Zasad ih se ponajviše zapaža na razini izgreda na nacionalnoj razini u pojedinim europskim zemljama, no sve više poprimaju karakter fenomena. Riječ je o nedavnim prosvjedima u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Albaniji, s tendencijom širenja na druge zemlje. Za razliku od »normalnih prosvjeda«, u ovima se na više mjesta tuče, pali i pljačka, a zatvori su sve puniji. Potiču se nemiri. Zajedničko je prosvjedima da su ih na ulicama uglavnom započele mlađe osobe, učenici i studenti, bez jasne organizacije, bez transparentno predstavljenih vođa… a prijeti se da će se proširiti na druge društvene skupine poput radničkih sindikata. Događanja tijekom listopada prati i mnoštvo upitnika o istinskim motivima zbog kojih ljudi izlaze na ulice, kako se potiču i organiziraju, kao i o svjesnom medijskom zaluđivanju javnosti, pa se ne može odrediti imaju li prosvjedi u pozadini i protukršćansku konotaciju.
To bi bilo posebno dragocjeno doznati jer su se u Francuskoj pojačali nakon veličanstvenoga pohoda pape Lava XIV. uz kojega su katolici u Francuskoj krenuli u svoju novu renesansu, posebno mladi. Slično se dogodilo s prosvjedima u Španjolskoj nakon Papina pohoda, koji je tamošnjim vjernicima donio novo ohrabrenje za življenje i obranu kršćanskih vrjednota. Duhovnici dobro znaju da nečiji duhovni napredak – bilo da je riječ o pojedincu bilo o većoj zajednici – nikada ne prolazi bez osvetničke naplate zlih sila. Sve je, naime, čudno: ne zna se prosvjeduju li migranti ili se prosvjeduje protiv migranata, za škole ili protiv njih, protiv stambenih politika ili za svrgavanje vlasti, gdje je ljevica, a gdje desnica, gdje završava politika, a gdje počinje ulica. Stanje poprima obrise obavještajnoga rata, što nije nevažno s obzirom na ratna zbivanja na europskom tlu. Da su razmjeri sve ozbiljniji pokazuje i to što se u Italiji i Francuskoj na ulice šalje vojska i uvodi policijski sat. To jasno pokazuje da te dvije države uvode pojačanu represijsku kontrolu, donekle prispodobivu događajima kada su se u nekim zemljama pod opravdavanjem brige za sprječavanje širenja koronavirusa uvodili policijski sati i zatvarale granice, a zapravo su time vlasti pokušale kontrolirati posljedice nelegalnih migracija na svojim područjima, koje je pratila bojazan od eskalacije terorizma. I sada se, znakovito, ministarstva vanjskih poslova pojedinih zemalja oglašavaju s preporukama da se ne ide u zemlje u kojima se uz prosvjede događa i nasilje.
Katolički vjernici, kao uostalom i svi ljudi, zaslužuju doznati istinu o svim tim zbivanjima i njihovim uzrocima. Kako službene istine nema, rastu tumačenja od kojih mogu profitirati samo zemlje koje u javni prostor ubacuju sve više dezinformacija ili poluistina kojima se muti voda. No i bez te istine dovoljno je pokazatelja da nad Europom i njezinim narodima visi prijetnja nove opasnosti. U takvu okruženju svatko imalo razborit posegnuo bi za rješenjima sličnih prijetnja u povijesti europskih naroda. Dok državne vlasti smišljaju svoje načine i strategije, katolički vjernici nemaju što previše razmišljati. Ovo su trenutci kada se među vjernicima s najvećom ozbiljnošću treba podsjetiti kolika je moć krunice i zagovora Majke Božje.
Da nije riječ o »pobožnim tlapnjama« potvrdili su istaknuti teolozi okupljeni u listopadu na simpoziju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu razmatrajući lik Blažene Djevice Marije u 21. stoljeću, što svojevrstan nastavak doživljava na međunarodnom okupljanju mariologa u Međugorju u drugoj polovici listopada. Čulo se u Zagrebu tumačenje misli nizozemskoga kardinala Willema Jacobusa Eijka koji je rekao da smo u Europi dotaknuli dno i ne preostaje ništa nego ići naprijed s Marijom, učeći ljude moliti krunicu. Čitava je povijest svjedokinja da nema učinkovitije metode za obranu.
