Jedan od značajnijih pothvata »partizanovanja« zagonetnoga svećenika Stjepana Tomislava Poglajena po istočnoj Europi u vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila je i podjela tisuća sličica s ikonom Majke Božje Iverske, koju osobito štuju Rusi. Neki izvori govore da je Poglajen nadgledao tiskanje i podjelu oko 100 000 primjeraka ikone, a neki čak i o 200 000. Na letku je bila otisnuta i molitva o kojoj Ivo Sečkar (Ivo Filipović) u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« piše: »To je potresna molitva, pravi vapaj djeteta Majci iz suzne doline: ‘Presveta Bogorodice, isprosi mi od svog Sina mir u duši i svijetu i milost na času smrti.’«
U moskovskom centru NKVD-a krstio i ispovijedao
Poglajen je svoju infiltraciju u redove najprije slovačkih partizana, a onda i među »crvenoarmejce« pokušao iskoristiti za gotovo nezamislivu avanturu – dolazak u Moskvu i susret sa samim Staljinom.
Djelujući mjesecima među partizanima na istoku Europe, Poglajen je kraj rata dočekao i s mnogim kontaktima. Preko starih se kontakata uspio zakloniti čak i od NKVD-a, zloglasne sovjetske tajne službe. Štoviše, propusnica istaknutoga sovjetskoga generala dovela ga je do automobila NKVD-ovca kojim je započeo put u Moskvu, gdje je pristigao u svibnju 1945. godine. Njegov prvi smještaj, barem prema onome što bilježi u poprilično »šifriranim zapisima« u knjizi »Božje podzemlje«, bio je u zgradi namijenjenoj upravo NKVD-ovcima. Poglajenov je lažni identitet tada bio u glumljenju istaknutoga partizanskoga časnika. Misno vino i dalje je čuvao u bočici za jod, a hostije je skrio među aspirine.
Problem oko slavljenja misa i Poglajenova stvarnoga svećeničkoga identiteta bio je »samo« u tome što se on našao okružen »istreniranim promatračima« zloglasne ruske tajne službe. Valja nakratko i zamisliti kakvo bi to ozračje moglo biti – opreznoga »novogovora«, veličanja »velikoga vođe«, nešto vrlo nalik onomu što je u knjizi »1984« opisivao George Orwell. Ipak hrabro je i u tom ambijentu Poglajen nastavljao igrati svoju igru. U »Božjem podzemlju« navodi da je čak s nekoliko djelatnika ruskoga obavještajnoga centra u Moskvi uspostavio prisnije odnose. Neke je podučio o temeljnim kršćanskim istinama. Nekolicinu njih potajice je krstio, pričestio, a neke i ispovjedio. U prvom poratnom vremenu sovjetski je režim tek naoko tolerirao vjeru. Ondašnji su pravoslavni velikodostojnici, kako slikovito opisuje Poglajen u svojim sjećanjima, surađivali s Partijom blisko kao i Komsomol (propartijska organizacija mladih).
U Moskvi Poglajen nije uspio doći do samoga vrha, do Staljina, no Ivo Filipović u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« iznosi maglovitu pretpostavku da je možda ipak došao prilično visoko, i to do razgovora s Anastasom Mikojanom, bliskim Staljinovim suradnikom, koji se labirintima sovjetske politike dobro snalazio pa je pri vrhu ostao sve do sredine šezdesetih… Tijekom svojega šestomjesečnoga boravka u Moskvi i drugim dijelovima Rusije Poglajen je stekao dojam da ispod oklopa službenoga bezboštva među običnim ljudima ipak tinja plamen vjere u Boga. No prva zemlja komunizma bila je preopasna za njega. Morao ju je napustiti te se vratio u Čehoslovačku krajem 1945. godine.
