Svetkovina Svih svetih, 1. studenoga, i dan kasnije kada se Crkva spominje svih vjernika pokojnika (»Dušni dan«), postala je uz Božić (uključujući adventske radosti), Uskrs i možda spomendan sv. Valentina, jedna od najunosnijih poslovnih prigoda za trgovce, obrtnike, turističke djelatnike, razne uvoznike i druge uslužne djelatnosti od kojih profitiraju svi proračuni osim obiteljskih. To što se prema podatcima Hrvatske gospodarske komore na hrvatskim grobljima tih dana zapali oko 20 milijuna lampiona, s plaćanjem cvjetnih aranžmana u ukupnom iznosu od nekoliko desetaka milijuna eura, i uz potvrdu statističara da se Hrvatska po potrošnji tih dana nalazi u vrhu Europske unije, uz Poljsku i Sloveniju – nekomu može izazvati vrtoglavicu zbog iznosa koji se sutradan pretvara u otpad. No može i upućivati na kapital koji je veći od onoga koji se iskazuje u eurima. To su zapravo podatci koji govore o enormno veliku potencijalu.
Ako se uzme da se ne troši na ono što se ne cijeni, onda je velika potrošnja uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan pokazatelj da hrvatski građani, među kojima većinu čine vjernici, gaje veliku, opipljivu ljubav prema svojim pokojnima, što ne može umanjiti ni sarkastična kritika da dio te ljubavi odlazi na natjecanje koja će obitelj imati raskošnije uređen grob. Hrvatska ljubav prema pokojnima, koja se u ekonomskom smislu mjeri u desetcima milijuna eura, zapravo je neprocjenjiv kapital ako se uloženo počne mjeriti duhovnim valutama.
U katoličkoj vjeri svi vjernici pokojnici dio su nebeske Crkve koja je najmoćnija sila koja postoji u svemiru. Jer Trojedini Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – okružen svojim anđelima i svetima, apsolutni je vladar univerzuma. Vjernički gledano, molitva ljudi na zemlji proslavljenoj Crkvi na nebu na različite nakane često rodi plodovima koji se smatraju čudima jer su neobjašnjiva: ozdravljenja, financijski oporavci u bezizlaznim situacijama, spašavanje braka, pronalazak zaručnika, začeće, rođenje, spas od sigurne smrti usred nezgode ili napada, izlazak iz ovisnosti, sprječavanje prirodnih katastrofa… No prema katoličkom nauku i duše koje se nalaze u trpećoj Crkvi, u čistilištu, iako ne mogu pomoći sebi samima, ipak mogu pomoći onima koji se za njih mole. Da bi ih se izbavilo iz muka čistilišta, Crkva je propisala da vjernici za njih mogu dobiti potpuni oprost ako od 1. do 8. studenoga pobožno pohode groblje i, makar i samo u duhu, mole za pokojne te ako na dan kada se slavi spomen svih vjernika pokojnika (ili, uz dopuštenje ordinarija, prethodne ili sljedeće nedjelje, odnosno na svetkovinu Svih svetih) pobožno pohode crkvu ili kapelu, pristupe pričesti u stanju milosti, izmole Oče naš i Vjerovanje te molitvu na nakanu svetoga oca. Koliko je samo u Božjim očima moćna molitva za sve kojima se još uvijek ne zna za grob!
Treba vjerovati da je ljudska želja da grobovi njihovih bližnjih budu lijepo uređeni zapravo čežnja i nada da se njihove duše već sada nalaze u rajskoj idili. Cvijeće jest lijepo, svijeće prizivaju mistiku, no ni svijeće ni cvijeće ne mogu moliti za pokojne. To mogu samo ljudi. Kada bi čistoća srca osobe koja moli za pokojne iznjedrila iskrenu molitvu za spas njihovih duša, i to na način da je prispodobiva žaru kojim se čiste i uređuju grobovi početkom studenoga, nema sumnje da bi Hrvatska postala zemlja čuda jer bi duše pokojnih zahvalno i obilato uzvratile na njihovu izbavljenju iz muka. U suprotnom, kada bi raskoš uređivanja »posljednjih počivališta« pratila nikakva ili mlaka molitva za spas duša pokojnika, to bi bilo prispodobivo slici da dok netko vapi za kapljicom vode da utaži žeđ, drugi nad njim zalijeva cvijeće. Jasno je koja je duhovna računica isplativija. Veliki svetac i mistik sv. otac Pio rekao je da »svojim molitvama možemo isprazniti čistilište«. Što se čeka?
