Umjetna inteligencija (UI) postala je jedan od ključnih fenomena suvremenoga svijeta. Njezin ubrzan razvoj sve snažnije utječe na gotovo sva područja ljudskoga života, pri čemu se otvaraju brojna pitanja o budućnosti čovjeka i društva. Njezine mogućnosti i opasnosti sve više zaokupljaju i crkveno učiteljstvo. Papa Lav XIV. u svojoj enciklici »Magnifica humanitas« (2026.) razmatra dalekosežne posljedice UI–ja s obzirom na ljudsko dostojanstvo i opće dobro. Crkva ne odbacuje razvoj UI–ja, ali upozorava da razvoj ljudskih tehnoloških mogućnosti nije nužno istovjetan s razvojem čovječnosti. »Stvarna alternativa nije između oduševljenja i straha, nego između dvaju načina izgradnje: napretka koji služi pojedincima i narodima ili napretka koji ih podlaže logikama moći«, ističe Papa.
»Dokumentarac o UI–ju ili kako sam postao apokaloptimist«
Upravo je napetost između optimističnih očekivanja i opasnosti budućega razvoja UI–ja središnja tema dokumentarnoga filma »Dokumentarac o UI–ju ili kako sam postao apokaloptimist« (»The AI Doc: Or How I Became an Apocaloptimist«), kanadskih redatelja Daniela Rohera i Charlieja Tyrella. Praizvedba filma održana je 27. siječnja 2026. na festivalu »Sundance« u Park Cityju. Film traje 104 minute i dostupan je na internetskoj platformi Netflix.
Riječ je o istraživačkom dokumentarcu s autobiografskim elementima. Polazeći od zabrinutosti za budućnost vlastitoga djeteta, Roher nastoji razumjeti prednosti i opasnosti umjetne inteligencije u razgovorima s brojnim sugovornicima – od vodećih računalnih znanstvenika i tehnoloških poduzetnika do humanističkih intelektualaca te novinara i aktivista.
Iskazi sugovornika isprepleteni su arhivskim snimkama, animacijama i osobnim redateljevim razmišljanjima. Dinamična montaža, vizualna kreativnost i povremeni humor približavaju složenu problematiku širokoj publici. Ipak težnja da se obuhvate brojna pitanja vodi stanovitim pojednostavnjivanjima, a oprječna gledišta nisu uvijek dovoljno kritički razmotrena. Osobna perspektiva redatelja – uloga zabrinutoga oca i supruga – povremeno zasjenjuje analitičnost filma, ali mu daje neposrednost i ljudsku dimenziju. Riječ je o dojmljivu uratku koji potiče na ozbiljno razmišljanje o jednom od najvažnijih pitanja suvremenoga doba – pitanja koje će, htio to čovjek priznati ili ne, sve dublje zadirati u ljudsku svakidašnjicu.
Tehnološka evolucija
Film započinje arhivskom snimkom iz 1964. godine na kojoj engleski književnik i futurolog Arthur C. Clarke predviđa da će računala jednoga dana intelektualno nadmašiti svoje tvorce. Clarke tvrdi da je biološka evolucija gotovo završila, a tehnološka evolucija treba dosegnuti svoj vrhunac. Film zatim prikazuje razvoj tehnologije od prvih računala preko interneta i pobjede superračunala nad šahovskim velemajstorom Garijem Kasparovim do pojave pametnih telefona i UI–ja. U samo nekoliko desetljeća tehnologija je preobrazila ljudski život brzinom neusporedivom s biološkom evolucijom. Dvostruko lice toga napretka slikovito izražava dosjetka da je čovjek želio računalo kao bicikl za vlastiti um, a dobio je svemirsku raketu koja samostalno upravlja svojim letom. Sljedećim stupnjevima razvoja UI–ja smatraju se opća umjetna inteligencija (OUI) i umjetna superinteligencija (USI), koje bi u budućnosti trebale dosegnuti i nadmašiti ljudske intelektualne sposobnosti.
Distopija
Velika intelektualna sposobnost nije međutim jamstvo poželjnoga ponašanja. U filmu se navodi primjer sustava UI–ja koji je, suočen s mogućnošću gašenja, pokušao ucijeniti svojega operatera prijetnjom razotkrivanja njegove izvanbračne veze kako bi osigurao daljnji rad. Taj primjer pokazuje da UI već danas može razviti nepredviđene strategije za ostvarivanje određenih ciljeva i postupati protivno ljudskim interesima. Nije li stoga pretpostavka da su napredniji računalni sustavi nužno i pouzdaniji velika zabluda?
