Vladimira Nazora najbolje je opisati kao barda – pjesnika koji je u danom trenutku uspio lirski snažno sažeti cijelu povijest i sadašnjost hrvatskoga naroda i europske civilizacije. Moglo bi ga se nazvati i poeta vates, »pjesnik prorok«, budući da je u svojem povijesnom trenutku uspio estetski moćno izraziti važne poruke, relevantne za cijelu zajednicu. U svojem je stvaralaštvu isprepleo antičke, slavenske i kršćanske motive. Budući da se 1942. pridružio partizanskomu pokretu i nakon rata postao predsjednikom Prezidija Sabora SR Hrvatske, njegovo je duhovno-religiozno stvaralaštvo u poratnom razdoblju bilo pomalo zanemareno. Zaslugom isusovca dr. o. Božidara Nagya koji je 2012. u ostavštini književnoga kritičara Ljubomira Marakovića pronašao jedanaest do tada nepoznatih Nazorovih pisama Marakoviću, potvrđeno je da se Nazor barem kasnih dvadesetih izjašnjavao kao čovjek kršćanskoga svjetonazora, koji je »gotovo uvijek pisao o borbi između Dobra i Zla s konačnom pobjedom Dobra«, i to »materijalističkom vremenu u prkos«.
Nazor u međuraću: vitalizam nasuprot dekadenciji
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Nazor je odudarao od stilske matrice hrvatske moderne. Dok su drugi pjesnici izražavali umor, dekadentnu ravnodušnost i pesimizam te bili zaokupljeni jedino ljepotom pjesničke forme, Nazora je oduševljavala obnavljajuća moć i ljepota prirode. Vitalizam – vjera u snagu života nasuprot ugrožavajućim silama kaosa i smrti – prožima cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Kao dobar poznavatelj Biblije u pjesmi »K Bogu!« napisanoj 1915. iskoristio je starozavjetni motiv borbe s Bogom, davši mu osobni pečat: »Ja sam se rvao s tobom, velji Bože! / Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću / Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.«
Dok je publicist i književnik Petar Grgec, koji je kao student uređivao katoličke književne časopise »Hrvatska prosvjeta« i »Luč«, smatrao Nazora fichteovcem, tj. panteistom, i njegova djela nepriličnima, Ljubomir Maraković i Ivan Merz nisu bili toga mišljenja. Iz pisama se jasno vidi da je Maraković smatrao Nazora dobrim pjesnikom te je tražio od njega priloge za »Hrvatsku prosvjetu«, mjesečnik za književnost i umjetnost koji je uređivao. Jedanaest Nazorovih pisama Marakoviću, na koja ćemo se osvrnuti, napisana su od 1926. do 1930. godine. Nazor je tada već bio prešao pedesetu te pisma odišu rekapitulacijom pjesnikova života.
Pjesnik kršćanskoga nadahnuća u »prijelomnom razdoblju« znanosti
Svoje je zrele godine, tj. vrijeme u kojem je živio Nazor doživljavao kao prijelomno razdoblje »kada se mijenja mišljenje i osjećanje«. U pismu koje je pisao oko 1927. Nazor je znakovito primijetio da ljudi njegova vremena »realnost vide samo kroz tu našu modernu znanost«. Komentirajući svoj znamenit ciklus pjesama »Četiri arhanđela« (1927.), pisao je Marakoviću: »Više mi se sviđa Tkač (Uriel), ali je ta pjesma sigurno teška za mnoge. Ljudi više ne osjećaju ni svoga anđela čuvara, a kamo li ona druga, još viša bića – arhanđele, koji ravnaju Svime. Ili će se ljudi svemu tome smijati ili smatrati plodom poetske fantazije.«
Zbirkom »Intima« (1913./1914.) Nazor se udaljio od mitološko-ditirampske faze te se povukao u duhovne predjele svoje duše, gdje je pronašao iskru božanskoga (»U mojoj krvi ima jedna kap / (…) I već zbog nje da neću nikad mr’jet«). Moto za »Pjesme o četiri arhanđela« bio je »materijalističkom vremenu u prkos«. Potraga za Bogom kao izvorom života prisutna je u njegovim djelima široka raspona – od »Legende o sv. Kristoforu« (1922.), koja je prema njegovim riječima »biografska kao možda nijedna druga«, pa do autobiografske priče »Anđeo u zvoniku« (1927.). Iz njegovih se riječi upućenih Marakoviću može naslutiti da se u liku Repobrusa, orijaša iz rimskih vremena progona kršćana, krije on sam. Tražeći dugo svoj izgubljeni identitet i dostojnu svrhu u koju bi mogao usmjeriti svoju snagu, Repobrus konačno susreće Krista u liku maloga djeteta, nosi ga preko vode te tako postaje »kristonosac«, tj. Kristofor. U činu žrtve iz ljubavi Repobrus konačno pronalazi sebe. Tako don Stanko Jerčić u svojoj knjizi »S Nazorom u zvoniku« (2007.) navodi da je pjesnik 1949. pronađen mrtav u bolničkoj sobi, okrenut prema Kristovu liku na bolničkom ormariću.
