Koliko puta tijekom dana posegnemo za mobitelom čim nastane nekoliko trenutaka tišine? Ispunjavamo raspored školom, fakultetom, poslom, treninzima, druženjima i sadržajima koji se neprestano izmjenjuju na zaslonu. Čak i kada napokon imamo vremena za sebe, misli nam i dalje nisu posložene. U takvoj svakidašnjici molitva se lako nađe na dnu popisa obveza, kao nešto za što ćemo imati vremena tek kada sve drugo završimo.
Sveta Terezija Avilska, koju Crkva slavi 15. listopada, svojim nam životom pokazuje koliko je važan iskren odnos s Bogom. Rođena je 1515. godine u Španjolskoj, a kao mlada djevojka odlučila je ući u karmelićanski samostan. Njezin duhovni put nije uvijek bio jednostavan. Prolazila je kroz bolest, unutarnje borbe i razdoblja u kojima nije uspijevala živjeti vjeru onako kako je željela. Ipak nije odustala od traženja Boga. S vremenom je molitva postala središte njezina života. Odvažnim koracima postala je jedna od najvažnijih učiteljica duhovnosti u Crkvi. Terezija je molitvu razumjela kao prijateljski razgovor s onim za koga znamo da nas ljubi. To znači da pred Boga ne moramo doći s unaprijed pripremljenim riječima niti se pretvarati da je sve u našem životu savršeno. Možemo mu donijeti svoje brige, zahvalnost, pitanja, strahove i radosti. Molitva ne mora uvijek biti duga ni ispunjena posebnim osjećajima. Ponekad je dovoljno zastati, udahnuti i iskreno reći: »Bože, tu sam.« Možda nam se čini da za molitvu trebamo pronaći idealan trenutak, mirnu sobu i potpuno sabrane misli. No ne moramo čekati da se život uspori kako bismo se približili Bogu. Možemo mu se obratiti prije važnoga ispita, na putu do škole, u trenutcima neizvjesnosti ili navečer, kada razmišljamo o danu koji je iza nas. Važno je početi, čak i ako nam misli odlutaju ili ne znamo što bismo rekli.
Sveta Terezija podsjeća nas da duhovni rast ne dolazi preko noći. Kao i svaki odnos, i prijateljstvo s Bogom traži vrijeme, iskrenost i ustrajnost. Zato pokušajmo svakoga dana odvojiti nekoliko trenutaka za tišinu i molitvu. Ne zato da pobjegnemo od svijeta, nego da se u njega vratimo otvorenijega srca, spremniji slušati, razumjeti i ljubiti. Ponekad upravo u tišini otkrivamo da Bog nije daleko, nego je cijelo vrijeme uz nas.
U služenju smo najsličniji Isusu
Mia, 23-godišnja studentica prava iz Zagreba, kaže da su za njezin put u Crkvi zaslužna dva velika blagoslova: roditelji koji su je odgajali u vjeri i salezijanska župa na Jarunu, uvijek puna mladih. U oratorij »Dominik Savio« prvi je put došla kao sedmogodišnjakinja i odmah ga zavoljela, a kad je krenula u srednju školu, nije htjela otići, nego je ostala i počela služiti kao animatorica.Vjera koja pokreće promjene
Spomendan svetoga Ivana Pavla II., koji Crkva slavi 22. listopada, prigoda je da se prisjetimo čovjeka koji je svojim životom pokazao da vjera nije samo osobno uvjerenje, nego i snaga koja može mijenjati svijet. Njegov su životni put obilježili hrabrost, nada i blizina mladima. Zajedno sa svetim papom Ivanom XXIII. poziva nas da se zapitamo kakvo društvo želimo graditi i što smo sami spremni napraviti da ono postane bolje.
Sveti Ivan XXIII., poznat kao papa dobrote, ostao je zapamćen po odluci da pokrene Drugi vatikanski koncil. Prepoznao je da Crkva treba otvoriti prozore svijetu, osluškivati njegove potrebe i pronaći nove načine naviještanja evanđelja. Njegova spremnost na promjene nije proizlazila iz želje da se prilagodi svakomu prolaznomu trendu, nego iz duboke vjere da se evanđeoska poruka mora približiti čovjeku svakoga vremena.
Sveti Ivan Pavao II. tu je otvorenost nastavio vlastitim primjerom. Unatoč iskustvu rata, totalitarizma i brojnih osobnih patnja, nije prestao pozivati ljude na slobodu, mir i dostojanstvo svakoga čovjeka. Posebno je vjerovao mladima, poticao ih da se ne boje zahtjevnosti evanđelja i odgovornosti koju nosi sloboda. Njegove riječi: »Ne bojte se!« bile su poziv da hrabro živimo svoju vjeru i preuzmemo odgovornost za svijet u kojem živimo.
Što te poruke znače mladima danas? Promjena često počinje mnogo prije nego što je itko primijeti. Počinje u trenutku kada se usudimo biti drukčiji od većine: kada ne prešutimo nepravdu samo zato što se ne događa nama, kada u društvu odbacimo šalu koja nekoga ponižava ili kada odlučimo saslušati osobu s kojom se ne slažemo. Ponekad je najveći čin hrabrosti stati uz onoga koji je ostao sam, priznati vlastitu pogrješku ili učiniti dobro kada nam nitko ne će zahvaliti. Promjena ne počinje tek kada imamo moć odlučivati o drugima, nego kada prepoznamo odgovornost koju već danas imamo prema njima.
Primjeri dvojice svetih papa podsjećaju nas da vjera nije bijeg od svijeta, nego poticaj da ga mijenjamo nabolje. Ne moramo biti savršeni ni imati odgovore na sva pitanja. Potrebni su nam otvoreno srce, spremnost na učenje i hrabrost da učinimo prvi korak. Ako želimo pravednije, solidarnije i mirnije društvo, ne možemo čekati da ga izgrade drugi. Put prema svetosti i odgovornosti započinjemo upravo gdje jesmo.
Molitva – put prema unutarnjemu miru
U vremenu u kojem često tražimo odgovore izvan sebe zaboravljamo koliko je važno zastati, utišati misli i otvoriti srce Bogu. Molitva nije samo izgovaranje riječi, nego iskren susret s onim koji nas poznaje, razumije i ljubi i kada sami sebe ne razumijemo. U njoj učimo promatrati život dublje, prihvaćati svoje slabosti i pronalaziti snagu za nove početke.
Isus nam govori: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28, 20). To nas obećanje podsjeća da ni jedna teškoća ne mora biti razlog za gubitak nade. Kako nas uči i sveti Augustin, ljudsko srce ostaje nemirno dok ne pronađe svoj mir u Bogu.
Zato smo pozvani povjeriti Bogu svoje sumnje, planove i strahove. Vjera ne jamči da ćemo uvijek razumjeti put kojim idemo, nego da ćemo imati povjerenja u onoga koji nas njime vodi. U molitvi ne pronalazimo uvijek odgovore koje želimo, ali možemo pronaći mir koji nam je potreban.
Priredili: Filip Naglić, Nika Obadić, Ema Raguž, Lea Galić
