Od priča do otkrića – to su geslo Knjižnice grada Zagreba ove godine odabrale za nacionalni Mjesec hrvatske knjige u trajanju od 15. listopada do 15. studenoga. Premda to geslo upućuje ponajprije na prirodoznanstvena otkrića, teško je i nabrojiti znanosti koje izvan prirodoslovlja mnoge svoje uvide temelje upravo na iščitavanju priča; dostaje tek spomenuti teologiju, filozofiju i filologiju. Sjedinjujući ta tri područja, zanimljiva je otkrića o biblijskim tekstovima, hrvatskoj književnosti i suvremenoj kulturi višekratno iznosio prof. dr. Krešimir Šimić. No njegovo najnovije iznašašće upravo je – priča: pripovjedna biblijska trilogija o Abrahamu, Izaku i Jakovu. U povodu njezina nedavnoga objavljivanja s voditeljem Katedre za staru hrvatsku književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost osječkoga Filozofskoga fakulteta, ali i suvoditeljem molitveno-biblijskih susreta osječkoga Instituta za novu evangelizaciju »Sveti Ivan Pavao II.«, razgovarali smo o vjekovnom odnosu ljudske i Božje riječi, ali i o poslanju književnika u doba umjetne inteligencije.
Gotovo bih rekao da ste ih već naznačili u samom pitanju. Prvo, izlazak iz onoga koji tumači književnost prema njezinu stvaranju. Taj izlazak držim nužnim. Nekako sam ga osjećao otkada sam počeo predavati književnost. Uvijek sam osjećao nelagodu, koje se nisam riješio do dana današnjega, da sam kao tumač književnih djela parazit, da parazitiram na onome što drugi stvaraju, da je svako tumačenje književnosti na neki način njezina izdaja. Kasnije sam u glasovitom članku Paula de Mana »Otpor teoriji« pročitao kako je jedan svoj kolegij izvodio Manov kolega Reuben Brower. On je naime na kolegiju »Interpretacija književnosti« od studenata tražio da o tekstu o kojem trebaju pisati ne pišu ništa što ne mogu izvesti iz samoga teksta o kojem pišu. Odnosno studenti nisu smjeli napisati nikakvu tvrdnju koju ne bi mogli poduprijeti jezikom koji se pojavljuje u tekstu o kojem pišu. Konceptualan i terminološki aparat sveden je na minimum. To jednostavno pravilo imalo je dalekosežne didaktičke posljedice: pokazalo se da sâmo čitanje može transformirati kritički diskurs. Otada pokušavam nešto slično – što onda pretpostavlja i da sâm, kao tumač književnosti, postajem književnik.
Drugi izlazak odnosi se na višegodišnje iskustvo voditelja, zajedno s Davorom Vukovićem, božanskoga čitanja Svetoga pisma (lectio divina). To iskustvo uvjerilo me da tzv. monaška teologija nudi pravi put u razumijevanju kako uopće čitati. Ponajprije mislim na ono što su patristi nazivali »preživanjem« riječi, a onda i na shematizaciju kartuzijanca Giuga Drugoga iz 12. st., odnosno četiri koraka pri čitanju Svetoga pisma: lectio (čitanje) – oratio (molitva) – meditatio (razmatranje) – contemplatio (kontemplacija).
Čitanje, dakle, nije puko prikupljanje informacija, skeniranje teksta, nego »preživanje«, »meditiranje«, »kontempliranje«, »slušanje« drugoga, a u konačnici i Sasvim Drugoga – Gospodina koji govori. Tek kad čujemo Sasvim Drugoga, možemo zapravo biti poslužitelji susreta njegove riječi po našim ljudskim riječima. Slušao sam Gospodina u onome što su o njemu pisali sveti pisci, autori naracija o patrijarsima Abrahamu, Izaku i Jakovu, slušao sam Gospodina koji poziva na izlazak, pa sam odlučio poslužiti drugima to što sam čuo. Pritom su mi se priče o patrijarsima učinile posebno važne jer Gospodin se Mojsiju objavio upravo kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Taj Bog ujedno je otac Isusa iz Nazareta, koji je za nas kršćane Krist – Pomazanik, Mesija, Gospodin.
Kada se iz obrazovanja ukloni riječ, odnosno čitanje, propada čovjek! Koliko vidim, to je uklanjanje započelo prije dvjestotinjak godina. Naime lectio (čitanje) bio je osnovna obrazovna metoda od antike pa sve do pojave prosvjetiteljstva. Kvintilijan lectio opisuje u djelu »Institutio oratoria« kao nastavnu metodu – kako učenici trebaju čitati književne tekstove, kako ih učitelj treba tumačiti i kako se iz čitanja trebaju razvijati govorničke vještine. U obrazovnom modelu studia humanitatis – ranonovovjekovnoga obrazovnoga programa usmjerena na proučavanje klasičnih jezika, književnosti, povijesti, retorike i moralne filozofije radi cjelovitoga obrazovanja čovjeka – lectio je i dalje bila osnovna nastavna metoda. Lectio tek kasnije – pojavom prosvjetiteljstva, kada dolazi do značajnih promjena i razvoja onoga što se uglavnom naziva moderna ideja sveučilišta – prestaje biti temeljna nastavna metoda, osobito u tzv. »prirodnim znanostima«, u kojima se počinje naglašavati opažanje i eksperiment. U 19. st. došlo je naime do rascjepa na »prirodne znanosti« i »duhovne znanosti«; prema Wilhelmu Diltheyju, prirodnim znanostima cilj je objasniti prirodne pojave općim zakonima, a duhovnim znanostima cilj je razumjeti ljudsko djelovanje, kulturu i povijest.
