KAKO SE DUŠA SJEDINJUJE S DUHOM? Ponor nasmijane Elizabete

Čak i čovjek koji u Boga sumnja teško se može othrvati osjećaju pobožne strave kada razmotri »zvjezdano nebo nad sobom i moralni zakon u sebi«, kako je to izrazio Immanuel Kant. Da ga je mogao čuti, Bonaventura bi ga zasigurno dopunio: Bog se doista može razmotriti u njegovim stvaralačkim tragovima izvan čovjeka i u njegovoj razumskoj slici u čovjeku, ali i u svjetlu Istine koja se ponad čovjeka utiskuje u njegov um. Još je dalje smjerao Ivan iz Ruusbroeca: duša što je uzljubila razmatranje »s Bogom se sjedinjuje sredstvima, bez sredstava i konačno bez razlike«. Čitava bi se povijest katoličke mistike mogla opisati kao potraga za najboljom slikom potonjega sjedinjenja. Bernard od Clairvauxa govori tako o rastapanju kapi vode u obilju vina i o žarenju komada željeza u vatri; Terezija Avilska o kiši koja pada u rijeku i o potoku što se ulijeva u more; Ivan od Križa o prozoru koji rasvjetljuje sunčev sjaj, a Franjo Saleški o zvijezdama koje u tom sjaju iščezavaju. Toliko je poezije bilo u vjekovnim teološkim promišljanjima o sjedinjenju duše s Duhom da je i ta teologija morala jednom zablistati u stihovima. To se i zbilo Elizabeti od Presvetoga Trojstva.

Treba li jednom slikom opisati život Elisabeth Catez nakon njezina neočekivana ulaska u karmel u Dijonu, bio bi to osmijeh usred patnje. Iako razdirana tegobama Addisonove bolesti koje su joj priječile jesti i piti, kao i bolju duhovne suhoće koja ju je navodila na samoubojstvo, Elizabeta se nije prestajala smiješiti. Treba li naprotiv jednom riječju opisati poeziju »Pohvale Slavi« – kako si je svetica odabrala duhovno ime – bio bi to ponor. I to ne bilo kakav, nego »dvostruki ponor«. Riječ je o nesagledivu ponoru Kristovih njedara, o božanskoj ljubavi koju duša razabire tek kada u nju zaroni; no riječ je istom o ponoru ljudske duše, o prisnom i otajnom sastajalištu Božje neizmjernosti i ljudske ništavnosti. Čovjeku bez vjere taj sastanak zvuči zastrašujuće; čovjeku s vjerom on zvuči nedohvatno. No za čovjeka vjere – kakvim je bila Elizabeta – u dvostrukom ponoru nema mjesta ni ispraznim bojaznima ni suvišnomu zdvajanju. Nikada čovjek ne će iskusiti ljepši strah nego kada u vlastitoj neizmjernoj duši prepozna tek sliku Božjega Bezmjerja. A prestat će sumnjati da je dopro do srži svojega srca baš kada osjeti čežnju da se čitav preseli – u srce Božje.