Ovisi tko broji, ali koliko god se ljudi okupilo u središtu Zagreba 5. rujna, toliko mnoštvo odraz je stanovite dramatike; jednostavno rečeno, znak da nešto nije u redu. Okupljanje, prosvjed sazvan je pod geslom »Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku«, ali Hrvatska, pa ni sama Lika, ako ćemo pravo, nisu potpuno načistu za što se zapravo hodalo. Tisuće okupljenih nisu šala. Na kraju krajeva čak će i ignoranti priznati da s gospodarenjem otpadom u Hrvatskoj nije sve čisto. Utoliko je stvar ozbiljna. Ništa neozbiljniji nije ni dojam da je skup u Zagrebu, koliko se god sudionici trsili dokazivati da je imao samo jedan cilj, zaštitu okoliša i zdravlja i da je u skladu s tim bio znak jedinstva, bio u znaku dubokih podjela u hrvatskom društvu.
Skup i ono što se o njemu govorilo svojevrsni je festival dokazivanja. Jedni su htjeli dokazati da vlast ne valja, drugi tvrde da su prosvjednici protivnici države, treći da im je jedino stalo do čistoga okoliša. Na kraju svi su htjeli dokazati da pripadaju kategoriji ovih trećih.
Prosvjed je ozbiljna stvar jer ga u pravilu pokreću egzistencijalni motivi, problemi koji tište pojedinca. Stoga je, za razumijevanje karaktera bilo kojega prosvjeda, potrebno znati njegov očekivani ishod. Uzmu li se u obzir prosvjednici kojima je na srcu samo čist okoliš, oni su prosvjedom ostvarili svoj cilj. Svojom brojnošću dali su do znanja da je riječ o problemu važnom za cijelo društvo. Međutim to se u međuvremenu ionako znalo, samo što se još ne zna kolika je stvarna razina onečišćenja okoliša, gdje se dogodila pogrješka koja je omogućila da do toga dođe i hoće li se šteta ukloniti. Dakle i dalje ostaje pitanje učinka prosvjeda.
Ipak, neovisno o tome u kojoj su mjeri motivi sudionika prosvjeda egzistencijalni, u smislu zaštite životnoga prostora, a koliko stranački, on upućuje na dva važna zaključka. Prvo, hrvatsko je društvo toliko zrelo da prosvjedna okupljanja ne znače nered, i drugo, smisao prosvjeda kao političkoga alata u demokraciji mnogima nije do kraja jasan.
■ Prosvjed zbog ilegalnoga otpada u Lici istaknuo je nekolicinu obilježja koja kratkoročno ili dugoročno mogu snažno utjecati na hrvatski politički sustav. To su velika osjetljivost Hrvata na pitanja okoliša i zdravlja, nemoć institucionalnoga sustava u suočavanju s nekim opće štetnim pojavama i nedostatak informacija nužnih za odnos građana i države.
No, iako je sudjelovanje u prosvjedu samo po sebi znak da su građani svjesni svoje snage u političkom sustavu, nameće se pitanje jesu li spremni preuzeti ju na odgovarajući način.
Prosvjed kao argument
Participativna demokracija, kakva je Hrvatska, oslanja se na građane, oni legitimiraju političke odluke. Hrvatska je demokracija istodobno predstavnička, kao i sve zapadne, što znači da građani najčešće ne sudjeluju u političkom odlučivanju izravno, nego preko svojih izabranih predstavnika i unutar predviđenih procedura. Prosvjed je legitiman, koristan način utjecaja građana na političke odluke. No u zapadnim demokracijama i on je dio procedure, inače se pretvara u nekontroliran, revolucionarni naboj koji naposljetku može dovesti samo do rušenja poretka.
Prosvjedi, kad je riječ o zapadnim demokracijama, mogu biti argument, sredstvo pritiska u socijalnom dijalogu. Sindikati i druge skupine izlaze na ulice kako bi socijalnim partnerima s vladine strane stola pokazali svoju snagu. Ljudi na prosvjede izlaze i kako bi pokazali nezadovoljstvo određenim pojavama u društvu, kako bi vladi dali do znanja da ima mnogo onih koji su nezadovoljni nekim njezinim odlukama ili jednostavno kako bi drugima pokazali mišiće.
Što se željelo?
Zagrebački prosvjed za Liku nosio je različite poruke, ma koliko sudionici pokušavali to prikriti. Teško je reći koliki je udio sudionika bio za ovo ili za ono, ili protiv ovoga ili onoga, ali postupci i poruke umiješanih političkih aktera, kao i dijela prosvjednika, upućivali su na to da je nekim sudionicima cilj bio rušenje vlasti. U tom smislu skup je podsjećao na prosvjed iz 1996. kad se skup potpore jednoj radijskoj postaji pokazao kao skup s ciljem smjene političke vlasti.
