Postoje mjesta koja ljubomorno skrivaju svoju dušu, nagoneći čovjeka da im se iznova i zadugo vraća ne bi li dokučio istinu o njima. Takvo mjesto čovjek naziva zavičajem ako je u njemu odrastao; zagonetkom ako ga je za zrelosti upoznao. U obama slučajevima riječ je o mjestu za koje čovjek osjeća da mu čitav pripada, kao da mu je od Boga darovan. No postoje i mjesta koja svoju dušu nose na dlanu ili na licu, bio taj dlan sazdan od krovova ili od krošanja, a lice od živih osmijeha i minulih smjehova.
Župnik Robert Bartoszek: »Mediteran zahtijeva rušenje stereotipa u evangelizaciji. Turisti ne mogu ostati ravnodušni kada vide mnoštvo vjernika u ophodu s kipom sv. Lovre o župnoj svetkovini. No ‘domaćima’ koji rijetko zalaze u crkvu Božju riječ valja navijestiti i uz kavu na rivi«Na takvim mjestima čovjek za istinom ne mora kopati: dovoljno je da prošeće i prodiše i već je na neki način postao njezinim dijelom. Takvo mjesto – ovisno o tome koliko ga se često i dugo gleda – svečano se naziva spomenikom ili, prisnije, ujevićevskim spomenkom. U obama slučajevima riječ je o mjestu koje čovjek osjeća vlastitim čak i ako nije njegovo. Kao da mu je od Boga darovano.
Crkva koja nije prazna ni sat vremena prije mise
Čak i onaj tko nikada nije čuo za Vrbosku na Hvaru – za mostove i umjetnine te »Male Venecije«, za njezine bune i čudesa – već će u kratkoj šetnji prepoznati dušu koju jedno od najstarijih naselja hvarske komune nudi kao na dlanu. Nije uzalud glavni turistički magnet nekoć pretežno ratarskoga i ribarskoga naselja crkva-tvrđava svete Marije: čitava se Vrboska sa svojim uskim kalama, visokim portunima i nepreglednim skalinama čini kao niz tvrđava u čijoj je nutrini skriveno štogod vrijedno. Brojne napuštene kuće zarasle u neobrane grane nara nagoviještaju da posrijedi nije materijalna vrijednost. Odgovor stoga valja potražiti u najvećoj od čak četiriju crkava mjesta koje ima tek petstotinjak stalnih stanovnika: u župnoj crkvi sv. Lovre, koja ni sat vremena prije nedjeljne mise nije prazna. Remeta čisti relikvijar s moćima sv. Ivana Pavla II., a stariji u klupama uče mlađe čitati molitvu vjernika; s kora uza zvuke orgulja odjekuju i »fioretti« pučkih glagoljaških napjeva; tkogod je u molitvi pred malenim raspelom, a tkogod u prolazu razgleda monumentalne umjetnine…
Gdje se skriva vrbovačko blago
Doista, ući u crkvu sv. Lovrinca znači ući u jednu od najvrjednijih sakralnih zbirki u Hrvatskoj. Povjesničari umjetnosti kao krunske će razloge takvoj ocjeni navesti oltarni triptih Paola Veronesea, bočne pale Celestina Medovića ili kip sv. Petra, djelo Nikole Firentinca; domaći Vrbovčani istaknut će pak čudotvorno raspelo koje je 11. travnja 1614. proplakalo krvavim suzama zbog nesloge vjernika Vrboske i obližnjega Vrbanja. Za svojim svetim križem vjernici i dalje hode u procesiji na maraški petak, prvi petak u ožujku; njemu i dalje zahvaljuju na milostima poput one koja je očuvala mjesto od težega stradanja pod bombama Drugoga svjetskoga rata; njemu i dalje šapću svoje molitve, uranjajući glavu u kustodiju relikvije koju je izradio kipar Ivan Rendić. Nema, dakle, dvojbe koja je najveća vrijednost skrivena u vrbovačkim utvrdama. Kakvim pak plodovima ona danas rađa provjerili smo s vrbovačkim župljanima i njihovim župnikom, Robertom Bartoszekom.
Snagu za oprost daruje Raspeti
Svakodnevno pohoditi župnu crkvu sv. Lovre za Silviju Franičević osobita je radost. »Ženama koje su bile udane za komuniste nije bilo lako živjeti vjeru: nisu smjele ići u crkvu ni krstiti djecu. Moja kći tako je krštena u našem župnom uredu, a sin u splitskoj u crkvi sv. Josipa.« Komunistički je režim ostavio i druge surove tragove na dušama Vrbovčana. »Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Vrboski je vladala velika glad. Kada se moj brat trebao pričestiti, otac je otišao u jedno polje, ubrao rukovet klasja, skrio ga u košulju pa kod kuće samlio na žrvnju i bratu napravio pogačicu za prvu pričest. Netko ga je prijavio pa su ga uhitili i dali mu da od sela do sela nosi natpis ‘Ja sam lopov’. Prije smrti ipak je smogao snage oprostiti onomu koji mu je to priredio.« Snagu je, kao i mnogi hvarski križonoše, pronašao u Raspetome, ističe sugovornica. »Moj otac je nosio križ, moj brat je nosio križ. Nosio ga je i moj zet, a nosili su ga i njegov otac i njegov djed.«Kako se Poljak skrbi za Hvarane
Iako prezime odaje da župnik ne pripada kojemu od vrbovačkih rodoslovlja, malo bi tko otprve odgonetnuo da Poljak iz Bydgoszcza nije »domaći«. U osam godina koliko je nakon službe bolničkoga kapelana KBC-a u Osijeku inkardiniran u Hvarsku biskupiju, Vrboska mu je već treća župa, a uz filijalu u Zavali upravlja i župom u Pitvama kraj Jelse.