Prijateljstvo s bl. Fultonom Sheenom
Zajedno ratovali na duhovnim bojištima Kine
Nakon Čehoslovačke u ljeto 1946. ostaje prilično nejasno što se događalo s Poglajenom. Govorilo se i pisalo o tome da je malo nakon bijega iz Čehoslovačke bio u Rimu, gdje se susreo s papom Pijom XII. i njegovim najbližim suradnicima te s budućim papom Pavlom VI., tada mladim vatikanskim diplomatom Giovannijem Montinijem, gdje je sami vrh Crkve izvijestio o stanju iza željezne zavjese. Neki dokumenti govore i da se u poratnim godinama susreo s čak dvojicom američkih predsjednika – Harryjem Trumanom i Dwightom Eisenhowerom. S pouzdanošću se može reći i da je nastavio svoj gotovo nevjerojatan apostolat izgradnje »podzemnih Crkava«. Jedan od svjedoka toga bio je i nedavno proglašeni blaženik Fulton Sheen, koji je napisao predgovor »Božjemu podzemlju« te ondje napomenuo da je s Poglajenom proveo neko vrijeme u Kini 1947. godine. Poneki radovi govore i o Poglajenovim putovanjima u Indiju, gdje je kontaktirao i s misionarom Antom Gabrićem i Majkom Terezijom… Pisalo se i o njegovu djelovanju u Vijetnamu. Putovao je i po Europi i po svijetu te se ondje susretao s pravom niskom hrvatskih svećenika i intelektualaca – Krunoslavom Draganovićem, Ivanom Tomasom, Dušanom Žankom, Vinkom Nikolićem… Jedan od posljednjih živućih sugovornika Stjepana Tomislava Poglajena postulator je kauze bl. Ivana Merza p. Božidar Nagy, koji se s njim susreo 1979. u Parizu te 1985. u Rimu. Oni koji su o Poglajenu ponešto i zapisali redovito govore o njegovoj sklonosti konspirativnosti, ali i o tome da je bio vrhunski, nenadmašan mislilac. Knjižnice su, kazuju svjedoci, bile njegovo carstvo.
Misu je uspio slaviti i iza zatvorskih rešetaka
Boravak u Čehoslovačkoj posljednja je Poglajenova avantura koja se može koliko-toliko pouzdano rekonstruirati. Poznato je da se vratio starim kontaktima oko »Rodine«, zajednice mladih katolika koju je za dane komunističkoga prevrata pripremio još u vrijeme rata. No brzo je čehoslovačka policija privela neke od njegovih najbližih suradnika u »Rodini« Vladimíra Jukla i Silvestera Krčméryja. Jasno, to je morao biti mamac – za Poglajenovu predaju, na koju je on spremno pristao samo da se mladi dvojac ostavi na miru. Poglajen je prošao kroz vrlo neugodna iskustva u zatvorima u Bratislavi i u Pragu. Svoju prvu noć u zatvoru opisuje riječima: »Pod je bio prekriven izmučenim tijelima i samo je ostalo još malo mjesta pokraj zahoda iz kojega je kapala voda u vlažnom i hladnom kutu ćelije. Raniji stanari su bili spremni premjestiti se na to mjesto i nama dvojici novih prepustiti svoja mjesta, ali smo ih odbili. Po nekoj hijerarhiji jada ljudi koji su bili pretučeni i ležali u bolovima zavrijedili su dobiti pristojniji kvadrat ćelije, odnosno dašak čišćeg zraka koji se mogao udahnuti u blizini vrata.« Zahvaljujući dobroti čuvara koji je prokrijumčario vino i hostije, jedan od zatvora u kojima je Poglajen boravio svjedočio je i misama iza zatvorskih rešetaka.
