Poštovani, zamolila bih informaciju vezanu za vjenčanje u crkvi. Naime, moj dečko ima sve sakramente Katoličke Crkve, ali ja nemam ni jedan. Vjernica jesam na svoj način, ali moji roditelji ne vole vjeru niti su htjeli da imam sakramente. To ni ja sada ne želim iz osobnih razloga. Nemam ništa protiv katoličke vjere i prošla sam vjeronauk u školi. Zanima me mogu li se udati za njega u Crkvi ako on to želi, bez obzira što nemam sakramente?
M. M.
Zakonik kanonskoga prava (ZKP) Katoličke Crkve koji vrijedi za Vašega mladića – zaručnika jasno daje do znanja da se imate pravo i da se možete vjenčati u Katoličkoj Crkvi, bez obzira što nemate sakramente primljene u katoličkoj zajednici. Odgovor na Vaše pitanje pronalazimo u spomenutom ZKP-u, u šestom poglavlju koje govori o mješovitim ženidbama. Biskup dr. Tomo Vukšić objašnjava da »crkvena kanonska tradicija među mješovitim ženidbama, polazeći od stupnja zajedništva u vjeri bračnih partnera, razlikuje ženidbe katolika s nekrštenim osobama (disparitas cultus = različita vjera), gdje je zajedništvo u vjeri vrlo malo, od ženidaba katolika s krštenim nekatolicima (mixta religio = mješovita vjera), gdje je stupanj vjerskoga zajedništva mnogo veći«.
»U toj istoj tradiciji za obje te vrste ženidaba ustalio se naziv ‘mješovita ženidba’, pa je tako i danas službeni naziv De matrimoniis mixtis = Mješovite ženidbe (to je naslov VI. poglavlja u IV. knjizi Zakonika kanonskoga prava koja nosi zajednički naslov De Ecclesiae munere sanctificandi = Posvetiteljska služba Crkve). Međutim, u bogatoj pravnoj i teološkoj literaturi na svjetskim jezicima, osim pojma ‘mješovite ženidbe’, mogu se naći i drugi nazivi«, no oni se, kako nastavlja dr. Vukšić, ne rabe u crkvenom zakonodavstvu, kojega ćemo se mi u ovom odgovoru ponajviše držati kako bismo Vam dali što konkretniji odgovor, ali ćemo Vam opširnije odgovarati i u zakonskom i u pastoralnom smislu.
»Osnovno stajalište crkvenoga zakona o mješovitim ženidbama među krštenim osobama, od kojih jedna nije katoličke vjere, nego pripada nekoj drugoj kršćanskoj Crkvi ili crkvenoj zajednici« izneseno je u kanonu 1124 ZKP-a koji glasi: »Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom Crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.« S druge strane, glede ženidaba između vjernika katoličke vjere i osobe koja uopće nije krštena – što bi bio Vaš slučaj – kanon 1086, § 1 određuje: »Nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga je nekrštena.«
No crkveno – kanonsko – pravo ne staje na tom objašnjenju, a dr. Vukšić dalje tumači da »crkveni zakon bitno razlikuje te dvije vrste ženidbenih smetnja tako da je u slučaju mixta religio ženidba samo zakonski zabranjena, dok je ona u slučaju disparitas cultus čak nevaljana«. »No, budući da je pravo na ženidbu prirodno pravo i budući da zabrana mješovite ženidbe nije božanskoga prava, u Katoličkoj Crkvi je moguće dobiti oprost i od jedne i od druge smetnje. Taj oprost i u jednom i drugom slučaju daje nadležni mjesni ordinarij«, to jest mjesni biskup, i to ako stranke ispune predviđene uvjete i na način kako to određuju kanoni 1125 i 1126. Tako u kanonu 1125 u tri paragrafa doslovno su izrečene obveze koje se tiču Vašega mladića – zaručnika kojih se pri sklapanju ženidbe s Vama mora držati, a tiču se i Vas kao nekatoličke strane: »1. Katolička strana mora izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi; 2. Druga strana mora biti obaviještena o obećanjima koja je dala katolička strana kako bi bila svjesna obećanja i obveza svojega katoličkoga partnera; 3. Obje stranke trebaju biti poučene o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti.«
Dr. Vukšić nadalje navodi da je iz »navedenoga jasno da Katolička Crkva odvraća svoje vjernike od mješovitih ženidaba, ali, ako zaručnici ispune određene uvjete, odobrava njihovo sklapanje«. »I upravo, jer dopušta njihovo sklapanje, takve ženidbe smatra valjanim i posvećuje im pastoralnu brigu«, pa bi i Vašu ženidbu – ako Vi i Vaš zaručnik ispunite uvjete, smatrala valjanom i posvećivala bi joj pastoralnu skrb i zauzimanje, što Vam vjerojatno – budući da i sami ističete kako se smatrate vjernicom na sebi svojstven način i kako nemate ništa protiv Katoličke Crkve – ne bi smetalo, premda čudi što niste spremni više učiniti da biste primili sakramente.
I o tome morate ozbiljno razmisliti u svojoj savjesti, kao što u svojoj savjesti ozbiljno mora promisliti i Vaš mladić – zaručnik, jer bi u vašem braku, budući da ste nekršteni, ipak postojala, piše dr. Vukšić, »manja zajednička vjerska osnova negoli u mješovitom braku u kojemu su oba partnera kršteni«. »No, ako je sklopljena nakon prethodno dobivena oprosta od zapreke ‘razlike vjere’, i takva ženidba je valjana i ima svoje dostojanstvo i nerazrješivost. Ali zbog manje zajedničke vjerske osnove, razlike i poteškoće u takvoj obitelji su veće. Stoga Crkva snažnije odvraća vjernike od takvih ženidaba, ali s ljubavlju pomaže onima koji su se po savjesti odlučili za takav brak. I naravno, kao i u slučaju ‘mješovite vjere’, katolička je strana dužna u ovakvu braku ustrajati u svojoj vjeri, živjeti bračni i obiteljski život prema katoličkim načelima, s ljubavlju pomagati bračnoga druga i odgajati djecu u katoličkom duhu.« Baš zbog toga i naši biskupi pozivaju dušobrižnike, tj. svećenike da ozbiljno pripravljaju vjernike koji su se odlučili na sklapanje mješovite ženidbe.