Dakako, lectio se kao metoda čitanja i tumačenja tekstova zadržao u »duhovnim znanostima«, ali izgubio je svoju metodičku sveoubuhvatnost. Priroda, stvorenje, prestalo se »čitati«. Za modernoga (prirodo)znanstvenika – da se poslužimo riječima poznatoga kasnosrednjovjekovnoga himna Alana iz Lillea – »sve stvorenje ovoga svijeta« nije više »kao knjiga« našega žića, naše smrti, našega stanja, naše sudbe »vjerni znak«. Moderni (prirodo)znanstvenici, ustvrdio je Clive Staples Lewis, žele prozreti stvorenje. Prozreti pak sve stvari, pronicljivo je zaključio Lewis, isto je što i ne vidjeti ih. Posve proziran svijet nevidljiv je. Odbacujući lectio kao sveobuhvatnu metodu, odnosno »čitanje« stvorenja kao Božje riječi, moderni (prirodo)znanstvenici počeli su zuriti u stvorenje poput baziliska – mitske životinje koja je čudna mješavina zmije, pijetla i žabe. Što gleda, ubija.
Zašto mrežna platforma za čitanje Pisma i književnosti?
Nije li takav pogled oblikovao i suvremenu znanost o književnosti?
Kako se kao znanstveno nametnulo ono što se može sustavno promatrati, mjeriti, eksperimentalno provjeravati, matematički izraziti i ponovljivo potvrditi, tako su se tomu kanonu znanstvenosti nastojale prilagoditi i tzv. »duhovne znanosti«. U tom smislu i lectio, koji se u nekoj mjeri zadržao u »duhovnim znanostima«, nastojao se prilagoditi metodama »prirodnih znanosti«. Djela kanonskih (književnih) autora počela su se promatrati kao strukture znakova, pri čemu se nastojalo prodrijeti u odnose među znakovima i otkriti pravila koja proizvode značenje. Autor i povijesni kontekst pali su u drugi plan. U prvi je plan došao tekst. Izvan njega nije se vidjelo više ništa. Ali pokušaj proziranja teksta ubrzo je pokazao da ne postoje stabilne strukture i jedno konačno, »objektivno« značenje koje se može otkriti u tekstu, jeziku ili kulturi (koja se također počela promatrati kao tekst). Dogodilo se isto što i u »prirodnim znanostima«: pogled kojim se nastojalo prozreti tekst bio je smrtonosan: usmrtio je autora, a potom i samoga čovjeka. Naposljetku – čudovišnim spojem »prirodnih« i »duhovnih« znanosti vođenih gotovo magijskom željom za ovladavanjem ne samo prirodom, nego i »duhom« – izrodila se nova »umnost«, umjetna inteligencija zasnovana na velikim jezičnim modelima.
Enciklika »Magnifica humanitas« u znatnoj je mjeri smjerodavna, ali što se tiče same književnosti, pa onda i njezine uloge pri iznimnoj pojavi UI-ja, istaknuo bih pismo o ulozi književnosti u formaciji koje je papa Franjo objavio u kolovozu 2024. godine. Pismom nije istaknuo samo one uobičajene razloge koji se iznose kada je riječ o važnosti čitanja književnih djela – proširenje vokabulara, poticanje maštovitosti i kreativnosti, poboljšanje sposobnosti koncentracije, smirivanje stresa i tjeskobe – nego i na manje poznate razloge: pripremu za suočavanje s raznoraznim životnim situacijama, ekstendiranje percepcije stvarnosti… Uz to istaknuo je i da nas književnost senzibilizira za dublje razumijevanje odnosa forme i smisla: ona omogućava uvid u vlastitu nutrinu i u izvanjski svijet; ne lišava nas moralnih prosuđivanja, nego nam pomaže da ne donosimo površne osude; uči nas strpljenju u nastojanju da razumijemo druge, poniznosti u pristupu složenim situacijama, blagosti u prosuđivanju i osjetljivosti na naše ljudsko stanje; oslobađa nas od dualističkoga polariteta istinitoga i lažnoga, ispravnoga i krivoga; uvodi nas u otajstvo svijeta; potiče slobodnu i poniznu vježbu uporabe razuma.
Sve u svemu, smatra papa, odbacivanje čitanja može dovesti do ozbiljnoga intelektualnoga i duhovnoga osiromašenja. Međutim papa se nije usredotočio samo na osobne prednosti koje se mogu postići čitanjem, nego je upozorio i na »važnije« razloge zbog kojih je nužna »radikalna promjena smjera« u kršćanskoj formaciji.
