MOŽE LI SE BOG UMORITI? Dvojba Marije Margarete

Mnogima bi se svetogrdnim moglo učiniti pitanje može li se Bog umoriti od ljubavi prema čovjeku. No i svete je pisce morila ta tajna. Makar prorok Izaija tvrdi da se Bog »ne umara, ne sustaje«, upravo je on najglasniji od starozavjetnih proroka koji tvrde da ljudi svojim grijesima Boga sveudilj zamaraju. Ipak, ma kako bili veliki grijesi tijela – propovijeda Izak Sirac – u usporedbi s Božjim umom oni su »kao pregršt pijeska bačena u more«. Filozofsko objašnjenje toga paradoksa mučio se pronaći i Anzelmo Canterburyjski: »Iz izobilja dobrote dobar si prema onima koji griješe protiv tebe; a u dubini tvoje dobrote krije se razlog toj blagosti.« Spasitelj je mistično objašnjenje ipak ponudio Faustini Kowalskoj: »Moje se milosrđe ne može iscrpiti opakošću jer ono se uvećava kada se udjeljuje.«

Jasno je stoga da »ni vladanje ni raspolaganje nebesima, zemljom i cijelim svijetom ne mogu utišati, izmijeniti ni zaustaviti otkucaje« Božanskoga Srca, kako je Spasitelj povjerio Gertrudi iz Helfte. Ali može li ga što ohladiti? O tome je u pjesmi dvojila najveća štovateljica Srca Isusova – Marija Margareta Alacoque.

Nepravdom bi valjalo smatrati što umjetnički prikazi francusku sveticu pred Presvetim Srcem redovito prikazuju u redovničkoj halji. Jer ključan trenutak svojega nutarnjega života – viđenje krvavoga Krista koji ju je ukorio što je zanemarila djetinji zavjet djevičanstva – Margareta je proživjela vrativši se s karnevala u plesnoj opravi. Ako su slikari i zaboravili taj trenutak, Margareta ga nikako nije mogla zaboraviti: čini se da joj je upravo on bio na umu kada je skladala najkraću od svojih šest rimovanih pjesama Spasitelju. Makar je započinje stihom »O Srce višnjeg Spasa mog«, barokna pjesnikinja već u idućem dvostihu progovara u množini, zanosno oslikavajući Srce »prijestoljem ljubavi podignutim za nas«. No iz te množine potiho progovara posve osobna dvojba. Makar Srcu ne može odoljeti nitko tko ga upozna, slabašna ljubav kojom mu i sama uzvraća sveticu nagoni na pitanje slabi li to i Božju zaljubljenost? Ipak, uzdah kojim Marija nastavlja slatku tužaljku nije tek vapaj neizvjesnosti, nego i jecaj sućuti; njezina ljubav raste čak i od sumnje. Doista, vrstan pjesnik nikada ne odgovara na vlastita pitanja. Odgovore prepušta – Bogu.