»Na otoku se bilo lako snaći zbog dobrih ljudi, ali svoj dušobrižnički pristup morao sam umnogome preoblikovati. U Slavoniji kao i u Poljskoj postoji nepisano pravilo da se stvari odvijaju kako svećenik kaže, no ovdašnji mentalitet iziskuje mnogo više pastoralne otvorenosti – pogotovo posljednjih godina.« Naime, više od dvije trećine vjernika zbog turističke sezone gotovo je posve izočno iz vjerskoga života od travnja do listopada. »Ne znam gdje se to još na svijetu očekuje da čovjek u nekoliko mjeseci zaradi novac od kojega će živjeti ostatak godine. Cijena koju za to neizbježno plaća njegovo tijelo, njegova obitelj i zajednica teško se može odrediti. Takva je situacija pogubna ne samo za život župe, nego i za život općenito«, upozorava župnik.
Duhovne zamke izobilja
Premda je i sam većinu života proveo u turističkom sektoru, njegovih je negativnih posljedica svjestan i župljanin Lovorko Stipišić. »Vrbosku su tijekom mojega životnoga vijeka zahvatile velike preobrazbe karakteristične za priobalna mjesta. Naši predci bili su u pravilu ili težaci ili ribari; tvornica sardina i brodogradilište, koji su ekonomski unaprijedili naraštaj naših roditelja, zamrli su dolaskom iznimno dobro plaćenih poslova u turizmu. No lako dostupni prihodi skrivali su i duhovnu zamku: radi novca valjalo se odreći prirodnih radnih i životnih ciklusa koje nalaže poljoprivreda, čijim je slikama Božja riječ natopljena. Kako ćete čuti Božju riječ ako oko gostiju morate raditi po čitave dane – čak i nedjeljom?« Ipak, ni to izobilje nije uspjelo zadržati stanovništvo na otocima, primjećuje Stipišić. »Dio objašnjenja leži u frustraciji gradom koje uvijek ima u malim sredinama – iako i stanovnici gradova danas slabo uživaju u blagodatima grada. Blagodat je života u Vrboski sloboda i mir, osobito za nas starije.«
Prvi su vjeroučitelji roditelji
No Vrboska i obiteljima s djecom nudi lijep život, svjedoče supružnici Nikolina i Mario Tudor, roditelji Antona, Bartola i Leona. »Iako ima svojih nedostataka i ograničenja, Vrboska nudi sigurnije i jednostavnije okružje za podizanje djece od grada, pa je i moj sin među mnogima koji su se odlučili vratiti iz Splita na Hvar«, ističe Nikolina Tudor. Takvu ozračju pridonose i župne aktivnosti za djecu – poput ministriranja u kojemu sudjeluje desetak osnovnoškolske djece – kao i otvorenost svećenika za potrebe obitelji. »Župnik doista može učiniti mnogo, ali ne može nadomjestiti ulogu roditelja. Unatoč župnikovim pozivima, u listopadu se na krunici koju su prije mise trebala predvoditi djeca pojavilo samo njih četvero. A ne bi tako lako izostali sa a školskih ili športskih aktivnosti. Ne možemo očekivati da se djeca mole ako se mi ne molimo s njima«, dodaje sugovornica, u čijoj je kući krunica dio svakodnevice.
