Kada čovjek dođe na ovaj svijet, ne znamo kakav će on biti, kakva će biti njegova budućnost, ali jedino sigurno znamo – on će umrijeti. Kada, kako, gdje – to ne znamo, ali dovršenje njegova zemaljskoga puta je sigurno. Taj svršetak zovemo – smrt.
Svako živo biće, i ono bez razuma, bježi pred opasnošću za život, brani se. Čovjek pak kao razumno biće nosi u sebi težnju za vječnim životom. Stoga ga misterij smrti snažno uozbiljuje.
Svaki čovjek ima svoju dušu koja ne može umrijeti. Umire samo tijelo, kad se duša odijeli od njega. Duša je nosilac čovjekove svijesti, slobode izbora i odluka, savjesti. U njoj se odvija sav čovjekov unutarnji svjesni život. Čitav je čovjek stvoren za besmrtnost, pa će na Sudnji dan uskrsnuti i tijelo. A kad se duša »probudi« u vječnosti, savršeno spoznaje svoje stanje i svoje vječno određenje, prema svom izboru u vremenu. Bog joj odmah otkriva savršenu spoznaju je li dostojna nebeskoga života u Bogu, ulazi li u stanje čišćenja prije ulaska u nebo, ili je svojom odlukom u zemaljskom životu, pa i otvrdnućem u zlu na času smrti, zauvijek isključena iz blaženstva u Bogu. Ta vječna promašenost života postaje vječni očaj, vječna mržnja, vječna muka. To je posljedica slobodnoga odbacivanja Božje ponude vječnoga blaženstva, prezir Boga!
Da li se više ljudi spašava ili ih više propada, ta je tajna samo Bogu znana. Istočnim je grijehom ljudska narav duboko ranjena sklonošću grijehu. Zato Isus upozorava da se u ovom životu treba boriti protiv zlih nagnuća u sebi, protiv napasti paloga svijeta, protiv navala Sotone koji nastoji čovjeka oteti Božjoj ljubavi i zarobiti ga svojom mržnjom.
Bog daje milost da možemo pobijediti zlo. On daje i sredstva oproštenja i spasenja, a to su u Crkvi sveti sakramenti. On nudi svjetlo našoj savjesti svojom riječju da spoznamo što je dobro, a što je zlo. Ako čovjek sve to odbije, bira odgovornost za vječnost.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 29.-32.