To je, prvo, da naučimo slušati glas drugoga i gledati njegovim očima, da se uputimo u otajstvo drugoga – što nas čuva od pada u samoizolaciju i »duhovnu gluhoću«. Takva otvorenost za glas drugoga otvara nas, ističe papa, i za slušanje Glasa koji govori mnogim glasovima. Književnost nam, nadalje, pomaže da uspostavimo dijalog s kulturom, da plodonosno prepoznajemo raznolikosti ljudskih jezika, ljudske osjetljivosti, da dublje istražimo polifoniju objave, da ju ne osiromašimo ili reduciramo na vlastite potrebe i načine razmišljanja, da se oslobodimo fundamentalističke samoreferencijalnosti koja bi određenu kulturnopovijesnu »gramatiku« držala sposobnom da izrazi cjelokupno bogatstvo i dubinu evanđelja. Književnost, ističe papa, pomaže da srušimo idole autoreferentnoga, samodostatnoga i statičnoga konvencionalnoga jezika koji »zarobljava« slobodu Riječi, pa tako i sam crkveni govor. Zasad mi se čini da se na taj papin poziv u velikoj mjeri oglušilo – barem je, koliko vidim, tako u domaćem teološkom studiju.
Unatoč Mannovoj akribiji, mislim da su njegov Josip i njegova braća daleko od onoga što su o Josipu i njegovoj braći pisali sveti pisci. Pred svetim tekstom književnik treba biti kao što se biva pred svetim: u svetu strahopoštovanju. U stavu poniznoga slušanja. Mislim da je Mann iskoristio sveti tekst za vlastitu viziju.
Invokacije – zazivanja nadahnuća, uglavnom na početku samoga djela – u drevnim tekstovima nisu tek puki stilistički ornamenti. Držim da ono što zaslužuje »ime umjetnosti« nije tek plod autorskoga truda, pa ni talenta. Uz to dvoje nužno je i treće, koje je zapravo presudno: nadahnuće. Dakako, pritom ne mislim da je pri nadahnuću riječ o nekakvoj teomaniji, ekstazi, raspamećenosti, nego o gotovo neopisivu odnosu s Onim koji je prvi izgovorio Riječ, o odnosu duboke i neizrecive ljubavi. Samo je takva književnost pozivajuća. Ona koja čitatelja, pa i samoga autora, izvlači iz njega samoga.
Ako je Marko Marulić »otac hrvatske književnosti«, kako je ustvrdio Ivan Kukuljević Sakcinski – a to je očinstvo zavrijedio epskom obradom jednoga biblijskoga djela, »Juditom« – onda je hrvatska književna kultura u svojim početcima vezana uz Bibliju, u kojoj je »živa i djelotvorna« riječ. Tu »živu i djelotvornu« riječ ne moramo oživljavati. Ona je »živa«. Trebamo se jednostavno njoj prepusti da nas oživljava i onda iz takve oživljenosti pisati, stvarati nova književna djela.
U kakvu su odnosu Božja riječ i ljudska riječ?
Svećenik bi prema Rahneru dakle bio pjesnik?
Ne! On je više od pjesnika. Premalo kažemo ako kažemo da je svećenik pjesnik Božje riječi. Naime on poruku može prenijeti samo usnama, a da ona nije potekla iz srca. Možda njegov život ne čini stvarnošću ono što njegova riječ govori. Ipak, i tada ostaje svećenik, navjestitelj Božje riječi po svetom poslanju. Ali tada se ne može nazvati pjesnikom. Jer pjesnik se može biti samo ako izgovorena riječ izvire iz središta srca. Pjesnik, naime, govori ono što nosi u sebi. Međutim čak i kada svećenik ne izgovara riječ Božju iz vlastita srca, ona ostaje riječ Božja. Samo svećenik ne postaje pjesnik. Riječ svećenika stoga nikada nije u opasnosti u istoj mjeri kao riječi drugih ljudi i pjesnika. Ona nije u opasnosti da potone s razine iskonske riječi na razinu tek tehničke riječi, u plitak govor i brbljanje.
Svećeništvo oslobađa pjesničko postojanje i oslobađa ga da postigne svoju krajnju svrhu. Istodobno otkriva u milosti pjesničke snage karizmu vlastitoga savršenstva. Gdje god Božja riječ izriče ono uzvišeno i ulijeva ga u dubinu ljudskoga srca, tu se nalazi i ljudska pjesnička riječ. I zato svećenik zaziva pjesnika, zaziva da pjesnikove iskonske riječi postanu posvećene posude božanske riječi u kojima svećenik djelotvorno naviješta Božju riječ. Ali i pjesnik zaziva svećenika jer su njegove, pjesničke riječi, riječi čežnje, riječi koje zazivaju ono što nema imena, jer su vrata u beskonačnost, u neshvatljivo, jer se protežu prema onomu što se ne može dokučiti. Kada iskonske ljudske riječi, nadahnute Duhom, postaju Božje riječi, kada pjesnik postaje svećenik – riječ je o otkupljenju, milosti.