Jedan od sugovornika tvrdi da se umjetna inteligencija ne će zaustaviti na otkrivanju zakonitosti postojećega svijeta, nego bi također mogla oblikovati vlastiti svijet koji će čovjek sve teže shvaćati i nadzirati. Opasnost od gubitka nadzora neki uspoređuju s nuklearnom prijetnjom čovječanstvu, upozoravajući pritom na zabrinjavajući nerazmjer između ulaganja u razvoj umjetne inteligencije i ulaganja u njezinu sigurnost – tvrdi se da na razvoju UI–ja radi oko dvadeset tisuća ljudi, a samo se dvjestotinjak stručnjaka bavi sprječavanjem njezinih najtežih mogućih posljedica. Taj nerazmjer dodatno produbljuje sve intenzivnija komercijalna i geopolitička utrka u kojoj se sigurnosne mjere doživljavaju kao zaprjeka, a prednost stječu oni koji su ih spremni zanemariti kako bi prvi stigli do cilja.
Utopija
Optimisti najavljuju ljudski procvat – UI može ubrzati otkrivanje lijekova za teške bolesti, unaprijediti proizvodnju hrane i energije, smanjiti oskudicu te osloboditi čovjeka velikoga dijela rada. Redatelj zamišlja kako bi u takvom svijetu njegov sin mogao biti pjesnik ili slikar, neopterećen brigom za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i nužnošću mukotrpnoga rada. Možda bi to bila prilika za izgradnju nove civilizacije u kojoj bi dokolica postala prostorom za snažnije duhovno stvaralaštvo i promišljanje o temeljnim pitanjima ljudskoga postojanja?
Takav bi napredak međutim donio sa sobom i ozbiljne izazove. Tehnologija je i dosad trebala olakšati ljudski rad, ali nije nužno osigurala više slobodnoga vremena. Zašto bismo onda pretpostavili da će umjetna inteligencija ostvariti taj ideal? Osim toga čak i kad čovjek više ne bi morao raditi kako bi zadovoljio osnovne životne potrebe, ostao bi problem pravedne raspodjele materijalnih dobara. Tko bi odlučivao o njihovoj raspodjeli i na temelju kojih kriterija? Najzad, hoće li umjetna inteligencija doista omogućiti opće blagostanje ili će samo produbiti postojeće društvene i gospodarske nejednakosti?
Razboritost i mudrost
Između tehnološke distopije i utopije nameće se krjepost razboritosti. Nekritički optimizam mogao bi zanemarivanjem rizika dovesti do katastrofalnih posljedica, a radikalni bi nas pesimizam mogao lišiti dobrobiti tehnologije koja bi mogla znatno pridonijeti napretku čovječanstva. Razboritost nije puko zauzimanje sredine između tih dviju krajnosti, nego sposobnost kritičkoga prosuđivanja mogućnosti i opasnosti umjetne inteligencije, koje su često nerazdvojive – ista tehnologija koja može pridonijeti otkriću lijeka protiv raka može se zloupotrijebiti za razvoj biološkoga oružja.
Upravo se tu otvara jedno od najvažnijih pitanja filma – razlika između inteligencije i mudrosti. Jedan od sugovornika ističe da je inteligencija sposobnost rješavanja problema, a mudrost je sposobnost prepoznavanja problema koje doista treba riješiti. Inteligentnih je mnogo, a mudrih malo, primijetio bi cinik. Intelektualna nadmoć dakle ne podrazumijeva nužno i mudrost: sposobnost pronalaženja najučinkovitijih sredstava ne jamči ispravnost ciljeva kojima ona služe. Stoga nije ključno samo što umjetna inteligencija može učiniti, nego i što bi trebala činiti, u čiju korist i pod čijim nadzorom.
Nada i odgovornost
Završnica filma vraća gledatelje redateljevoj osobnoj priči – Roherovo dijete dolazi na svijet. Prizori radosti i obiteljskoga zajedništva podsjećaju na neprocjenjivu vrijednost ljudskoga života. Rođenje djeteta postaje čin nade – ne izraz sigurnosti u bolju budućnost, nego spremnosti da se ona prihvati i odgovorno oblikuje.
Film poziva na podizanje svijesti javnosti, odgovornost tehnoloških kompanija, zakonsku regulaciju i međunarodnu suradnju u nadzoru razvoja umjetne inteligencije. Izraz »apokaloptimizam« spaja svijest o mogućim katastrofalnim posljedicama s nadom da se one mogu izbjeći odgovornim djelovanjem. Ključno pitanje nije hoće li umjetna inteligencija nadmašiti čovjeka, nego hoće li čovjek biti dovoljno mudar da njezin razvoj usmjeri prema istinskomu ljudskomu dobru.





