Zli junaci sugestivniji?
Dokaz da je Nazor sa svojom duhovno-religioznom poezijom surađivao u više časopisa može se pronaći u pismu koje je 21. studenoga 1927. uputio Marakoviću: »Evo Vam za Hrvatsku prosvjetu i ove sličice mog Križnog puta, kojim kitim i nadopunjujem maleni hram ‘Četiriju arhanđela’.«
»Imam nekoliko novih strofa, ali upravo jer su religioznog sadržaja poslat ću ih nekom drugom časopisu, da ne bi tko mislio, da religiozne pjesme šaljem samo Vašoj Hrvatskoj prosvjeti. Kada budem što novo imao, poslat ću Vam«, napisao je u pismu od 13. ožujka 1928. Središnja tema pisama, osim prevođenja Tassovih stihova, svakako je točka neslaganja između Nazora i Marakovića; dade se zaključiti da je Maraković smatrao da su Nazorovi negativni likovi uvjerljivije književno izvedeni od pozitivnih te su tako na određeni način afirmirani, što je Marakoviću smetalo. Nazor mu tako odgovara: »Jest; svi ti moji zli junaci gotovo su uvijek sugestivniji od onih drugih, koji su im oprječni i koji bi nam kao ideali morali lebdjeti pred očima. Ti su nosioci zla češći, življe prikazani, puni su barem neke prividne veličine. Vaša je konstatacija točna, ali se ipak ne mogu sasvim složiti s Vašim prigovorom. (…) Kad sam bio dječak, često sam se zabavljao rišući arhanđela Mihaila, gdje mačem ubija zmaja. I uvijek sam nastojao da mi Zmaj ispadne što golemiji, što jači pa – u svome – i što ljepši, al – sigurno – samo za to da slava arhanđela bude još veća«, napisao je Nazor 11. travnja 1926. Maraković je smatrao da estetski princip u književnosti mora biti usklađen s etičkim. Nazor je svoje razmišljanje o odnosu dobra i zla u književnosti završio zaključkom da se »zlo mora preobraziti ili raspasti« te da se »bez muke i patnje materija ne oduhovljuje«. »Svi ti ‘zmajevi’ nose već iz početka u sebi klicu svoga poboljšanja ili svoje propasti. Ono duhovno, ono eterično i dobro, što će ih oplemeniti ili smrviti, gotovo da i nije crtano napose, no se samo viđa ko svijetle siluete oivičene sjenama što ih bacahu tamne sile, koje se moraju preobraziti ili raspasti«, napisao je u jednom pismu.
O Nazorovu se duhovnom životu može dosta zaključiti iz nabrajanja književnih i filozofskih djela koja je iščitavao, kao i tema nad kojima je meditirao. Spominje Augustinove Ispovijesti, Miltonov Izgubljeni raj, Danteovu Božanstvenu komediju, koju i prevodi, Tassov Oslobođeni Jeruzalem i Njegošev Gorski vijenac. Piše da je veliki častitelj sv. Franje Asiškoga te da mu se čini da o njemu ne smije pisati dok ne vidi Umbriju. Svoja djela neprestano preispituje, i njihovo značenje i kvalitetu. U pismu iz 1930. izražava želju da »pjesnici ne budu posljednji«, kada je Maraković već napisao knjige Naši pripovjedači i Naši dramatičari. Naglašava da mu nije stalo do honorara jer se pjesme ne pišu radi novca. Predlaže suradnju s Ivanom Meštrovićem u vidu ilustracija novoga izdanja Četiri arhanđela: »Jeste li Vi poznat s Meštrovićem, i biste li Vi htjeli s njime govoriti? U tom slučaju, ja bih Vam prije poslao svoj rukopis, da Meštroviću pokažete, što ja sve to mislim. Možda će on pristati. Čujem, da on rado ne troši, ali sam ja spreman dati nekoliko hiljada dinara izdavaču za što bolju opremu knjige. Ta kod nas hrv. ‘pjesnika’ ne pišu se knjige da se na njima dobiva – a katkad valja i … gubiti.« Vrlo uspjela pjesma Božić (Crikvenica, 1926.), u kojoj Nazor ispovijeda svoje bogotraženje i bogonalaženje, čini se, nije »sjedala« svima: »Mogao bih Vam doskora poslati jednu božićnu pjesmu. Nisam siguran hoće li mi tako ispasti da ćete je Vi moći dati u Hrvatsku prosvjetu. Ja bih Vam je mogao poslati sasvim privatno, bez zahtjeva da je baš i štampate«, pisao je Marakoviću. Dana 27. prosinca 1926. pisao mu je čak da pjesmu Božić baci, »da će za Uskrs dobiti nešto bolje«. »Sve se bojim, da sam radio fragmentarno, bez plana, pa su zbog toga moji kritičari često na čudu i sve krivo shvaćaju. Ja sam uvijek pisao autobiografije, a kriv sam možda ja, što se čitalac ne može više snaći i nalazi čak protuslovlja«, pojasnio je Nazor u pismu od 4. studenoga 1927.
Nastavlja se
