Poštovani! Naišao sam na tekst objavljen u jednim našim dnevnim novinama o tome zašto crkvena tradicija traži da misno vino bude prirodno, odnosno što se krije iza toga zahtjeva i gdje su granice dopuštenoga. Budući da se tekst dotiče Crkve, i dosta je neobičan, vjerujem da bi mogao biti zanimljiv… Molim Vas da potvrdite ili opovrgnete teze koje se ondje iznose. Kakvo se vino može nazivati misnim?
L. M.
Nemamo potrebe ni potvrđivati ni opovrgavati teze koje iznosi autor teksta koji ste nam poslali u uredništvo. U odgovoru na Vaše pitanje tek ćemo ponoviti ono što je za misno vino važno. Ono što nam određuje Zakonik kanonskoga prava vrlo je jasno. Tako kanon 824. u tri paragrafa navodi: »§ 1. Presveta euharistijska žrtva mora se prinositi s kruhom i vinom kojemu treba dodati malo vode. § 2. Kruh mora biti samo pšenični i nedavno pečen, tako da nema nikakve opasnosti da se pokvari. § 3. Vino mora biti prirodno od trsova ploda i nepokvareno.« O samom uzgoju grožđa propisi ne postoje, a mi smo ranije (GK, 8. 12. 2022.) istaknuli da i naš liturgičar dr. Zvonko Pažin – kojega citira i autor spomenutoga teksta – tumači da je Crkva od samih početaka »uzimala samo ove dvije materije: kruh i vino, pri čemu se pazilo da te prilike ne budu izmijenjene ili pokvarene«. »Da bi vino bilo valjano za misu, ono mora biti naravno vino iz vinove loze, napravljeno iz zrela grožđa i nepokvareno. Takvo vino može biti bilo koje boje, starosti i podrijetla. Ne smije se uzeti vino napravljeno iz drugih plodova ili iz nezreloga grožđa, kao ni ocat, pokvareno vino ili vino pomiješano s velikom količinom druge materije, npr. vode. U proizvodnji vina ne smije se dodavati šećer, umjetne boje, tanin ili voda iznad 4 %. Za dopuštenost se traži da vino bude fermentirano i da mu se pridoda malo vode.« Kao što smo već napisali, »bijelo se vino – za razliku od crnoga koje je isto dopušteno – više rabi iz praktičnih razloga«.
Molim vas, je li ime Anika prihvatljivo Katoličkoj Crkvi?
Lijep pozdrav, BB
Ime Anika izvedeno je iz imena Ana, kao što su to i Anka, Anica, Jana, Anita, Hana i druga, tako da ne vidimo razloga zašto ne bi bilo prihvatljivo u Katoličkoj Crkvi, koja blagdan sv. Ane i Joakima – roditelja Blažene Djevice Marije – slavi 27. srpnja. Prema nekim tumačenjima to je ime – kao Annika – često u skandinavskim zemljama i Njemačkoj, gdje bi zapravo bilo umanjenica od Ana.
