihov kulturni identitet, nego bi se time legitimiralo podilaženje lijenosti i površnosti upravo u školskom sustavu, sustavu koji bi se tomu trebao opirati svim silama. Štoviše, novina bi zahvatila naraštaj učenika koji je već poslužio kao eksperiment naprasita uvođenja uređaja u nastavu u projektu »tabletizacije školstva«. Taj je skupi i propali projekt tekao usporedno s »nastavom na daljinu« u doba korone, od koje se mnogi školarci koji su njome bili zahvaćeni još nisu oporavili, ni duhovno ni intelektualno. Nažalost, i hrvatsko školstvo s obzirom na sve veću ovisnost mladih o ekranima donekle je u cijeloj priči sudjelovalo kao diler. I u doba kada se iz mjerodavnoga ministarstva forsira uvođenje koncepta cjelodnevne škole postaje više nego apsurdno da djeca i mladi koji bi bili u školi »od jutra do sutra« ne bi bili obvezni za maturu kvalitetno pročitati ni jedno književno djelo i znati ga povezati sa svojim životnim putovima. Nije čudo da su profesorice reagirale, a velik odaziv na njihov apel i pozornost javnosti zasigurno je zatekao mjerodavne koji se danima nemušto izvlače iz kaše koju su si sami skuhali.
Nema sumnje da je pokušaj izbacivanja obveze pisanja eseja na temelju pročitanoga književnoga djela na državnoj maturi podilaženje učenicima koji bi se time navodno »rasteretili«, a istodobno bi se rezultati državne mature malo popravili – čime bi se statistike vjerojatno lijepo ušminkale. No to je ujedno podilaženje javnosti koja bi trebala biti sretna i ponosna u duhu: »bolji rezultati – pametnija djeca«. A zapravo je tek riječ o novom spuštanju kriterija.
Razvidno je da se posljednjih godina podilazeća marketinška strategija uvukla čak i u društvene i obrazovne sustave. Iza sintagme »kupac na prvom mjestu« u trgovini krije se često laž jer je nemoguće da je netko nekomu na prvom mjestu, a istodobno se njime ponajprije pokušava financijski okoristiti. Za marketing je jasno da se podilazi kupcima radi profita. No nije jasno što se želi postići podilaženjem u društvenim sustavima, a pogotovo obrazovnom. Tako su na »prva mjesta« ili »u središte« došli u zdravstvenom sustavu pacijenti (a liste čekanja nikad duže), u školskom sustavu učenici (a rezultati državne mature poražavajući), u akademskom životu studenti (a mnogi jedva čekaju otići iz Hrvatske), u gospodarstvu radnici (a plaće u Hrvatskoj niže od prosjeka EU-a)…
Problem je podilaženja to što se drugoga hvali i »olakšava mu se život«, a zapravo ga se odvaja od dostojanstva koje mu pripada kao osobi. Ne može, primjerice, učenik kao osoba školskomu sustavu biti na prvom mjestu ako mu se uskraćuje razvoj koji uvijek ide preko napora. Pedagogija podilaženja šteti i učenicima i čitavomu društvu. Gledano uzročno-posljedično, krivci za štetu koja bi mogla nastati oni su koji će u tom slučaju profitirati. Ostaje nada da će to biti samo tema nekoga književnoga djela na maturi, ne i stvarnost.
