I u Vašim sam novinama zapazio da je sada vrijeme đakonskih ređenja, a riječ je o bogoslovima kojima je to ređenje tek stuba na putu do svećeništva. No ne tako davno i u Hrvatskoj je bilo ređenja trajnih đakona, pa me zanima postoji li razlika između đakona koji će kasnije postati svećenici i onih kojima će to biti trajna služba? Zašto se trajni đakonat otkrio tek nakon Drugoga vatikanskoga koncila i koja je njihova uloga, dužnost i poslanje?
Zoran T.
Jednostavnim rječnikom rečeno, razlika između đakona i trajnih đakona u tome je što su đakoni uobičajeno mladići/muškarci koji polaze teološki studij i u bogoslovijama se pripremaju za svećeničko ređenje, a trajni su đakoni oženjeni ili neoženjeni mladići/muškarci koji će u đakonskom zvanju ili službi ostati trajno i ne će se rediti za svećenike.
To jednostavno objašnjenje ipak zahtijeva i iznošenje nekih preciznijih detalja o kojima piše naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup mons. dr. Ivan Šaško. Prema njegovim riječima »đakonat je jedna od najstarijih služba u Crkvi koja je posvjedočena već u Novome zavjetu«. Đakonu, kako tumače crkveni dokumenti, a posebno »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila, pripada podjeljivanje sakramenta krštenja, čuvanje i dijeljenje pričesti, prisustvovanje sakramentu ženidbe u ime Crkve, nošenje popudbine umirućima, naviještanje Svetoga pisma, poučavanje i propovijedanje, predsjedanje molitvi puka, slavljenje blagoslovina, služba Božje riječi, vođenje raspršene kršćanske zajednice, promicanje i podupiranje apostolata laika, navodi dr. Šaško te ističe da je važno »liturgijski čitati« narav, mjesto i ulogu laika, jer »lik đakona u svojoj liturgijskoj ulozi – vidljivoj osobito u liturgijama kršćanskog Istoka – ima ulogu spajanja, poveznice«. »On je često uobličenje anđela koji povezuje svetište i lađu, svećenike i vjernike, on je donositelj navještaja radosti kao navjestitelj evanđelja, pri čemu s ambona, slike Kristova razvaljena grobnog kamena, naviješta da je posljednji neprijatelj – smrt – pobijeđen.« To vrijedi i za đakone koji će se rediti za svećenike i za one koji će biti trajni đakoni.
Važnost đakonata vidljiva je ponajprije u pojmu služenja u Novom zavjetu, a stara je Crkva služenje smatrala temeljnim obilježjem svoje naravi te pozivom svake zajednice i svakoga pojedinca. Dr. Šaško objašnjava i važnost đakona uz biskupsku službu te ističe da se već u 2. i 3. stoljeću đakon »nalazi u trodijelnom ustroju ministerijalnosti«, pri čemu je kroz povijest đakonat smatran »po stupnju nižim u odnosu prema prezbiteratu, ali nije u službi prezbitera, već biskupa«. Sliku đakonata osobito ocrtavaju »obećanja kojima se izabranici oraspoložuju za ređenje, a đakonat u sebi sadrži snagu koja je ‘diakonia’ – služenje – pri čemu Crkva može susresti i napast eficijentizma, učinkovitosti pod svaku cijenu koja bi usmjerila pogled ljudi na Crkvu, a ne na Boga«. Dr. Šaško piše i o »ponovnom otkrivanju (stalnoga) đakonata« koje nudi »mnoštvo teorijsko-praktičnih aspekata, ali isto tako otvara pitanja i probleme«. »Među pozitivnim vidicima jest ponovno davanje važnosti jednoj povijesnoj i trajnoj službi u životu Crkve. Pozitivan je poticaj koji bi mogao obnoviti cjelokupnost ministerijalnoga ustroja. Đakonat je najbolji most ili poveznica između hijerarhije i laika, između kršćanske poruke i životnih prilika, propovijedane i življene ljubavi. To su vrijednosti koje bez dvojbe omogućuju ostvarivanje idealna đakonata. Da bi se to moglo dogoditi, potrebno je stvoriti prikladne okolnosti za razvoj đakonske funkcije. Radi se, na primjer, o ponovnom otkrivanju čitave Crkve kao dijakonijske; uočavanju u Crkvi osoba koje bi mogle preuzeti đakonsku službu; o prihvaćanju, poštovanju i pomaganju đakona od strane biskupa i svećenika, kako bi oni mogli vršiti svoju specifičnu službu. Đakoni pak imaju širok prostor rada: animiranje zajednica, promicanje služba laika, okupljanje pojedinih skupina u Crkvi, jer se nalaze u žarištu i na križištu mnoštva služba u zajednici s kojima mogu surađivati.« Oni u Crkvi, kako zaključuje dr. Šaško, predstavljaju Krista služitelja, i to bilo đakoni koji će postati svećenici bilo trajni đakoni koji mogu živjeti u celibatu ili biti oženjeni, a za primanje reda (uobičajeno nakon 35. godine) trebaju i suglasnost supruge.
