IMA LI BOGA U SVEMIRU? Magla Laure Montoye

Pogled zemaljskih stvorova od prvoga se časa uzdiže k svemirskim prostranstvima; i pogled čovjeka od prvih vjekova u njima razabire Božje lice. Nisu tomu iznimkom ni sveti teolozi. Istovjetnom su to pjesničkom slikom dočarali Klement Aleksandrijski, Irenej i Atanazije: ugodivši Duhom Svetim i svemir i čovjeka – taj svemir u malom – Vječna Riječ na njima kao na mnogozvučnim lirama svira Bogu Ocu glazbu. No stvoreni je svijet bio nadahnućem i filozofskim prikazima. Premda Bog u svojoj biti ispunja svijet, izlaže Grgur Nazijanski, svijet ga u njegovoj moći ne može obuhvatiti; on je poput bezgraničnoga mora koje odasvud prožima golemu spužvu stvorenja, domeće Augustin. A ipak je taj golemi svemir tako sitan i krhak: poput jajeta u viđenju Hildegarde iz Bingena ili poput žira iz viđenja Julijane iz Norwicha. Srednjovjekovna kultura pismenosti ponudila je pak suvremenu poredbu: sve stvorenje čovjeku je »kao knjiga«, pjeva Hugo od sv. Viktora, čemu Bonaventura domeće: i kao zrcalo, i kao stopa, i kao ljestve. No jednoj svetoj pjesnikinji sve su te slike bile poput magle što zastire Božje lice: Lauri Montoyi.

Među razlozima po kojima je znamenita prva kolumbijska svetica vazda će se prije njezina mističnoga života spomenuti njezin učiteljski žar i njezin misijski rad. A i među Montoyinim duhovnim spisima njezina autobiografija i meditacije znamenitošću nadilaze jedinu zbirku njezine poezije »Prosjevi duše«. No upravo su u svetičinoj »arte menor« – hispanskoj tradiciji kraćih, nepravilnih stihova – njezine kćeri iz Družbe misionarki Bezgrješne Djevice Marije i svete Katarine Sijenske prepoznale prvu duhovnu okrjepu, koju su uglazbljenjima očuvale od zaborava. Među svetičinim naoko nemarnim sastavcima o »magli otajstva« i tišini Srca ističe se popijevka u kojoj se mistikinja žali na svijet što o Božjoj veličini govori toliko hladno da je »ne uspijeva zadržati ovdje«. Već to nagoviješta da je Laurino srce na više načina izmučeno: stremeći u visine nebesa, ono ćuti tek hladnoću neba; hrleći za glasom Ljubljenoga, zaglušuje ga buka stvorenja. Muka je to koja se – pjesnički i paradoksalno – dokida mučanjem: otkrivanjem svemira koji Bog čak i sred tjeskobe i žalosti obasjava svojim licem. Svemira srca.