Milosti mise »pred križem«
Župljanin Lovorko Stipišić prije svake nedjeljne mise s razlogom časti raspelo izloženo na oltaru svetoga Križa. »Kada se Vrbovčani spremaju na kakvu veliku operaciju, tradicija je da se na oltaru gdje stoji kustodija čudotvornoga raspela za njih slavi misa ‘pred križem’. Svatko se osjeća pozvanim doći na tu misu jer nikomu nije lako biti u nemoći. Otkako sam prije osam godina preživio transplantaciju bubrega, ne propuštam priliku zahvaliti križu svaki put kada dođem u crkvu«, objašnjava Stipišić.Obnavljaju se temelji duhovne solidarnosti
Pastoralna svakodnevica Vrboske za otočku je župu bogata. Uz nedjeljna slavlja na misama koje župnik slavi od utorka do petka redovito sudjeluje dvadesetak župljana, koji četvrtkom ostanu i u euharistijskom klanjanju, a petkom časte čudotvorni sveti križ. Potrebe za karitativnim aktivnostima gotovo i nema, a župnik tjedno uspije obići nekolicinu nemoćnih u župi. Pa ipak… »Pastoral je na Hvaru ograničen malim brojem svećenika. No taj nam je mali broj i poticaj na suradnju. Kada se u jednoj župi organizira duhovna obnova ili kateheza za mlade, pohode je i vjernici drugih župa«, objašnjava Bartoszek. Tu duhovnu solidarnost osim procesije »za križen« – u kojoj Vrbovčani sudjeluju od samoga početka 1510. – obnavljaju i relikvije svetaca. »Otkako smo pribavili relikvije sv. Ivana Pavla II., počeli su nam pristizati i vjernici iz Jelse«, ističe župnik, koji je moći svetoga pape dobrotom ljvivskoga nadbiskupa Mieczysława Mokrzyckoga donio i u Pitve i u Vrisnik. To je tek jedna od vjerskih poveznica Vrboske s Poljskom. »Brojni se parovi iz inozemstva dolaze vjenčati u crkvama na Hvaru te se i u Vrboski svakoga ljeta vjenča četrdesetak parova iz Poljske. A tijekom srpnja i kolovoza na dodatnim misama koje slavim na poljskom u crkvi nerijetko bude više Poljaka nego mještana.«
Križ valja pronositi i životom
Poljske goste sve više privlači i procesija »za križen«, u kojoj je ove godine sudjelovao i svećenik poljske župe Gręboszów, gdje se nalazi groblje hrvatskih vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu. »Uz maraški petak i svetkovinu sv. Lovre, kada polazimo u svečani ophod sa svetčevim kipom, veliki je tjedan nesumnjivo najsvečanije doba u župi, kada se očituje i sve bogatstvo vrbovačkih napjeva. Zbog pasionskih pobožnosti od Cvjetnice do Uskrsa u crkvi sam i oko nje po čitave dane! Mene koji sam odrastao u latinskoj tradiciji ta duhovna baština Bizanta ne prestaje iznenađivati.« No postoji opasnost da se baština svede na folklor, napominje župnik. »Kada se za križonošu dođe prijaviti čovjek kojega gotovo nikad nisam vidio u crkvi, upozorim ga da križ valja pronositi i životom. Nošenje križa moralo bi biti pokorničkim činom, a nerijetko preraste u slavlje koje se mnogo ne razlikuje od svatova. Na nama je svećenicima da ljude koji se čitav život fizički pripremaju za taj čin pripremimo i duhovno.«
Zaštitnik neobična imena
Čuvaju križ koji čuva
Takav nazor dijele i brojni članovi nedavno obnovljene bratovštine sv. Križa, kojoj se pridruživanjem četvorice novih članova dobni prosjek ove godine spustio se na tridesetak godina. »Nastojimo biti župnikovim rukama ne samo kada treba prirediti procesiju i Božji grob, nego i kada treba obaviti bilo kakav fizički posao za župu«, primjećuje Lui Mihojević, umirovljenik s iskustvom križonoše koje dijeli i mlađi Joško Krstinić. »Jednom križonoša – uvijek križonoša! Pripremao sam se za nošenje križa još od dana kada sam se zapisao 1995.: pjevao sam u procesiji, nosio feral, a i nakon što sam nosio križ 2016. i dalje pomažem kako god mogu. Neki će reći da je to samo tradicija predaka; ali za nas je to i osobni zavjet«, tvrdi Krstinić prisjećajući se kako je još kao dijete za vrijeme Domovinskoga rata sudjelovao u sklanjanju blaga sv. Lovre od mogućega uništenja. Križ je kroz povijest doista čuvao Vrbovčane – kako ga oni ne bi i danas čuvali?
Vrbovačka istina vrijedna posvajanja
Uloga službenoga »čuvara« župnoga blaga prenosi se s koljena na koljeno obitelji Gabelić, svjedoči nam remeta i orguljaš Pero Gabelić, stolar čiji »potpis« u crkvi nose i oltar i sedes. »U župnoj crkvi uvijek nešto treba popravljati i obnavljati, no dio je poslanja remete i da ljudima otvara vrata svetoga prostora. Nema čovjeka koji dođe u Vrbosku, a da se ne poželi slikati na crkvi-tvrđavi sv. Marije ili razgledati umjetnine u župnoj crkvi, tako da velik dio ljeta služim i turistima«, priznaje Gabelić. Do danas ostaje misterij kako je malo mjesto poput Vrboske uspjelo prikupiti tolike umjetnine, domeće Lovorko Stipišić. »Svakako je tomu kumovala stalna povezanost Hvara s Venecijom, jednim od centara talijanske renesanse. Vrbovčani su stoga dobro znali što i od koga naručiti, no valjalo je to i platiti, što dokazuje veliku ekonomsku snagu nekadašnje Vrboske. Ipak mi se čini da je najveća snaga bila u mudrosti bratovštine, koja je svoje blago odlučila uložiti u djela čija vrijednost ne jenjava.« Istina je to koju će čovjek lako »posvojiti« čak i ako tek jednom prošeće Vrboskom.
Župa sv. Lovre u Vrboski na Hvaru