Međutim bila bi sigurno uvrjeda za mnoge sudionike skupa u Zagrebu kad bi se njihovi plemeniti motivi, a to su zaštita zdrave životne sredine, zanemarili ističući samo motive onih koji su u okupljanju vidjeli prigodu za smjenu vlasti. Ostaje međutim pitanje koji je željeni učinak prosvjeda.
Sudjelovanje građana
Stupanj razvijenosti demokratskoga poretka ovisi o razvijenosti i učinkovitosti institucionalnoga sustava, kao i o sudjelovanju građana i njihovim kompetencijama. A građanske kompetencije odnose se na sposobnost snalaženja u društvenom sustavu i strukturama države. U tom smislu država i građani ovisni su jedni o drugima, upućeni su na uzajamno razumijevanje i suradnju, što uključuje i uzajamno povjerenje.
Totalitarna iskustva u postkomunističkim društvima još se osjećaju, ponajprije u revolucionarnom naboju, nerazumijevanju institucija, nezainteresiranosti za njih ili čak otvorenom protivljenju njima. Za demokraciju je to pogubno. Kad građani sudjeluju u političkim procesima kao protivnici, a ne kao suradnici institucija, kad ulica odlučuje kad će biti izbori, poredak je u krizi.
Demokratska država predviđa više razina sudjelovanja građana, od kvalitetnoga informiranja i sudjelovanja u oblikovanju javnoga mnijenja preko izravnoga dijaloga između države i građana javnim savjetovanjima o konkretnim političkim odlukama do sudjelovanja u njihovu donošenju. Svi punoljetni građani mogu izravno sudjelovati jedino na izborima ili na referendumu, s tim da je mogućnost referenduma ograničena na rijetke situacije, inače bi došlo do paralize sustava. Sudjelovanje građana ne može zamijeniti reprezentativnu demokraciju. Ono ju može samo nadopunjavati i obogaćivati, s tim da sudjelovanje zahtijeva građane upućene u demokratske procedure.
Izgradnja povjerenja
Povjerenje u institucije nuždan je preduvjet stabilnosti poretka. Istodobno demokratski karakter sustava podrazumijeva mogućnost kritike, kao i sposobnost za kompetentnu kritiku. U protivnom izgradnja povjerenja nije moguća. Paušalna kritika slabi povjerenje, unosi zabunu i u konačnici djeluje destruktivno na politički sustav.
Zapadne demokracije već su godinama u krizi povjerenja, što ne olakšava ni situaciju u Hrvatskoj. Slabi dijalog između elita i građana, raste nerazumijevanje i jačaju totalitarne tendencije. S druge strane sudjelovanje građana služi izgradnji povjerenja, omogućuje građanima uvid u političke mogućnosti i povećava razinu prihvatljivosti političkih odluka među građanima.
Izbjeći galamu
Na kraju procedure donošenja političkih odluka predviđaju prostor i za sudjelovanje građanskih inicijativa, uključujući i ekološke udruge. Zašto ta mogućnost u ovom slučaju nije ranije iskorištena, ostaje otvoreno pitanje.
U Hrvatskoj još živi dojam da se država mora skrbiti za sve. Naprotiv, slobodne demokracije daju ne samo mogućnost građanima da sudjeluju, nego im prepuštaju i odgovornost pa se za svoje interese često moraju izboriti sami. Niska razina sudjelovanja građana povećava mogućnost političkih odluka na njihovu štetu, što može dovesti do napetosti i naposljetku općega nezadovoljstva.
Sudjelovanje građana u procesima političkoga odlučivanja, na kojoj god razini bilo i kakvi god mu bili ciljevi, mora uzeti u obzir strukturu političkoga sustava, odnosno formalne okvire u kojima se zbiva. U protivnom svodi se samo na galamu, na pucanje u prazno i na kraju na gomilanje nezadovoljstva.
Nepotizam, klijentelizam i korupcija nisu rezervirani za elite. Te boljke postoje u cijelom društvu, a izraženije su među onima čije odluke imaju veću težinu.
Ne zamjeriti okupljanje
Očekivati od političara da bude pošten isto je kao očekivati poštenje od bilo kojega građanina. Stoga se političari u zapadnim demokracijama ne biraju na temelju svojih tobožnjih moralnih prednosti, nego na temelju sposobnosti da u okviru zadanih procedura najbolje obave povjerene im zadaće.
Istodobno pravo na javni prosvjed jedan je od oslonaca demokratskoga društva. Nitko ne može zamjeriti građanima okupljanje, posebice u slučaju kad zdrav razum sugerira da postoje problemi s kojima država ne izlazi na kraj. No javni prosvjed uvijek je podložan manipulaciji, psihologija mnoštva otvara mogućnost podlijeganja osjećajima koje netko uvijek može pokušati zloupotrijebiti. No zrelost građana, koji ne dopuštaju da se njima manipulira, podrazumijeva i razumijevanje logike države i vlastite uloge u njoj. Drugim riječima, valja znati što je očekivani ishod prosvjeda i to jasno izreći.
