Logopedija je znanost koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i terapijom poremećaja govora, glasa, jezika, gutanja, slušanja, čitanja, pisanja, mucanja i svih oblika komunikacije. Stoga ima posebno značenje u zdravstvenoj zaštiti, posebice djece, jer rano otkrivanje poremećaja (ne možemo ih zvati bolestima) olakšava preventivno otklanjanje tih mana, koje u kasnijoj dobi razvoja djece mogu biti trajan problem u njihovoj komunikaciji. Što ranija preventiva u predškolskoj dobi, čak i prije treće godine života djeteta, to su bolji rezultati. Zato bi logopedi trebali djelovati ne samo u školama i obrazovnim centrima, nego i u školskim vrtićima i u svim zdravstvenim ustanovama.
Donošenjem Zakona o logopedskoj djelatnosti (Narodne novine, br. 105/25), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2025., na osnovi kojega je ministrica zdravstva donijela posebnu »Odluku o standardima i normativima prostora, radnika te dijagnostičke i terapijske opreme za obavljanje logopedske djelatnosti« (koja se ne objavljuje u Narodnim novinama), Ministarstvo zdravstva imalo je dobru namjeru, ali su nesporazumi nastali različitim tumačenjima u konkretnoj provedbi.
Sporna Odluka u svojoj preambuli poziva se na Zakon o logopedskoj djelatnosti (čl. 53.), ali i na Pravilnik o normativnim standardima za obavljanje zdravstvene djelatnosti (Narodne novine, br. 52/20 i 11/25), koji je donesen prije navedenoga zakona. Zato za razumijevanje problema valja vidjeti i pročitati što piše i tim propisima.
Počnimo od Zakona, koji u svojem čl. 53. propisuje: »Do dana stupanja na snagu Pravilnika iz članka 51. ovoga Zakona (novi Pravilnik još nije donesen) normative i standarde za obavljanje logopedske djelatnosti u pogledu prostora, radnika te dijagnostičke i terapijske opreme iz članka 10. stavka 7. ovoga Zakona utvrđuje ministar odlukom iz članka 66. Pravilnika o normativima i standardima za obavljanje zdravstvene djelatnosti«(Narodne novine, br. 52/20).
Dakle Zakon upućuje na Odluku donesenu na osnovi čl. 66. staroga Pravilnika, koji je donesen prije Zakona koji je sada na snazi.
Ta Odluka o standardima propisuje: »Za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz specijalnosti koja nije predviđena odredbama ovoga Pravilnika, ministar nadležan za zdravstvo posebno će utvrditi uvjete vezano uz prostor, radnike i medicinsko-tehničku opremu.«
Prema tome sadašnja ministrica zdravstva donijela je Odluku o standardima prostora za obavljanje logopedske djelatnosti te je takva Odluka donesena s nadnevkom 19. siječnja 2026.
Pod točkom III. te odluke piše: »Zdravstvene ustanove koje su započele s radom prije stupanja na snagu ove Odluke, moraju uskladiti svoj rad u pogledu radnika i dijagnostičke i terapijske opreme za obavljanje logopedske djelatnosti s odredbama ove Odluke najkasnije do 31. srpnja 2028. godine.«
Kako tekst te odredbe navodi samo zdravstvene ustanove, a ne spominje logopede privatnike ni ostale, gramatičkim tumačenjem treba zaključiti da privatni logopedi nisu obuhvaćeni.
S tim u vezi upozorava sa na odredbu čl. 8. st. 1. Zakona koja propisuje da se logopedska djelatnost može obavljati kako u zdravstvenoj ustanovi tako i u privatnoj praksi, a prema stavku 2. istoga članka logopedska djelatnost obavlja se i u sustavu socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja.
Dakle zakon razlikuje zdravstvene ustanove odvojeno od privatne prakse, odvojeno od socijalne skrbi i od odgoja i obrazovanja. Doslovna primjena Odluke o standardima prostora na ove potonje isključila bi rad većine logopeda jer teško je u kratkom vremenu u roku od dvije godine, koji istječe 31. srpnja 2028., naći nove prostore, a i stare zatečene prostore prilagoditi.
Posebno je za privatnu praksu logopeda u primarnoj razini važan i članak 9. Zakona, koji dodatno propisuje uvjet da se raspolaže odgovarajućim prostorom u skladu s normativima i standardima iz članka 10. stavka 7. ovoga Zakona. Ističe se da se člankom 10. Zakona propisuju uvjeti za izdavanje odobrenja za obavljanje privatne logopedske prakse, dakle samo za one koji prvi put podnose zahtjev za odobrenje za početak rada. Logično je da se prosuđuju uvjeti toga novoga prostora, ali nije logično da se uvjeti dimenzija ili visina prostora odnose na zatečene logopede koji su do sada obavljali svoju djelatnost u tim prostorima. To bi trebalo vrijediti i za škole, ali i druge obrazovne ustanove.
Ovakav zaključak proizlazi iz odredbe članka 9. Zakona koji u stavku 1. posebno naglašava da je riječ o novom prostoru. To proizlazi iz stavaka 3. i 4. toga članka jer propisuju da Ministarstvo donosi rješenja za novi prostor. Nigdje se ne spominje dosadašnji prostor.
Prema tome sporna Odluka ministrice zdravstva, koja je stupila na snagu danom donošenja 19. siječnja 2026., koja propisuje obvezu ispunjavanja uvjeta prostora za zdravstvene ustanove, treba se primjenjivati samo na nove prostore, a ne na zatečenu privatnu praksu logopeda u dosadašnjim prostorima.
U hijerarhiji propisa kod njihove primjene i tumačenja zakon je uvijek jači od pravilnika i odluka. U ovom slučaju pokušava se Odlukom mijenjati Zakon, koji izričito propisuje da se normativi trebaju primjenjivati na nove prostore.
Proširenim tumačenjima Odluke o uvjetima prostora, kako se to prikazuje u javnosti i medijima, prisiljavalo bi se zatečene logopede na odjavljivanja djelatnosti, a time kažnjavalo i brojnu djecu i roditelje, koji čekaju pomoć u rješavanju teškoća u komunikaciji, a nekima otežava školovanje i bolju budućnost. To sigurno nije bila namjera zakonodavca.