Ipak proveo je relativno kratko vrijeme po zatvorima, od siječnja do ožujka 1946., kako to rekonstruira Ivo Filipović, a čehoslovačke su ga vlasti pustile zbog nedostatka dokaza. U pozadini se događao niz akcija – u Poglajenovu su korist reagirali i crkveni velikodostojnici, ali i diplomati i političari iz više europskih zemalja. Može se pouzdano utvrditi i da je u srpnju 1946. napustio Čehoslovačku, ubacivši se tada već kao pravi »ilegalac« u vlak Crvenoga križa na putu za Belgiju, u odjel za tifusare. Nije poznato je li ikada nakon toga boravio u Čehoslovačkoj, pa makar i zakriven nekim svojim identitetom. No poznato je da su njegovi učenici koji su se okupljali u »Rodini« desetljećima kasnije bili svojevrsna prethodnica baršunastoj revoluciji koja je oborila komunizam u Čehoslovačkoj. Poglajenovi učenici bili su naime nositelji »demonstracije svijeća« u ožujku 1988., masovnoga okupljanja u Bratislavi u znak obrane vjerskih sloboda i savjesti pojedinca. Policija je tada bila dovoljno snažna da tu miroljubivu povorku rastjera vodenim topovima. No već za godinu-dvije komunizam je u Europi završio svoju nasilnu povijesnu dionicu. A u otprilike isto vrijeme, nekada tijekom 1990. godine, svoj je životni hod završio i sam Poglajen.
Bitka protiv novih totalitarizama tražit će junake Poglajenova kova
Nije nasumice Rod Dreher, u svijetu čitani američki autor konzervativnoga predznaka, pisac knjige »Benediktova opcija«, počeo isticati Poglajenov život i djelo kao putokaz za djelovanje vjernika u suvremenom društvenom kontekstu. U Poglajenu je Dreher vrlo vjerojatno prepoznao nekoga tko je vrlo uspješno živio »Benediktovu opciju« – koja bi se ukratko mogla opisati kao svojevrsno strateško povlačenje u manje, izdvojene kršćanske zajednice. Takve bi zajednice trebale biti, smatra Dreher, manje usredotočene na djelovanje u političkom prostoru ili kao masovan pokret, a više na svoj unutarnji rast uz snažan oslonac na sakramentalni život, molitvu, askezu, meditaciju, pa i intelektualnu izgradnju te tako formirane izlaziti u svijet…
Poglajenov život svojevrsni je interpretacijski ključ za razumijevanje onoga što Dreher iznosi u knjizi »Oduprite se laži: Priručnik za kršćanske disidente«. U tom svojevrsnom nastavku »Benediktove opcije« Dreher nudi smjernice za otpor novoj vrsti totalitarizma – koji je »mekan« u smislu da mu više ne trebaju grube represivne metode, ali itekako »tvrd« u svojim nastojanjima da u potpunosti ovlada ponašanjem i promišljanjem pojedinca. Dreher upozorava da je u novije vrijeme ideal takvoga totalitarnoga društva gotovo u potpunosti ostvaren u Kini tehnologizacijom i nadzorom nad svakidašnjicom te »sustavom društvenoga kreditiranja«. Dreher je upozorio i da su zapadna društva itekako u kušnji upadanja u takav novi oblik totalitarizma u kojem se osobne slobode mijenjaju za obećanja i djelomična ostvarenja potpunih materijalnih ugoda. Pandemija koronavirusa, premda je njegova knjiga pisana prije pandemije, itekako je Dreherova promišljanja učinila relevantnima. Štoviše, ako bi se neke prijelomnice u razvoju koronavirusne krize usporedile s nekim Dreherovim pretpostavkama, čitava bi se pandemija mogla tada razumjeti i kao svojevrsna globalna »pokazna vježba«. Ona je, možda, samo trebala »ispitati« u kojoj je mjeri danas moguć novi totalitarni zaokret – u smislu odustajanja od osobnih sloboda u ime onoga što je proglašeno kao materijalno blagostanje. Bitka protiv novih totalitarizama ne će se možda voditi na velikim bojištima, no jamačno će tražiti duhovne junake Poglajenova kova!
Završetak