Pasivni građani, ili oni koji se oslanjaju na površne informacije i paušalne ocjene, ne mogu razumjeti političke odluke. Potpun uvid u sve državne poslove ne mogu ni imati, ali informiranje o mehanizmima odlučivanja jedini je način da donesu kvalitetnu ocjenu političkih odluka.
Koje mogućnosti uopće postoje kako bi se jačalo povjerenje?
Prije svega građani moraju biti informirani. U tu svrhu postoje tri nezaobilazna izvora. Prvi je državna informacijska politika, što podrazumijeva da vlast mora svoje namjere i postupke učiniti razumljivim građanima. Drugi izvor informiranja su mediji, a treći su sami građani u aktivnoj potrazi za kvalitetnim informacijama. Sva tri izvora u Hrvatskoj pokazuju nedostatke, od površne informacijske politike vlade i manipulacijskih pokušaja različitih političkih aktera preko medija koji često također manipuliraju umjesto da informiraju do građana koji znaju biti nezainteresirani ili pak podliježu manipulacijama. Položaj građana u toj informacijskoj gužvi u posljednje se vrijeme popravio zakonskom obvezom državnih tijela da daju na raspolaganje tražene informacije. Međutim time je i teret informiranja prebačen na građane koji, žele li neku informaciju, moraju sami poduzeti odgovarajuće korake i poznavati proceduru koja im omogućuje da dođu do informacije.
Građani koji sudjeluju u političkom odlučivanju, u prvom redu preko izbora, moraju biti informirani, u protivnom postoji opasnost pogrješnoga izbora.
Nestaju izravni razgovori
Drugi oblici sudjelovanja, u pravilu preko interesnih skupina i specijaliziranih tijela, zahtijevaju posebnu razinu obrazovanja, a često su povezani i s većim društvenim utjecajem onih koji sudjeluju.
Jedna od mogućnosti neformalnoga sudjelovanja jest savjetovanje – u zakonodavnim postupcima često je propisana mogućnost javnoga savjetovanja, najčešće elektronički, što mnogima otežava mogućnost sudjelovanja. Istodobno praksa pokazuje da je interes građana za takav oblik sudjelovanja skroman pa se i izravni sudionici u odlučivanju u skladu s time malo osvrću na eventualne doprinose građana takvomu obliku utjecaja.
Političke odluke donose predstavnici građana, saborski zastupnici, članovi županijskih i gradskih skupština, u ime građana. Građani ne sudjeluju izravno u tim odlukama, ali mogu na različite načine sudjelovati u njihovoj pripremi. Jedan od važnih mehanizama sudjelovanja su stranke.
Svaki građanin ima mogućnost angažmana u nekoj stranci po vlastitom odabiru, u skladu sa svojim interesima ili svjetonazorom. Međutim rad u stranci iziskuje angažman, spremnost na kompromise i na dugotrajne potrage za političkim rješenjima, što smanjuje motivaciju.
Slično je i sa sindikatima, čiji rad također zahtijeva spremnost na naporan rad i na istodobno suočavanje s izazovima klijentelizma i korupcije. Profesionalne udruge i komore u tom pogledu imaju bolju polaznu poziciju jer su interesi njihovih članova u pravilu jasnije definirani i imaju određeni gospodarski potencijal.
Zastupanje stajališta
U zapadnim su demokracijama država i građani partneri na više razina. Taj je odnos institucionaliziran poglavito u obliku socijalnoga partnerstva, odnosno dijaloga o pitanjima socijalnoga položaja građana, koji podrazumijeva pregovore, savjetovanja i razmjenu informacija između vlade, poslodavaca i zaposlenika o pitanjima gospodarske i socijalne politike. Hrvatski model socijalnoga partnerstva obuhvaća uzajamno informiranje, savjetovanje i djelovanje radnih skupina u pripremi programa, zakona i drugih propisa. Ukratko, kad je riječ o pitanjima plaća, mirovina i drugih oblika socijalne politike, svatko koga se to tiče može sudjelovati u pripremi odluka. Drugo je pitanje nezainteresiranosti i nespremnosti na angažman, što jača poziciju suprotne strane, u ovom slučaju vlasti i poslodavaca.
Političko sudjelovanje moguće je na različitim razinama, za što postoje odgovarajući zakonski okviri. Osim sudjelovanja u strankama, sindikatima, strukovnim udrugama i komorama, građani imaju mogućnost zastupanja svojih specifičnih interesa i preko drugih struktura poput primjerice športskih saveza, udruga, Crkve i drugih vjerskih zajednica.
DEMOKRACIJA • Tko još razgovara s političarima?
